Božja ugodnica Danica Širola rođena je 18. travnja 1900. u Karlovcu od oca Stjepana, učitelja, i majke Ćirile, koja je bila plemkinja. Već nakon dvije godine otac je dobio namještenje u Zagrebu i bio je nadzornik svih škola. Danica je imala tri brata i četiri sestre. Otac je bio strog. Htio je da mu djeca budu obrazovana i disciplinirana.
Kad je Danica pošla u školu, dobro je učila. Međutim, učiteljica ju nije trpjela. Kažnjavala ju je zatvorom i pljuskala ju je po obrazu. Danica je često bila uplakana. Otac bi rekao: »Da nisi kriva, ne bi te ni tukla«, pa je dobila i od njega batina. A Danica zaista nije bila kriva. To svoje trpljenje nosila je pred Isusa u tabernakulu. Svaki dan poslije škole navraćala je u crkvu. Neki ju je svećenik našao, dao joj sličicu i preporučio se u molitve. Danicu su doma braća bockala: časna sestra. Nakon četiri razreda prešla je u školu kod sestara milosrdnica. Tu je bila obljubljena i zvali su je mali filozof. Nakon mature upisala je učiteljsku školu. Završila je i počela raditi u Zagrebu i kasnije u Krašiću. U Krašiću je redovito poslije nastave išla adorirati. Ostajala bi i po dva sata. Župniku je bilo malo neobično što ide na pričest svaki dan. Zato je svaki dan strahovala hoće li dobiti svetu pričest. U njoj je sazrelo zvanje: željela je biti uršulinka. Pisala je svojima. Doma urnebes. Otac i braća ni čuti. Otac je rekao: »Dok sam ja živ, Danica ne će u samostan.« To ju je boljelo. Nastavila je moliti i meditirati. Bila je članica Marijine kongregacije. Jednoglasno su je izabrali za nadstojnicu. Zavjetovala se na djevičanstvo doživotno i neopozivo. Otac je odlučio da upiše višu učiteljsku. Mislio je da će za dvije godine zaboraviti na samostan. Završila je. Ali na samostan nije zaboravila. Štedjela je svaku krunu jer je miraz za samostan bio velik. Braća su joj govorila da bježi od života, da je bolje biti dobra majka i dati djecu domovini nego živjeti u četiri zida. Danica je ustrajala u svojem. Pisala je sestrama da je prime za kućnu pomoćnicu ako je ne primaju za sestru. Ipak su je pustili u samostan u Varaždin. Na pragu samostana doživjela je šok: »Neka ova gospojica ide odmah kući, ima tuberkulozu.« Noge su joj se odsjekle, piše. Ali je s vjerom podnijela. Sad su na nju navaljivali da se uda. Ona opet u borbi s obitelju.
Kad je počela bacati krv, shvatili su da je bolesna. Bila je vrlo čedna, da joj je i liječniku bilo ići velika pokora. Isusovci su joj bili duhovnici i ispovjednici. Veoma je štovala Srce Isusovo i Presveti Oltarski Sakrament. Sva je bila u Bogu. Napisala je u svojoj pisanoj ostavštini više od 5600 puta Ime Isus. Duhovnik je tražio da napiše autobiografiju do dvadesete godine, a onda da piše dnevnik. Nevoljko je to radila, ali je poslušala. Zabranio joj je da ustaje i moli se noću. Imala je u sobi oltarić s kipom Srca Isusova. Napisala je: »Htjela bih se popeti na jedno visoko, visoko brdo da doviknem cijelom svijetu kolika je ljubav Srca Isusova!« Bolovi su se pojačavali pa bi znala gristi posteljinu od bolova. Kad nije mogla hodati, išla je sa štapom na misu. Nikada nije izlazila u društvo. Soba i crkva. Kasnije bolnica i sanatorij. Bolest je podnosila radosno, prikazujući sve za duše. »Ad maiorem Dei gloriam«, pisala je.
Živjela je svetački. Bolest je postajala sve teža. Primala ju je iz ruke Božje. S vjerom. Pisala je pjesme, koje su objavljivane u Glasniku Srca Isusova. Danica je željela ljubiti Isusa onoliko koliko on nju ljubi. Vježbala se živjeti u prisutnosti Božjoj. Činila je dobra djela. Kad je djevojka Krista željela u samostan, a nije imala novca, Danica je podigla s računa u nanci nekoliko tisuća kruna i dala Kristi. Neka Krista ide kad ne može ona. Slali su je na oporavak na more i drugamo. Uzalud. Bolest je napredovala. Ali je Danica i u duhovnosti napredovala. Više je puta napisala: »Želim biti sveta.« Isus joj je bio na prvom mjestu. Piše: »Volim oca al’ Isusa više; volim majku al’ Isusa više; volim braću al’ Isusa više; volim seje al’ Isusa više. Sve ja volim, sve ja volim al’ Isusa od svih više.« Otac je bio vrlo zabrinut. Vidio je što je. Slabila je i bacala krv. Danica sve prikazuje Bogu. Bila je posebna. Mila i nježna. Približavao se kraj. Zadnjih šest mjeseci nije mogla pisati dnevnik. Blago je preminula 2. rujna 1926. u 27. godini. Otac je preminuo sedam dana poslije nje, što od bolesti, što od tuge. Sprovod joj je bio veličanstven. Na sprovodu je govorio p. Josip Vrbanek. Sprovod je opisan u Glasniku Srca Isusova u prosincu iste godine.
Ostala je iza nje bogata pisana ostavština. Sve je preneseno isusovcima, te pramen kose i komad platna od haljine u kojoj je preminula. Svi su je držali svetom za života, poslije smrti još više. Isusovci u svojem arhivu čuvaju 98 godina tu pisanu ostavštinu, objavljenu na 888 stranica. Već 1928. govorilo se o pisanju njezina životopisa, pa opet to nije ostvareno. Govorilo se: »Bila je to sveta duša.« Neki je pisci rado nazivaju »hrvatska Mala Terezija«. Sve je više štovatelja koji dolaze na njezin grob na Mirogoju.
