Orgulje su je, kaže, dovele do hrvatskih pučkih popijevaka i prepjeva latinskih himana na hrvatski jezik. Jako ju je privuklo to područje na kojem se na neponovljiv način spajaju duhovnost i pjesnička estetika. Zbog radova koji su propisani za napredovanje u zvanju na HAZU-u morala je napustiti ozbiljno bavljenje orguljama iako je u mlađim danima dala niz ozbiljnih koncerata, samostalnih ili kao pratnja solistima zvučnih imena. No duhovne baštine nije se odrekla, nego ju je posebno i na nov način pronašla proučavajući i prezentirajući hrvatsku marijansku baštinu. Riječ je o Hrvojki Mihanović-Salopek, svestranoj voditeljici projekta »Digitalno snimanje hrvatske mariološke baštine«. Prvi su filmovi realizirani u suradnji s Hrvatskom televizijom, gdje je sugovornica već ranije surađivala u obrazovnom programu, potom s udrugom »Prosoli – Sveta glazba«, a u posljednje dvije godine surađuje s Centrom za kulturu Novi Zagreb. Za promicanje hrvatske kulturne i marijanske baštine važno je i to da se filmovi prevode na engleski jezik, a neki i na njemački ili talijanski.
Sugovornica se sa zahvalnošću spominje niza velikih imena, a jedno od njih je fra Pavao Melada, nekoć predsjednik Papinske međunarodne marijanske akademije (nasljednik njezina osnivača fra Karla Balića), koji ju je potaknuo na popularizaciju hrvatske marijanske baštine. Do sada je snimljeno dvanaest filmova, u kojima je obrađena marijanska baština gotovo cijele Hrvatske: Hrvatskoga zagorja, sjevernoga Jadrana, Dubrovnika, triju dalmatinskih (nad)biskupija – Splitsko-makarske, Šibenske i Zadarske – Slavonije (Đakovačko-osječka nadbiskupija), južnih otoka (bivša Korčulanska biskupija), Sisačke, Varaždinske i Gospićko-senjske biskupije te grada Zagreba. U povodu svetkovine Uznesenja Marijina Glas Koncila je zamolio dr. Mihanović-Salopek za intervju, na što je ona spremno pristala.
Želja je bila stvoriti djelo koje može imati više funkcija, dakle da može poslužiti biskupijama, turističkim zajednicama, župama u katehetske svrhe… Marijanska baština obuhvaća više različitih područja pa je nužno da i projekt bude multidisciplinaran. S vremenom smo ustalili metodu. U prikaze svakako ulazi ono što se zove materijalna kulturna baština: marijanska svetišta kao arhitektura, kipovi i slike koji prikazuju Gospu. Kad je riječ o takozvanoj nematerijalnoj baštini, govorimo o duhovnoj ostavštini hrvatskih književnika koji su brusili svoje stihove kako bi što ljepše izrazili svoju vjeru i svoju pobožnost prema Mariji. Tu ulazi i glazba, ali je na tom području bilo također potrebno uvesti jasne kriterije. Prikazujemo tako ili dubokovrijednu klasičnu glazbu autora koji su skladali Mariji ili pak autentični folklor. Preko folklora dolazimo i do pučke pobožnosti, izražene kroz »ex voto« (predmeti koje vjernici ostavljaju u marijanskim svetištima kao znak izvršenoga zavjeta ili zahvalnosti Bogorodici), procesije i pučke pjesme. Posebna se pozornost posvećuje glagoljaškomu pjevanju tamo gdje ga ima jer su glagoljica i glagoljaštvo osobna karta hrvatskoga naroda. Sav bi naš rad bio nezamisliv bez glazbenika, zborova i glumaca koji, izvodeći glazbu i pjesme, oživljuju tu baštinu i čine je dostupnijom suvremenicima.
Jasno, kod takvoga multidisciplinarnoga pristupa nije moguće sve obraditi. Mora postojati neka selekcija kako bi se obuhvatilo najvažnije. Često smo se koristili kriterijem vremena, tj. stavili smo naglasak na razdoblje koje je na određenom području bilo najplodnije. U Dubrovniku je to renesansa, u sjevernoj Hrvatskoj barok, u Istri to razdoblje započinje sa srednjim vijekom te uključuje i glagoljašku tradiciju, u Dalmaciji od samih starohrvatskih kraljeva.
Glasoviti latinski himan »Ave Maris stella« glagoljaši su preveli već u prvim brevijarima iz 15. stoljeća, a u 16. je stoljeću bio preveden na kajkavski, »Zdravo Zvezdo morska«. S vremenom smo osjetili potrebu taj naslov ili malo obogatiti ili pojedinomu dijelu dati neki novi naslov. Tako smo, primjerice, naslovom »Stella maris slavonskih žitnih polja«, osim što smo kroz marijansku baštinu prikazali patnje toga kraja uključujući i patnje Vukovara, željeli istaknuti ljepotu Slavonije kao naše žitne hraniteljice.
Naslov »Dubrovačka velika Proteturica« izabran je u čast književniku Ivi Vojnoviću, koji je tim lokalnim nazivom izvedenim iz latinskoga, »Protektorica«, Zaštitnica, iz dubine duše nazvao Gospu Lapadsku. Naslovom »Sisačka Majka Milosrđa« željeli smo prikazati duboku patnju naroda toga kraja te činjenicu da je Majka Milosrđa doista – od Turaka preko Drugoga svjetskoga rata do Domovinskoga rata, a sada i u strašnom potresu – štitila i hrabrila ljude da ne napuste to prekrasno područje. Slično bi se moglo reći i za naslov »Lička Majka od Utjehe«. A zašto smo varaždinski dio nazvali »Regina angelorum«, Kraljica Anđela, nije teško odgonetnuti: riječ je o baroku koji je u svojoj izražajnosti preferirao prikaz mnoštva anđela koji prate Bogorodicu…
Osim što je, u mnogim krugovima, sve manje uputno baviti se kako hrvatskim tradicijskim tako i duhovnim temama, a onda i marijanskim, posebno sam dimenziju patnje osjetila snimajući posljednji film, »Zagrebačka Kamena Gospa«. Po tati vučem korijene iz Poljica u Dalmaciji, a po mami i po rođenju sam Zagrepčanka. S određenim sam nemirom pristupila tomu poslu. Srećom, već smo u fazi planiranja shvatili da je građa odveć opsežna i da se treba usredotočiti na esencijalno. Veći dio materijala za Gospu od Kamenitih Vrata, uključujući i svečanu procesiju, snimili smo 2019. godine. Nismo tada mogli ni slutiti da će doći korona i potresi, da se u jednom razdoblju uopće ne će moći snimati, da se u većinu crkava ljepotica u središtu Zagreba ne će moći ući. U zagrebačku smo katedralu, kojoj je prvi titular upravo Uznesenje Marijino, ušli na vlastitu odgovornost, uz odgovarajuću vlastoručno potpisanu izjavu i s kacigama… Zbog korone, nadalje, većina zborova dugo se nije okupljala tako da je i snimanje glazbene marijanske baštine bilo nemoguće. Ukratko, taj je film o Zagrebu ostao dokument vremena: pokazao je pukotine i rane, izražava potrebu da se te rane iscijele i pukotine poprave, a naposljetku prenosi i nadu Uznesenja koju Marija uvijek posreduje. U tom smislu i na višoj, simboličkoj razini veseli, primjerice, da je oltar Majke Božje u Čučerju ostao netaknut, da su ostali očuvani mnogi Gospini kipovi i slike u drugim crkvama, a za razliku od župne crkve, i kapela Majke Božje u Markuševcu razmjerno je dobro prošla.
Zahvalna sam ljudima iz Hrvatskoga mariološkoga instituta, posebno pokojnomu profesoru Adalbertu Rebiću koji je tada bio njegov predsjednik, što su mi predložili da im se pridružim. Spoznaje koje sam stekla surađujući s Institutom, poglavito teološke, zacijelo su mi mnogo pomogle i u stručnom smislu i ta me suradnja svakako sve više vukla u mariološke vode.
No postoji nešto mnogo dublje i mnogo intimnije. Razmjerno sam mlada ostala bez majke. Dugo je bolovala, no mladi su ljudi pomalo sebični, u smislu da su okrenuti prema životu, a ne prema smrti. Tako sam i ja mislila da ću majku uvijek imati kraj sebe i za sebe. Kad je umrla, nastala je silna praznina, shvatila sam da je u zemaljskom životu nikad više ne ću imati. Moji su se roditelji upoznali u crkvenom zboru i majka je često i rado, dok je bila zdrava, pjevala »Ave Maris stella« Ivana Zajca. Ta je pjesma u meni negdje ostala i kad je majka umrla, bila je za mene nešto poput Božjega prsta, putokaz da se posvetim nebeskoj Majci. Kako sam se počela baviti mariološkom baštinom, osjećala sam ne samo Marijinu prisutnost, nego i neku nevidljivu prisutnost svoje majke.
Zato su mi i danas ti filmovi o marijanskoj baštini, koliko god se rado bavila hrvatskom književnošću te se i dalje kanim njome baviti dokle god budem mogla, jako važni. Htjela bih filmom kao medijem pobuditi marijansku pobožnost u mladih ljudi i ako mi to barem u nekih uspije, bit ću sretna.
Susret ljudskoga bića s Bogom intimna je stvar te je po sebi izvan naše moći. I sami teolozi kažu da je vjera dar. Ono što ljudi mogu jest nuditi prigode u kojima će si ljudi postaviti ključna životna pitanja. Ako pogledamo oko sebe i vidimo što se mladima danas nudi, jasno nam je da to ne ide u prilog istinskim pitanjima i istinskim vrjednotama s kojima će, naposljetku, i sami ti mladi ljudi biti sretniji.
S druge strane čovjek po svojoj naravi traži smisao i tu njegovu čežnju ništa i nitko ne može posve ugušiti. Ako li ne prije, postavit će si ta pitanja u trenutcima kad se suoči s patnjom i smrću. Tko u takvim trenutcima ostaje ravnodušan, primjerice, na prizor koji nudi »pieta«, Gospa s mrtvim sinom u krilu? Mnogi su pjesnici upravo na taj način došli do Boga i do Marije. »Suze zovu zvijezde«, napisao je naš poznati teolog i pjesnik pokojni Ivan Golub. Osim toga, i iskustvo nam kaže da i danas, u ovakvu svijetu kakav jest, mladi ljudi pronalaze put do istinskih vrjednota i do Boga. Uzmimo samo fenomen Međugorja.
Vaše me pitanje potiče na dvije digresije. Prvo željela bih zahvaliti Laudato TV-u i Z1 televiziji na emitiranju mojih filmova, kao i Hrvatskoj televiziji na prikazivanju prvih uradaka. Smatram, naime, da mogu biti korisni kako u širem kulturnom pogledu tako i u smislu Vašega pitanja. Drugo, trenutačno snimamo u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji, gdje i sama otkrivam prave marijanske bisere, od kojih za mnoge ranije, moram priznati, nisam ni znala da postoje. A razmišljam i o tome da, možda, niz zaokružim i dovršim upravo s Međugorjem.
Prema određenim znanstvenim standardima nastojim obraditi fenomene hrvatske marijanske baštine te ih na što prikladniji način prezentirati široj javnosti. Mislim da taj marijanski fenomen teolozima mariolozima treba biti jedno od polazišta jer ono čime se ja bavim na kulturološkoj razini predstavlja, kao što ste rekli, živu vjeru mnogih znanih i neznanih ljudi. Na teolozima je pak objašnjavati tu vjeru i na neki način kanalizirati pobožnost. Moja je pobožnost prema Mariji, primjerice, podosta emotivna, a gdje ima puno emocija, lako dođe do pretjerivanja. Neki, primjerice, Mariju stavljaju iznad Isusa, koji je jedini pravi Otkupitelj. Drugi pak brkaju istinsku pobožnost prema Mariji i koristoljublje, tražeći, primjerice, njezin zagovor za uspjeh u poslovima koji možda nisu moralno ispravni i ne uklapaju se u kršćansku poruku. Za mene kao istraživača baštine to nije ključno, ali za teologe jest. No teško da će ijedan teoretičar književnosti i povjesničar umjetnosti napraviti dobar presjek nekoga dijela mariološke baštine bez elementarnih teoloških i marioloških spoznaja.
Nema sumnje da su najveće i najljepše pjesme o Mariji napisali pjesnici koji su vjernici. No već prve hrvatske antologije duhovne poezije svjedoče o tome da za marijanskim motivima posežu i oni koji su se, možda samo u jednom periodu života ili trajno, odmaknuli od vjere. Često se u njih osjeća traženje nečega, a Marija se javlja kao eventualna svijetla točka u mraku besmisla i ništavila. Opisala bih to, u mnogim slučajevima, kao somnambulno traženje, gdje se Mariju često gura u vlastite svjetonazorske i ideološke okvire, kao što se događa s Isusom kad ga se prikazuje kao anarhista, buntovnika i tomu slično. Premda tu dimenziju traženja ne treba podcijeniti, a pjesme su često na visokoj umjetničkoj razini, osobno radije čitam autore koji su dobro ukorijenjeni u transcendenciji.
Mislim da imaju. Naime, koliko god je Krist pravi čovjek, on je i pravi Bog. Marija je potpuno ljudska pa je ljudima možda lakše identificirati se s njom, posebno u trenutcima patnje. Nije moje prosuditi je li ovo razmišljanje teološki posve ispravno, ali sam s druge strane do njega došla susrećući se s marijanskom baštinom, s iskustvom mnogih naraštaja, pa ne može biti ni posve pogrješno. Isto tako, ne bih rekla da je Marijina pasionska prisutnost odraz samo emotivno proživljene ljudske patnje, nego uvijek i nade, nade Uskrsa. Ljudi gledaju u Mariju Žalosnu zato što u njoj vide i Mariju uznesenu. Nije čudo da puk Uznesenje Marijino doživljava kao treći najveći katolički blagdan, odmah iza Uskrsa i Božića.
Često oko sebe čujem pitanja poput: »Pa dokle će trajati obnova zagrebačke katedrale?« Ja razmišljam ovako: trajat će dokle god bude potrebno. Smatram da je katedrala zaštitni simbol Zagreba i Hrvatske te je potrebno učiniti sve što jedan narod uopće može učiniti da obnovimo taj jedinstveni spomenik kulture i hram svetosti. To je na nama, a ostalo treba prepustiti Bogu. Mnogo nam je toga u posljednje vrijeme pokazalo koliko smo maleni. Ono što smo držali svojim sigurnostima u trenu se pretvara u kulu od karata. Što nam je onda činiti? Moramo i dalje graditi, popravljati pukotine, materijalne i moralne, na ovoj našoj prelijepoj zemlji u kojoj je po sebi tako lijepo živjeti, a ipak mnogi moraju otići, ili misle da moraju. Moramo izgrađivati svoje obitelji. Svatko mora činiti ono što može. A što će biti sutra – to je u Božjim rukama.
