Zvuci detonacija i vapaja ranjenih. Tlo koje podrhtava pod teretom granata. Prizori razorenoga grada i razasutih ruševina po ulicama. Miris paleži i vlažnoga podruma. A onda, nakon tri mjeseca ratne kalvarije, sablasna tišina »velikoga petka«, dana kada je grad pao u ruke agresora.
Slike ratnoga Vukovara u svojim su srcima zasigurno nosili njegovi stanovnici, koji su i ove godine 18. studenoga svojim miroljubivim hodom od vukovarske bolnice »Dr. Juraj Njavro« do Memorijalnoga groblja žrtava u Domovinskom ratu posvjedočili opredjeljenje za život umjesto za mrak. Jer baš kao što je u ratnom mraku bio potreban nadljudski napor da bi se nastavilo živjeti, znajući da se umrijeti može od samo jednoga neprijateljskoga metka ili samo jedne zalutale krhotine granate, i u poratnom su vremenu u opredjeljenju za život bili potrebni jednaki napori. Kako im je uspjelo ne pasti pod teretom kušnja – mržnje, neopraštanja, malodušja i nepravda učinjenih nakon rata!
Dan u kojem Hrvatska preuzima dio tereta vukovarskoga križa
Pet kilometara duga kolona sjećanja i ove je godine opravdala epitet križnoga puta, koji se za nju ustalio tijekom četvrt stoljeća njezina postojanja. Jasno, kolona sjećanja nije katolička pobožnost križnoga puta, iako je i u njoj molitva neizostavna. Vukovarska je kolona u godinama nakon rata postala kalvarija oko koje se sredinom studenoga okuplja cijela Hrvatska, simbolički preuzimajući dio tereta vukovarskoga križa.
U ovogodišnjoj je koloni sjećanja, prema podatcima Grada Vukovara, sudjelovalo oko 120 tisuća ljudi. Bilo je i onih koji su u Vukovar pristigli iz iseljeništva, iz relativno obližnjih europskih zemalja, sve do Hrvata koji generacijama žive na udaljenim kontinentima. Kao mučeničko ozemlje Vukovar ima iznimnu simboliku koju iz godine u godinu prepoznaje i rastući broj vjernika. Tako su u Vukovar hodočastile i župe iz raznih dijelova Hrvatske. Za vjernike Đakovačko-osječke nadbiskupije 18. studenoga ima osobito značenje budući da je taj dan ujedno nadbiskupijsko spomenhodočašće. U koloni sjećanja sudjelovala je većina hrvatskih biskupa te stotine svećenika i redovnika i redovnica. Uz hrvatske zastave vukovarskim su se ulicama vijorile i zastave postrojba Hrvatske vojke i policije, zastave braniteljskih udruga, zastave povijesnih postrojba, Žumberačkih uskoka, Dubrovačkih arkebuzira… Mnogi su na hrvatskim trobojnicama ponosno isticali i imena gradova iz kojih dolaze – Split, Šibenik, Imotski, Dubrovnik, ali i Livno, Brčko, Mostar…
»Bijela kolona« iza sebe ostavila podjele
No najuzvišeniji stijeg maglovitoga su i prohladnoga jutra gradom na Dunavu pronosili mladi vjernici zahvaljujući akciji koju je pokrenuo osječki Studenski katolički centar. Naime, upravo su oni, zajedno s mladima iz drugih dijelova Hrvatske, osmislili akciju »Umjesto njih« i predvodili kolonu sjećanja noseći bijele majice s imenima u ratu ubijenih Vukovaraca. Vidjevši prizore tih mladih, rođenih mahom u godinama nakon završetka Domovinskoga rata, samo su rijetki mogli ostati ravnodušnima. Uz »bijelu kolonu« ostalo je zapravo malo prostora za sasvim nevažne teme u odnosu na dostojanstvo vukovarske kolone sjećanja, poput toga tko je hod trebao predvoditi ili koliko će »kolona« toga dana hoditi gradom. Mladi iz osječkoga SKAC-a svojom su akcijom »unaprijed« preuzeli program za budućnost Hrvatske, koji je nakon kolone sjećanja na misnom slavlju na vukovarskom memorijalnom groblju orisao zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, pozvavši okupljene da preuzmu stijeg vukovarske čestitosti u novim izazovima.
»I u današnjim mladima rat izaziva snažne emocije«
Nije se dugo kalkuliralo u pripremi i organizaciji akcije »Umjesto njih«. Kada je ideja prihvaćena, na poticaj duhovnika isusovca Ivana Ike Mandurića, krenulo se u »operaciju« po društvenim mrežama u danima uoči vukovarske godišnjice.
»Pater Ike nam je govorio da je u Australiji običaj da mladi u važnim obljetnicama u mimohodima nose odličja svojih djedova. Kako je velik broj mladih iz SKAC-a Osijek radio s braniteljima i njihovim idejama, među nama se rodila ideja da majicama na kojima su imena u ratu stradalih Vukovaraca osnažimo tu povezanost«, pojasnila je za Glas Koncila Milana Grujić, jedna od organizatorica i pokretačica akcije. »Iznenadilo nas je što su se akciji odazvala i djeca od 13 i 14 godina. Iako rat nismo doživjeli neposredno, ne možemo reći da su mladi prema ratu ravnodušni. I u današnjim mladima rat izaziva snažne emocije«, dodala je sugovornica. Osječki je SKAC animirao svoje kolege u SKAC-u u Zagrebu i Splitu. Osim iz dvaju najvećih hrvatskih gradova, akciji su se odazvali mladi iz raznih dijelova Hrvatske, uključujući i susjednu BiH.
Izdižu se i novi materijalni čuvari spomena na vukovarsko mučeništvo
Uz godišnjicu vukovarske tragedije iz vizure grada na Dunavu izdiglo se i nekoliko materijalnih znakova nade, čuvara mučeništva Vukovara. Među njima je kapela Krista kralja mučenika na vukovarskom Memorijalnom groblju, koju je u nedjelju 17. studenoga blagoslovio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. »Ova je kapela izričaj i svjedok nas samih, naših kršćanskih korijena i identiteta, našega ljudskoga i kršćanskoga ponosa, ali istodobno i snažan poziv svima nama na vjernost Kristu i njegovoj slobodi od sebe a za druge, te na velikodušno darivanje vlastitoga života, vremena, snage, zdravlja i svih svojih sposobnosti i darova u mironodopskoj izgradnji sadašnjosti i budućnosti naše hrvatske domovine i cjelokupnoga njezinoga društvenoga, gospodarskoga i političkoga života«, rekao je nadbiskup Hranić.»Evo djeda!«
S različitim su motivima mladi, među kojima je bilo i onih koji su iz Osijeka i drugih obližnjih gradova i mjesta u Vukovar hodočastili pješice, prolazili ulicama Grada Heroja. U svoje sredine vratili su se i s jednako raznovrsnim dojmovima. Dio njihovih svjedočanstava u danima nakon vukovarske godišnjice prikupila je i na svojim mrežnim stranicama objavila Đakovačko-osječka nadbiskupija. »Prijavila sam se za hodočašće u Vukovar kako bih ovaj put prikazala za žrtvu za sve poginule branitelje u Domovinskom ratu i kako bih naučila što to znači nesebična ljubav. (…) Najbolji dio hodočašća je duh zajedništva koji je povezivao sve nas hodočasnike i također fizička bol koja se pojavila tijekom hodočašća, ali i naši ljudski obziri. Od toga da ćemo biti neispavani, gladni, žedni, da će nas boljeti leđa, mišići, kukovi… Ali, najbolji dio boli je što se možemo poistovjetiti s bolima koje su podnijeli branitelji. Oni su bili blatnjavi, umorni, gladni, žedni i to su sve predavali, zajedno sa svojim životom, kako bismo mi mogli imati slobodu«, rekla je Valentina Krešić.
»Kad smo formirali kolonu i krenuli, dosta je ljudi stajalo sa strane i tražili su imena svojih bližnjih. Čovjek u četrdesetima sa ženom i djecom pronašao je ime svojega djeda i viknuo: ‘Evo djeda!’ Pojurio je te zagrlio i poljubio osobu koja je nosila majicu s imenom njegova djeda. Tada sam osjetio koliko ti ljudi čeznu i pate za svojim najmilijima i koliko je zapravo velika žrtva Vukovara«, prisjetio se Danijel Zekić, još jedan sudionik vukovarske »bijele kolone«. »Bogu zahvaljujem što sam mogla prisustvovati ovako predivnoj inicijativi. U Vukovaru sam shvatila koliko sam pozvana moliti za naš narod, sve njegove rane i boli. Ovu ću kolonu sjećanja pamtiti zauvijek jer baš tamo, od njih 2656 ja sam mogla moliti i prikazivati baš za tu meni namijenjenu osobu koju ja i ne poznajem, ali ju Bog zna«, dodala je Lucija Ofenbeher.
Majice nisu ostale u vukovarskoj koloni
Vukovarska kolona sjećanja 18. studenoga »prohodala« je i po brojnim hrvatskim gradovima – u stotinama tisuća zapaljenih svijeća na prozorima, balkonima i po ulicama koje nose ime herojskoga Vukovara; u misama zadušnicama za poginule u brojnim crkvama, u »zvonu za Vukovar« točno u 18.11 toga dana te u svim drugim komemorativnim i kulturno-umjetničkim programima uz godišnjicu vukovarske tragedije. No inicijativa osječkoga SKAC-a nastavila je hoditi hrvatskim srcima i danima poslije. Tomu su ponovno pridonijele društvene mreže, točnije Facebook, gdje je pokrenuta posebna grupa u kojoj kontakte razmjenjuju obitelji poginulih i mladi koji su nosili njihova imena. Tako bijele majice nisu ostale u vukovarskoj koloni i eventualno spremljene na dno nekakva ormara, nego su nastavile živjeti i kao nove »vukovarske relikvije«. Mladi su darovali nošene majice iz vukovarske »bijele kolone« potomcima i članovima obitelji ubijenih, a oni su mladima uzvratili svojim najintimnijim uspomenama i toplim sjećanjima na svoje bližnje čije je živote nasilno prekinuo rat. I tako je Vukovar još jednom, kao i ratne 1991., uspio progovoriti nadljudskim gestama.
Znakovi nade iz kolone sjećanja
