Nedavno smo imali priliku vidjeti igru sunca u Africi na dan fatimskoga ukazanja. U svezi s tim sateliti nisu zamijetili bilo kakvu promjenu na suncu pa se to znanstveno tretira kao optička iluzija, a za obične je vjernike i to dokaz koji potvrđuje istinitost ukazanja.
Ovdje možemo nadalje spomenuti i fenomen – čudo kada je Jošua zazvao Boga i sunce je zastalo dok nije pobijedio svoje neprijatelje. U tom slučaju neki teolozi tvrde da je to običan mit jer tu pojavu na nebu nije nitko nigdje zabilježio. Tako je i s prelaskom Crvenoga mora. Očito da kod teologa prevladava mišljenje da određene biblijske tekstove treba demitoligizirati. Meni se čini da smo mi skloni sve ono što ne razumijemo proglasiti mitom, zaboravljamo da su biblijski tekstovi upravo oportuni mitskom drevnom poimanju staroga svijeta i da su upravo po tome jedinstvena i posebna književna vrsta. Što se tiče čuda sa suncem kod Jošue, postoji niz rješenja koja to mogu objasniti, a jedno od njih je za znanstvenike teško prihvatljiva teza o »bilokaciji sunca«.
Inače u slučaju znakova s neba treba ostati skeptičan jer nas samo Sveto pismo upućuje da su posrijedi znakovi koji zavode kao znak koji traži preljubnički naraštaj. Znak i znakovi mogu se uvijek višeznačno tumačiti, tako da ovdje neki mogu vidjeti igru sunca koje pada kao znak prometejske vatre i pada luciferijanske vatre ili čak i svastiku – znak slomljenoga križa kao sunca koje se vrti. Stoga bi bilo dobro da o tome iznesete svoje mišljenje.
Marijo
Više je pitanja koja otvara Vaše pismo, i nadamo se da ćemo uspjeti na njih odgovoriti, no ne ćemo ulaziti u tumačenje »plesa sunca« u Africi jer o njemu premalo znamo pa bi to s naše strane bilo i neodgovorno. Čini nam se da dobro shvaćate potrebu tzv. »demitologiziranja« Svetoga pisma, tj. potrebu Crkve da biblijske tekstove – koje su pisali Duhom Svetim nadahnuti pisci – protumači vjernicima i tako im približi njihovo pravo ili metaforičko značenje, pa i vezano uz starozavjetne epizode o kojima pišete. To bolje od nas mogu učiniti i čine naši teolozi – bibličari.
U posljednjem dijelu pisma vidljivo je Vaše razmišljanje o potrebi tumačenja znakova, pa Vas potičemo da pročitate članak u našem tjedniku od 4. lipnja ove godine, iz pera našega novinara Darka Grdena u kojem ističe – pa i na tragu onoga što se nazire iz Vašega pisma i pitanja – kako je prošlo već stoljeće »od jednoga od najintrigantnijih fenomena u povijesti Katoličke Crkve«, tj. od onoga 13. svibnja prije sto godina – od prvoga fatimskoga ukazanja.
Naš novinar ističe da je najbolju teološku analizu »fenomena Fatima« vjerojatno 2000. godine dao – kao popratni teološki komentar uz objavljivanje treće fatimske tajne – tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI. »Vidimo Crkvu mučenika u stoljeću koje je sada završilo, predstavljenu pomoću prizora opisana simboličkim jezikom koji je teško odgonetnuti. Je li to ono što je Majka Gospodinova željela priopćiti kršćanstvu, čovječanstvu u vrijeme velikih problema i tjeskoba? Je li nam to od pomoći u novom tisućljeću? Ili je pak riječ samo o projekcijama unutarnjega svijeta djece koja su rasla u ozračju duboke pobožnosti, ali su istodobno bila uznemirena vihorima koji su prijetili njihovu vremenu? Kako trebamo shvatiti viđenje, što o njemu misliti?«, pitanja su koja je kardinal Ratzinger postavio na početku svojega »teološkoga komentara«.
A upravo je pitanje značenja ključno za »fenomen Fatima« jer je zapravo riječ o takozvanoj »privatnoj objavi«. Kao što znamo, takve objave po sebi nikoga ne obvezuju i jedino o interpretaciji koju joj daje Crkva ovisi njezina smislenost, a time i autentičnost. »Svjesna je toga bila i fatimska ‘vidjelica’ s. Lucija dos Santos. Svoju je zadaću vidjela u tome da dosljedno i vjerno prenese Marijine poruke, rekavši da tumačenje spada na Crkvu, prije svega na papu. Iz toga razloga fatimska priča ima dva usko povezana, ali ipak odvojena dijela: ono što se dogodilo, fenomen koji uključuje i sadržaj Gospinih poruka; te tumačenje događaja i njihovo mjesto u memoriji Crkve.«
Povijest fatimskih ukazanja započela je 13. svibnja 1917., a posljednjemu ukazanju 13. listopada 1917. nazočilo je 70 000 ljudi. »Svi su oni na neki način postali ‘vidioci’«, piše naš novinar, »svjedočeći čudu koje su im djeca obećala nakon dvaju prethodnih ukazanja, takozvanom ‘plesu sunca’«, o kojem pišete, a naš novinar objašnjava da su među »vidiocima« bili također »mnogi ateisti i agnostici koji su zatim posvjedočili o viđenom«, o čemu piše i Katolička tiskovna agencija: »Svi su bili svjedoci sunčeva plesa, čuda na suncu. O tome su pisala i svjetovna protucrkvena glasila i novine koje su sve dotada izrugivale i ismijavale. Pojavila se na nebu golema ognjena kugla srebrnaste boje; svi su mogli bez straha za svoj vid gledati taj prizor. Prostor je bio ispunjen krikovima i vapajima, ljudi su spontano vikali: ‘Čudo! Čudo!’ Prestrašeni i blijedi promatrali su nebeski prizor koji se dramatično odvijao pred njima. Sunce se nepravilno kretalo, tamo-amo, ‘bauljalo’, plesalo, protiv svih kozmičkih zakona. Sunčev ples! Vatrena se kugla naglo približavala nazočnima, izgledala je kao plameni kotač. Mnogi su vapijući vikali: Umiremo! Gospe, pomozi nam! Neki su javno priznavali svoje grijehe i kajali se. Nakon kojih deset minuta čudo sa suncem je prestalo, i gle čuda: na svima se najednom odjeća osušila! Dotle su bili svi do kože namočeni snažnom kišom koja je padala cijeloga dopodneva«, piše KTA i dodaje još jedan detalj – o kojem piše i naš novinar Darko Grden: »Sličan ples sunca ponovio se i u vatikanskim vrtovima četiri puta pred papom Pijom XII., prema njegovim osobnim bilješkama, uoči i nakon proglašenja dogme Marije na nebo uznesene, 1. studenoga 1950. To kao da bijaše nebeska potvrda istinitosti onoga što je Papa učinio za cijelu Crkvu i svijet. Naime, proglašenje nove vjerske istine, Marijina uznesenja. Vidioci svega toga nisu bili svjesni«, kao što ni mi možda danas nismo svjesni čuda koja se događaju oko nas svakoga dana.
