Među tisućama žrtava aristocida komunista tijekom i nakon rata stradao je u srpnju 1945. i pjesnik Stanislav Vitković. Rođen je 13. studenoga 1913. u Vinkovcima. U Požegi je započeo gimnaziju, koju je 1926. nastavio i maturirao 1932. u Zagrebu. Godine 1937. diplomirao je francuski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu te službovao kao profesor u Državnoj gimnaziji u Senju, u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, a za vrijeme rata obavljao je dužnosti u tijelima NDH na prosvjetnim i promidžbenim zadaćama.
Oženio se 1943. s Dragicom Čupar. Prema podatcima iz »kaznenih listova« Gradskoga narodnoga odbora – Odjela za unutarnje poslove, presudom Vojnoga suda u Zagrebu 7. srpnja 1945., koju je potpisao kapetan Vlado Ranogajec (koji još ima ulicu u Zagrebu), osuđen je na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak časnih prava te konfiskaciju imovine. Ubijen je 9. srpnja, ne doživjevši rođenje sina Stanislava, sada pok. našega poznatoga svećenika, prebendara stolne crkve zagrebačke. Tako je hrvatska književnost i ukupna kultura osiromašena za još jedan mladi život, a on postade žrtva onoga što je američki profesor Nathaniel Weyl nazvao aristocid – nasilno lišavanje neke nacije intelektualnoga, duhovnoga i uopće kulturnoga potencijala.
Pisati je počeo u gimnazijskim danima, a većinu radova, neke s potpisom Stanislav Vitkovsky, objavio je u predratnom i ratnom katoličkom i građanskom tisku. Opus mu se može razvrstati na politički, u kojem je zagovarao pravo hrvatskoga naroda na samostalnu državu; na socijalni, u kojem je zagovarao osnaživanje etičke osnove izgradnje društva i države; i književni, posebice poetski, od kojega je za života objavio tek nekoliko pjesama, pa je za sada jedina njegova veća objavljena ostavština posmrtna zbirka »Nedopjevana pjesma« iz 1996. Religiozna lirika odjekuje mu modernim stilom većine katoličkih lirika njegova naraštaja, s ponešto zakašnjelim odjecima Sudetine »sutonske lirike«. Bio je pjesnik samorefleksije, propitivanja, s mjestimice izraženim nespokojstvima duše, no istodobno je u svojim lirskim minijaturama, baladama, sonetima, dijaloškim i narativnim pjesmama i pjesnički svjedok sigurne vjere, tražitelj i nalaznik božanske svjetlosti. Iako mu je mladu zatrt život, nije ljudska ni pjesnička uspomena. (L)
