Neprijeporno je da su u posljednjim godinama ponovno otkrivene zornice kao jedan od temeljnih i najprepoznatljivijih oblika adventske priprave za Božić. Vrijednost toga otkrića tim je veća što je velikim dijelom došlo odozdol, od vjernika koji su jednostavno u sve većem broju počeli zorom dolaziti u crkve gdje se slavila zornica. Nema sumnje da su zornice, onaj vanjski okvir unutar kojega se događaju, odraz osjetljivosti kakva je tipična za pučku pobožnost. No jednako je tako činjenica da su zornice zapravo – mise, euharistijska slavlja stavljena u poseban izvanjski okvir. Tako je na neki način sretno spojena osjetljivost vjerničkoga puka s temeljnim javnim bogoslužjem Crkve.
Potaknut člankom »Relativizacija euharistije« koji je objavljen ljeti ove godine u »Vjesniku Đakovačko-osječke nadbiskupije«, Glas Koncila je sugovornika za temu zornica kao euharistijskih slavlja pronašao u njegovu autoru dr. Hrvoju Kalemu, predsjedniku Katedre fundamentalne teologije na KBF-u u Sarajevu i docentu fundamentalne teologije KBF-a u Đakovu. U euharistiji, kao i u kršćanskom životu, ima nešto eminentno »adventsko«, a zornice kao misna slavlja s tipičnom adventskom pojavnošću dobro izražavaju te adventske dimenzije, pod uvjetom da ih se »oslobodi od postmodernoga romantičarskoga duha te im se vrati njihova radosna ozbiljnost«, kaže sugovornik.
»Valja imati na umu«, kaže dr. Kalem, »da je došašće vrijeme priprave za Božić u kojem se sjećamo i slavimo Kristov prvi dolazak u tijelu, koji se dogodio u točno određenom povijesnom trenutku u Betlehemu. Osim toga Kristova dolaska, Crkva poznaje, očekuje i naviješta Kristov dolazak na kraju vremena, kad će Krist doći kao Kralj i pokazati da naša nadanja nisu bila uzaludna. Na to nas vrlo slikovito upozoravaju čitanja pred kraj liturgijske godine. No Crkva vjeruje i živi i od Kristova sadašnjega dolaska. Taj se Kristov dolazak zbiva po otajstvima, po sakramentima, poglavito po euharistiji. Po njima, u vremenu Crkve, tj. u vremenu između dvaju spomenutih Kristovih dolazaka, Krist postaje prisutan u našim životima dok ponovno ne dođe na kraju vremena. Upravo zato otajstvo euharistije, uz otajstvo Presvetoga Trojstva i utjelovljenja, spada među najveća otajstva kršćanske vjere.«
Tumačeći euharistiju, sugovornik kaže da ona »na izniman način upućuje na narav došašća kao vremena priprave i iščekivanja«. Naime, upravo u euharistiji slavimo i onaj prvi Kristov dolazak u tijelu sa svime što je uslijedilo – muka, smrt i uskrsnuće – ali i njegov drugi dolazak, kao i njegovu nazočnost ovdje i sada. Budući da liturgija ozbiljno uzima našu tjelesnost i njezina ograničenja, svjesna je da nismo uvijek u stanju proživjeti sve odjednom pa je različita otajstva i dimenzije vjere – premda se na svakom misnom slavlju slavi čitavo otajstvo spasenja – rasporedila kroz liturgijsku godinu. U došašću kao liturgijskom vremenu na početku godine u središtu je iščekivanje Gospodina kao jedna od stožernih dimenzija kršćanskoga života. Tim iščekivanjem, kaže sugovornik, ispunjene su i naše adventske pjesme.
»U naravi je adventa«, kaže dr. Kalem, »upravo iščekivanje i priprema za Kristov dolazak. To iščekivanje nije uzaludno i neodređeno, nego upravo utemeljeno. U njemu se ne iščekuje nešto apstraktno, nego sam pojavak Spasitelja, iščekuje se ispunjenje njegovih obećanja. Liturgijsko vrijeme došašća omogućuje nam na intenzivniji način živjeti dinamičku napetost između Božjih obećanja i ispunjenja tih obećanja. O tome svjedoči niz mesijanskih tekstova koje čitamo tijekom došašća. Jednako tako, vrijeme adventa podsjeća nas da je čitava kršćanska egzistencija iščekivanje, bdjenje i molitva dok Krist ponovno ne dođe.« To iščekivanje, bdjenje i molitva u sažetom su obliku, na najsadržajniji način, prisutni u slavlju euharistije kao takvom te u pojedinim njegovim dijelovima. Biblijska su čitanja i adventske pjesme već spomenuti, a tu su i misne molitve. »I zborne molitve su bremenite tim očekivanjem: u zbornoj molitvi Prve nedjelje došašća molimo Gospodina da nama, koji vjerom iščekujemo Kristov dolazak, udijeli da mu idemo ususret pravednim životom, te nas kad dođe postavi sebi s desna i uvede nas u kraljevstvo nebesko; u zbornoj molitvi Druge nedjelje došašća molimo Gospodina da nas zemaljske brige i obveze ne smetu dok hitimo ususret Sinu Božjemu«, kaže sugovornik.
Nije slučajno da su mise zornice zaživjele upravo u došašću i nije slučajno da je vjera vjernika prepoznala njihovu važnost kad su bile zapale u krizu. Naime, činjenica da se mise slave u zoru nudi čitav simbolički svijet koji nam pomaže bolje uroniti u spomenutu dimenziju iščekivanja, bdjenja i molitve koja je bitno obilježje kršćanskoga življenja. Dr. Kalem iznosi neke naglaske. »Upravo mise zornice, smještene u doba kad noć prelazi u dan, pokazuju da kao vjernici nismo ravnodušni u svojoj vjeri i svojem iščekivanju Gospodinova dolaska; da nam nije svejedno to što je on među nama, nego već samim činom ranoga ustajanja i odlaska na misu pokazujemo da je naše temeljno opredjeljenje jasno i nedvosmisleno te da smo se za njega spremni žrtvovati. U tom nam smislu vjerničko iskustvo pokazuje da je vrijeme došašća vrijeme obraćenja, vrijeme kad shvaćamo da moramo obnoviti svoje temeljno opredjeljenje te si snažnije posvijestiti komu pripadamo i komu hitamo ususret. To je vrijeme koje nas potiče na odustajanje od puta koji nas udaljuje od Boga te na prihvaćanje puta koji nam njegov pojavak čini bližim. To je vrijeme kad i sami bolje uviđamo da smo, iako dijaspora u svijetu, svjetlo toga svijeta koje svijetli u osvit nove zore; kad znamo da moramo biti mudri kako nam ne bi ponestalo ulja u tim našim svjetiljkama; kad znamo da ne smijemo pasti u napast da postanemo poput ludih djevica koje olako shvaćaju dolazak svoga zaručnika; kad postanemo svjesniji da su bdjenje i budnost bit duhovnoga života, jer ‘tko misli da stoji, neka pazi da ne padne’ (1 Kor 10, 12). Ukratko, euharistijsko obilježje zornica odmiče nas od nas samih, od naših egoističnih čežnja te stavlja u središte budno iščekivanje Mesije koji ima doći i kojemu hrlimo ususret«, kaže sugovornik.
Dr. Kalem kaže da nam zornice pomažu doživjeti »radosnu ozbiljnost«. Naime, koliko god navedene poruke bile ozbiljne, duboka je radost neizbježna sastavnica došašća. »Ne možemo iščekivati nekoga ako ne osjećamo potrebu za njim i ako smo ravnodušni prema njemu. Onoga tko nas raduje i tko umiruje našu čežnju u vremenu ne iščekujemo tmurno, nego radosno u nadi«, kaže sugovornik.
Nada, pa i u teškim vremenima neizvjesnosti i tjeskobe kao što je ovo kroz koje prolazi svijet, također je velika poruka koju u sebi nosi slavljenje mise ranom zorom. Tu se dr. Kalem poziva na svoga pokojnoga kolegu, također fundamentalnoga teologa s obzirom na temeljni teološki habitus, dr. Tomislava Ivančića, koji je »lijepo istaknuo ono bitno u misama zornicama«. »Noć je prije svega znak boli, tjeskobe i muke, a mnogim su ljudima noći duge i mračne. On (prof. Ivančić) naglašava da ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da će im svanuti jutro, napušteni nemaju nade da će opet biti prihvaćeni, čovjek pritisnut grijehom više ne vidi nade. Svima njima zornice poručuju da će zora ipak sigurno doći, da svatko ima pravo vjerovati da će iz duge, mračne, bolne i tjeskobne noći prijeći u jutro koje nosi nadu u novi početak. Božić, čijoj proslavi idemo ususret, obnavlja tu nadu«, kaže dr. Kalem.
Tu se sugovornik na neki način vraća ne početak priče te sažima: »Rekao bih da se upravo u euharistiji događa ovo svanuće, prijelaz iz noći u dan, iz muke i smrti u uskrsnuće. U njoj nam je to svanuće bliže nego što možemo zamisliti, u njoj nam sviće naše spasenje, ona nam je zalog nade i vječnoga zajedništva s Bogom. Eto, zato možemo reći da u simbolu zore, razdoblju dana u kojem se obično slave mise zornice, ima nešto euharistijsko: novost života, nada u novo svitanje, preobrazba naše patnje i muke u radost i snagu života, početak nečega novoga, novo nastojanje u nadi koje je oslobođeno automatizma te ostavlja obilje prostora za naše djelovanje, za naš istinski protagonizam. Zbog toga ni jedan napor koji ulažemo kako bismo slavili mise zornice, i kako bismo živjeli kršćanski, nije ništa u usporedbi s budućom slavom koja se ima očitovati u nama.«
Naravno, s obzirom na oblake koji se zbog epidemije koronavirusa nadvijaju nad sva javna okupljanja, pa dobrim dijelom i na liturgijski život kao takav, nije bilo moguće ne upitati sugovornika da se osvrne i na te strahove. »Naši vjernici«, odgovara dr. Kalem, »kažu da kad propuste nedjeljnu svetu misu, imaju osjećaj kao da im je dan izgubljen, kao da im nešto nedostaje. Možemo samo zamisliti koliki bi nedostatak osjećali oni kojima bi se sugeriralo nekakvo odgađanje zornica za neka druga vremena ili pak nudio nekakav surogat. Ne postoji surogat za duhovno i sveto! A i samo liturgijsko vrijeme znatno bismo osiromašili takvim surogatom i odgađanjem. Smisao iščekivanja i adventa bez misa zornica posve bi promijenio svoje značenje. Stoga oni koji prema svojim mogućnostima i prema vlastitoj savjesti i odgovornosti misle da mogu doći na mise zornice, svakako ih ne bi trebali zaobilaziti gdje god je to moguće, uvijek, naravno, uz poštovanje epidemioloških mjera uz koje živimo i ostatak naše duhovne i tjelesne svakodnevnice.«
