Ljudi koji žive od prikupljanja boca to čine diljem Hrvatske, a pozornost je u Slobodnoj Dalmaciji na njih svratio Damir Šarac. U Hrvatskoj naknada po jednoj boci iznosi 7 centi, tumači Šarac, a u bogatijim europskim državama iznosi višestruko više, primjerice u Norveškoj je to 32 centa, u Njemačkoj 25 centi. Naveo je i da Norveška reciklira više od 97 posto boca i limenki zahvaljujući »bankomatima« ispred dućana koji odmah izbace naknadu. Građani tako prikupe milijardu i sto milijuna limenki boca godišnje za reciklažu. U Hrvatskoj taj postotak pada. »Za hrvatskih sedam centi naši profesionalci, o čijim sudbinama rijetko razmišljamo, osim ako nam učine muku kad dođemo pred kontejner, a oni su do pojasa uronjeni u škovace – dobrim dijelom rade za državu, ublažuju stopu krajnjega siromaštva. I rješavaju nas boca razbacanih po cijelom gradu. Premda su jednako siromašni, barem mogu s time nešto kupiti.
Osim oko kanti viđamo ih na otkupu u supermarketima s golemim hrpama boca teškom mukom izronjenih iz smrdljivih kontejnera. Otkad su po splitskim ulicama postavljeni polupodzemni kontejneri, pet puta veće zapremnine od onih starih, što znači da je u njima oko pet tisuća litara smeća (što se osjeti kad otvorite vratašca pa vas zapuhne kužni vonj iz onog ambisa) ovi ljudi s ruba društva na još su većim mukama. Dosad im je nekako bilo ‘na ruku’ – kontejneri su bili plići u visini osobe, moglo se s njima izaći na kraj, a sada, da bi doprli do bocetina, duboko uranjaju u velike spremnike s malim vratima, samo im noge vire iznutra. Primorani su osmisliti i niz novih ‘sprava’ kojima iskapaju boce. I nije riječ o atletama ili košarkašima, nego najvećim dijelom starcima, ljudima srednje dobi bez posla i perspektive vjerojatno s minimalnim ili socijalnim primanjima. Ne znam kakav čovjek trebaš biti da ostaneš mrtav-hladan na taj prizor, posebno po saharskim vrućinama koje su nas pekle zadnjih dana i trajat će do jeseni«, napisao je Šarac.
San o 40 sati rada tjedno
Dok jedni prikupljaju boce, drugi uvoze radnu snagu. Lani je u turizmu i ugostiteljstvu na Jadranu izdano 46 tisuća dozvola za boravak i rad stranim radnicima, a izdano je gotovo 17 tisuća dozvola sezoncima. Na burzi rada i dalje su najtraženija zanimanja konobari, kuhari, pomoćni kuhari. Prošle je godine pomoćni kuhar u hotelu u Dubrovniku šest dana u tjednu radio po sedam sati dnevno te za to dobio neto plaću od 750 eura. Studentica u Makarskoj pekla je i prodavala palačinke, svaki dan od 13 do 22.30 bez slobodnoga dana. Plaća je bila veća od tisuću eura. Bruto plaću od 1000 eura imaju barmeni za puno radno vrijeme te rad vikendom i praznicima na otoku. Uvjet je završena srednja škola, a radno iskustvo je nevažno. Smještaj je osiguran. U udarnim mjesecima može se zaraditi 900 eura mjesečno.
No ključ je u informaciji da se najčešće radi sedam dana u tjednu po osam sati. Večernjak je bezuspješno pokušavao naći poslodavca koji bi zajamčio 40-satni radni tjedan u sezoni. Novinarka Dijana Jurasić nanizala je podatke Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje prema kojima je prosječna bruto plaća stranih radnika u svibnju bila za konobara 999 eura, za kuhara 1057 eura, za pomoćne kuhare 927 eura… Podatke o tome imaju jer su poslodavci obvezni uz zahtjev za dozvolu za boravak i rad dostaviti ugovor s radnikom u kojem je navedena plaća, a u slučaju domaćih nisu u obvezi u oglasu navesti plaću, osim ako to žele.
Nedostaje 200 logopeda
Stariji sugrađani, dakle, prikupljaju boce, ugostitelji uvoze stranu radnu snagu, a domaća se djeca (sutrašnji radnici) bore s novim izazovom. Mnogi su prenijeli Hininu vijest da je, među ostalim, i zbog povećanoga broja djece pred ekranima porasla i potražnja za logopedima. Njih nema dovoljno, a samo u Zagrebu 2000 djece na listi je čekanja. Procjenjuje se da u Hrvatskoj njihovu pomoć treba između 30 i 40 posto djece predškolske dobi. U prosjeku se čeka nekoliko mjeseci na prvu logopedsku procjenu. Potpredsjednica Hrvatskoga logopedskoga društva (HLD) Kristina Majić navela je neke razloge porasta broja djece koja trebaju logopeda: bolja medicinska skrb u perinatalnom periodu (za skupinu djece s faktorima rizika koji se utvrđuju već tijekom trudnoće), razvijenost standardizacije mjernih instrumenata koji se upotrebljavaju u logopedskoj obradi, bolja opća informiranost i veća svijest roditelja o važnosti rane intervencije.
Dodaje i da djeca u razvijenim sredinama često nisu dovoljno aktivna te provode previše vremena pred ekranima, a smanjeno je vrijeme koje provode u aktivnostima koje potiču razvoj komunikacije, jezika i govora, što posljedično djeluje na razvoj vještina. Prema dostupnim informacijama, u Hrvatskoj nedostaje 200-tinjak logopeda, a u Zagrebu 50-ak. Zbog teže dostupnosti logopeda preko HZZO-a mnogi roditelji vode djecu u privatne logopedske prakse, koje za sada nisu u potpunosti usklađene sa svim propisima struke jer nema zakona ni komore koja te propise donosi, kaže Kristina Majić i dodaje da je bilo slučajeva da posao logopeda obavljaju osobe bez stručnih kvalifikacija.
