Među žumberačke svećenike istaknute kulturne i javne djelatnike svakako treba uvrstiti i Janka Rapljenovića.
Rođen je 4. lipnja 1895. u Kravljaku, u istočnom dijelu Žumberka. Pučku školu pohađao je u Stojdragi, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Godine 1915. otišao je u domobransku pukovniju, završio vojnu školu i postao kadet zastavnik. Od kraja 1915. do ljeta 1916. bio je na fronti u Galiciji, gdje je ranjen. Neko vrijeme proveo je u bolnici u Zagrebu, a u siječnju 1917. imenovan je poručnikom. Nakon svršetka Prvoga svjetskog rata kao pitomac Grkokatoličkoga sjemeništa u Zagrebu završio je 1922. Bogoslovni fakultet. Nakon ženidbe suprugom Febronijom zaređen je za svećenika iste godine u Stojdragi.
Bio je kapelan u Ruskom Krsturu u Bačkoj te dvije godine upravitelj župe u Grabru, gdje je bio i pomoćni učitelj niže pučke škole, a od 1925. bio je upravitelj župe u Mrzlom Polju. Kao župnik služio je od 1941. u Stojdragi, gdje je odmah obnovio milenijski križ, koji je 1925. bio postavljen u čast tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva, do 1955. U rujnu zakratko je 1942. bio premješten u Zagreb, a krajem istoga mjeseca došao je u Samobor, odakle je upravljao župom Stojdraga. Godine 1943. imenovan je vojnim dušobrižnikom. »Tijekom Drugoga svjetskog rata mnogo je dobra činio često intervenirajući u korist onih koji su se sa svojim nevoljama obraćali na njega, a vrata njegova stana uvijek su svakome bila otvorena« (M. Radić). Suprugu Febroniju 1944. partizani su odveli u nepoznato i, najvjerojatnije, ubili 1945. u Rakovu Potoku. Čini se da je kraće vrijeme nakon rata bio u zatvoru. U Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu živio je do smrti 19. listopada 1980. Pokopan je u Stojdragi.
Izvanredno je dobro poznavao njemačku literaturu i jezik. Pisao je u »Žumberačkim novinama«, »Glasu Žumberka« »Obzoru«, »Narodnom valu«, »Slobodnom glasu«, »Katoličkom tjedniku«, »Domu«, »Hrvatskoj«, »Pravašu«, »Hrvatskom pravu«, »Hrvatu«, mjesečniku »Evolucija« i »Danici«. Objavljivao je recenzije knjiga, pisao o političkim aktualijama u tadašnjoj Jugoslaviji, o katoličkom pokretu, darvinizmu, gospodarskim pitanjima… Tako je 1934. u »Žumberačkim novinama« objavio članak »Promašeni smjer gospodarenja u Žumberku«, naglasivši da se Žumberčani ne bi trebali baviti uzgojem žitarica, nego isključivo stočarstvom i svinjogojstvom. Osnova oporavka gospodarstva treba da budu »mala seoska gospodarstva, na kojima se temelje gospodarstva većeg opsega«. »Rapljenović drži da je gospodarstvo sustav, složena cjelina najraznovrsnijih pitanja koja najprije treba riješiti ‘u pameti’, tj. određenim znanstvenim pristupom, a zatim ih valja ispitati na iskustvu, što zbog napora koji takav pristup traži odbija ljude. (…) Kao mjeru za poboljšanje tog stanja Rapljenović navodi odgoj usmjeren kršćanskim vrlinama, koje će razviti i pozitivan odnos prema radu i marljivost, a i prihvaćanje novih metoda rada. Dakle, uspješnost u poljoprivrednoj djelatnosti može se postići vraćanjem digniteta zemljoradničkom zvanju i neprihvaćanjem u potpunosti mjerila suvremenoga kapitalističkog načina proizvodnje« (Z. Kudelić).
No nije samo pisao, nego je i vodio gospodarske akcije na Žumberku, pa je, primjerice, u selu Tomaševcima njegovom zaslugom 1939. izgrađena velika seoska vodosprema. Tim stajalištima i djelovanjem pridružio se, u zavičajnim razmjerima, teorijskomu i praktičnomu socijalnomu radu naše katoličke inteligencije, počevši od Mahnića preko Gortana, Ivšića, Šćetinca i drugih.
Politički je bio blizak pravaštvu. Za Prvoga svjetskoga rata u »Hrvatskoj« je objavio članak »Hrvatstvo spas naš i zalog budućnosti naše« i objavljivao je polemičke članke protiv ugarskog ministra predsjednika Istvana Tisze. U političkim podjelama svećenstva Križevačke eparhije dvadesetih godina na jugoslavenske unitariste i državotvorne hrvatske domoljube pripadao je drugima. Posebno je važna 1928. godina, u kojoj je sukob kulminirao. Tada je Rapljenović prozvao križevačkoga vladiku Dionizija Njaradija i njegove suradnike za zanemarivanje Žumberka i interesa Hrvata grkokatolika. Držeći Jugoslaviju političkim provizorijem i tamnicom hrvatskoga naroda, nije štedio pojedine žumberačke svećenike, kojima je spočitavao mlakost i nedostatak nacionalne svijesti, tako ni svećenika Janka Šimraka, kojemu je zamjerio crkveni i politički oportunizam. Paradoks je što je Šimrak, koji je, 1918. kao član Narodnoga vijeća, podržao osnivanje Kraljevine SHS, naposljetku nakon Drugoga svjetskoga rata bio uhićen i sudski optužen za suradnju s ustaškim režimom. Protivnici mu, dakako, nisu ostali dužni. »Napadaju me samo zato što sam javno osudio strašan zločin na narodu hrvatskom i njegovu vodstvu u beogradskoj skupštini…« napisao je Rapljenović. Sukob se s vremenom smirio jer su gorljivi jugounitaristi ustuknuli.
Zauzimanjem svećenika Mile Vranešića podignuta mu je 1997. spomenploča u rodnom Kravljaku na mjesnoj kapeli Presvete Trojice. Život i djelo toga žumberačkoga preporoditelja tek treba istražiti.
