Nedavno smo se dotaknuli obrednoga iskazivanja dara znaka mira na misi i nismo se mogli prisjetiti od koje je godine to uvedeno u Hrvatskoj u misno slavlje. Molim vas da nam pomognete u našem neznanju. Lijep pozdrav!
Zlatko Kulež, Nova Kapela
O toj smo temi puno pisali kada je donesena »Okružnica o znaku mira na misi« pa ćete tako i na internetskim stranicama našega tjednika pronaći više članaka, a posebno Vas upućujemo na onaj koji je naslovljen »’Poljubac’ uskrsloga Krista« (9. lipnja 2017.), kao i na članke u »Živom vrelu«. Kako se ne bismo ponavljali, u ovom ćemo odgovoru iznijeti razmišljanje iz razgovora liturgičara i profesora na Papinskom sveučilištu sv. Anzelma u Rimu Andree Grilla za portal »It.aleteia.org« naslovljen »Znak mira, obred dubokih korijena« u kojem prof. Grillo tumači da je »obred mira jako stara crkvena tradicija koja se smješta među pričesne obrede« te je zapravo »izražavanje smisla kršćanskoga zajedništva, Gospodinov dar« za koji postoje povijesni dokazi iz prvoga stoljeća koji su »snažni i značajni«, a govore o »poljupcu mira«. U srednjemu vijeku, prema prof. Grillu, taj je obred prisutan samo na svečanim misama, a gotovo je nestao iz takozvane »čitane« mise ili »obične« mise. No liturgijska reforma – koja je dakako vrijedila i vrijedi i za Crkvu u Hrvatskoj, o čemu i pitate – iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a vezana je uz Drugi vatikanski koncil, »strukturalno je vratila obred mira sa ‘znakom’ u svaku misu koja se slavi«, kaže prof. Grillo i tumači da je ta gesta »puna euharistijskoga duha« jer nam Krist daruje svoj mir, koji mi prenosimo drugima. Dakle, gesta liturgijskoga pružanja mira – nije riječ tek o »pružanju ruke« – antička je gesta koja postoji od najranijih crkvenih vremena i bila je dijelom mise, a Opća uredba Rimskoga misala u br. 82 navodi: »Slijedi obred mira kojim Crkva moli mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije negoli se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupa prema duhu i običajima pojedinih naroda. Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu.« Daleko više možete doznati i ako pročitate okružnicu »Obredno iskazivanje dara znaka mira na svetoj misi« iz 2014. godine koja već u prvim brojevima donosi teološki razlog pružanja znaka mira jedni drugima: »’Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem’, riječi su kojima Isus svojim učenicima, okupljenima u dvorani Posljednje večere, prije svoje muke obećava dar mira, da bi u njih ulio radosnu sigurnost u njegovu trajnu prisutnost. Nakon svoga uskrsnuća Gospodin ostvaruje svoje obećanje uprisutnjujući se među njima na mjestu gdje se nalažahu u strahu od Židova, govoreći: ‘Mir vama!’ Kao plod otkupljenja, koji je Krist svojom smrću i uskrsnućem donio svijetu, mir je dar koji Uskrsli nastavlja još i danas darivati svojoj Crkvi, okupljenoj na slavlje euharistije, da bi ga svjedočila u svakodnevnom životu. U rimskoj liturgijskoj tradiciji pružanje mira smješteno je prije pričesti, sa svojim specifičnim značenjem. Ono svoj oslonac pronalazi u euharistijskom razmatranju vazmenoga otajstva – drukčije nego što to čine druge liturgijske obitelji koje se nadahnjuju na odlomku Matejeva evanđelja (usp. Mt 5, 23) – nudeći se kao ‘vazmeni poljubac’ uskrsloga Krista prisutnoga na oltaru. (…) Tom gestom, koja ‘ima zadaću očitovati mir, zajedništvo i ljubav’, Crkva ‘zaziva mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici izražavaju eklezijalno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije nego se pričeste na Sakramentu’, to jest na Tijelu Krista Gospodina.«
