ŽUPA APOSTOLSKIH PRVAKA U IDILI KRIŽEVAČKOGA KRAJA »Iako smo mala sredina, nismo kaj god«

Desetak minuta vožnje vijugavim cestama od Križevaca prema istoku, okružen oranicama i zelenilom drevnih hrastovih i bukovih stabala, prostire se zaselak Sveti Petar Čvrstec i njegova ponosna župna crkva, posvećena apostolskim prvacima sv. Petru i sv. Pavlu. Iako je riječ o mjestu koje okuplja tek nekoliko stotina stanovnika, među kojima je i mnogo onih starije životne dobi, Sveti Petar Čvrstec malena je sredina koja posjetitelje, posebice one koji dolaze iz gradske buke i užurbanosti, osvaja otprve svojom jednostavnošću, tišinom i mirnoćom. Reklo bi se na prvi pogled – tipična seoska župa. No Čvrstec je i mjesto iznimnoga duhovnoga ozračja. Nije sigurno koliko je u današnjem Svetom Petru Čvrstecu star kontinuitet kršćanstva, premda se pretpostavlja da je ono ondje zaživjelo u vrijeme franačke vlasti i da je maleno selo potpadalo pod Sisačku biskupiju sve do osnutka biskupije u Zagrebu 1094. godine. Stari povijesni izvori otkrivaju da se župa u Čvrstecu u kanonskim vizitacijama spominje već od početka 14. stoljeća, što svjedoči o iznimno dugom, sedam stoljeća starom kontinuitetu slavljenja euharistije. Današnja župna crkva izgrađena je u 19. stoljeću, u samo dvije godine, na mjestu stare srednjovjekovne crkve, kamenom koji je dopremljen s Kalnika. Nova crkva posvećena je 1821. godine, zbog čega je i ovogodišnja svetkovina apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla 29. lipnja, kao uostalom i čitava godina, protekla u posebno svečanom ozračju velike, dvjestote obljetnice župne crkve.

1 od 6

Među lokalnim je stanovništvom zastupljena ideja da je negdje na prostoru današnjega naselja postojao i srednjovjekovni feudalni kaštel. Ta teza, jasno, nije neutemeljena. Naime, čitav je prostor Križevaca i njegove okolice stoljećima bio važno prometno i trgovačko sjecište, a kao takav bio je atraktivan raznim osvajačima i pljačkašima, među kojima su najopasniji bili oni iz Osmanskoga Carstva. Bilo kakvo fortifikacijsko zdanje moglo je zastrašiti osvajače ili poslužiti stanovništvu nebranjenih okolnih sela kao kratkotrajno utočište. Brježuljkasta konfiguracija današnjega naselja, sa župnom crkvom na središnjem i najvišem brijegu, predstavlja idealno mjesto za gradnju takve utvrde. To bi tek trebala utvrditi arheološka istraživanja.

Mala župa u Čvrstecu hrvatskomu narodu darovala je nekoliko iznimnih osoba. Prvi kojega valja istaknuti svakako je o. Mijo Škvorc, isusovac, znameniti propovjednik iz bazilike Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj ulici i pomoćni zagrebački biskup, koji je rođen u obližnjem zaseoku Ruševcu. Spomen na glasovitoga biskupa Škvorca među Petrančanima (kako se zovu mještani Čvrsteca) itekako živi, ponajprije zahvaljujući povjesničarskomu radu njegova nećaka, dr. Đure Škvorca, marljivoga istraživača lokalne i crkvene povijesti. »Ljudi koji ništa ne nauče iz prošlosti, ne mogu razmišljati o budućnosti. Važno je i da se sjećanja sačuvaju, da se ne zaboravi posebno naša lokalna crkvena povijest… Naši ljudi koji su rođeni u Svetom Petru Čvrstecu ne znaju o znamenitim ljudima koji su potekli otuda, a ne znaju zato što im nitko nije ništa o tim ljudima zapisao ili govorio«, objašnjava dr. Škvorc.

Osim biskupa Škvorca svakako valja istaknuti još dvije važne osobe koje vuku korijene iz Čvrsteca. U Rašćanima, drugom zaseoku koji spada pod župu sv. Petra i Pavla, rođen je hrvatski redatelj Miroslav Mikuljan, kojega stariji naraštaji pamte po nizu uspješnih dokumentarnih filmova s tematikom Domovinskoga rata i televizijskih reportaža koje su tematizirale razna osjetljiva društvena pitanja. U samom Čvrstecu rođen je pak Zvonimir Balog, jedan od naših najpoznatijih dječjih pisaca, čijih se djela sjećaju mnogi današnji mladi i na čijim knjigama i dandanas odrastaju mnogi osnovnoškolci.

»Iako smo mala sredina, ovdje često znamo reći da ‘nismo kaj god’. Imamo veličine koje možda i sami premalo cijenimo, premda su one za jednu tako malu župu nevjerojatno bogatstvo, što je prelijepo«, započeo je župnik Jakov Golomeić, koji u Čvrstecu služi od 2004. godine. Kao i u mnogim malim hrvatskim sredinama, tako i u Svetom Petru Čvrstecu demografija nije idealna. »Mene ne brine što se cure ne udaju, nego što se dečki ne žene. To je velik problem«, kaže župnik pomalo kroz šalu i nastavlja s mnogo dubljim problemom: »Pitanje je mogu li zaista dečki pronaći cure ili su one danas općenito više orijentirane na grad jer vlada određena fama da se na selu danas ne može živjeti normalno. No ni jedan narod, ni jedna država, ne može opstati bez sela. Ako nema hrane, ne može se ništa.«

»Kad ljudi, posebno mladi, kažu da je danas teže nego prije, uvijek im kažem da ne razmišljaju dobro. Neka pitaju starije jesu li imali auto, jesu li se svaki dan njime vozili, jesu li imali mobitele, laptope, svu tehnologiju koju mi imamo, pristup trgovinama… Jednostavno bi trebalo više ulagati u selo i više poticati mlade, kazati im da nije sramota biti na selu, objasniti im zašto je to lijepa životna priča. I osobno poznajem mnoge mlade koji su se vratili na selo i u njemu vide perspektivu za budućnost«, objašnjava župnik Golomeić, ponosan je što su župljani uvijek spremni pomoći kada je god što potrebno oko crkve ili zajednice općenito, kao što je pomoć potrebitima. Nisu se ustručavali udružiti snage i pomagati u više navrata i žrtvama petrinjskoga potresa, a to je kraj koji župnik Golomeić itekako dobro poznaje jer je na početku Domovinskoga rata služio u Žažini. Petrančani su, naučio je župnik tijekom svoje dugogodišnje službe u Čvrstecu, i revni hodočasnici. »Nije bitno ide li se autobusom ili automobilima, pa nije bitno ni kamo se ide, samo da se hodočasti«, dodaje župnik Golomeić. 

Među marljivim su župnim suradnicima i članovi župnoga pastoralnoga vijeća Jadranka Lasić i Radovan Ostroški. Mnogi mladi odlaze ili ne zasnivaju obitelji, kažu župnikovi bliski suradnici, jer prevladava dojam da je život na selu pretežak. Poljoprivreda, od koje živi većina Petrančana, uistinu jest teško »zanimanje«, ali život na selu ima svojih prednosti.

»Prije je bila normalna stvar da se živi od poljoprivrede, a radilo se puno teže jer naša generacija nije imala tolike strojeve, nego se uglavnom radilo rukama. Nije bilo lako doći do novca, uvijek se šparalo da bi se moglo nešto kupiti, no uvijek se znalo da onaj koji se trudi može i osigurati nešto više, otići nekamo… Kada danas uspoređujem mnoge svoje vršnjake koji su otišli raditi u inozemstvu i vrate se samo povremeno u svoj kraj, ne mogu reći da oni imaju nešto puno više od nas koji smo ostali«, objašnjava Jadranka Lasić, koja je u župi angažirana i oko svakoga posla vezanoga uz urednost i higijenu župne crkve i obližnje mjesne kapelice sv. Lovre. »Prevladava određena fama da se ne može živjeti od poljoprivrede. Može, premda ni jedan poljoprivrednik vjerojatno nikada ne će postati milijarder, ali od poštena rada uvijek se može živjeti, nema danas gladnih poljoprivrednika. I taj se posao mora voljeti, kao uostalom i svaki drugi posao«, nadovezao se na prikaz gospodarske i socijalne slike župe u Svetom Petru Čvrstecu Radovan Ostroški, inače aktivan i u župnoj molitvenoj zajednici.

No unatoč demografskim neprilikama nedjeljne mise iz tjedna u tjedan ipak ne odaju dojam da se zidovi prostrane župne crkve, slikovito rečeno, šire. Klupe su redovito ispunjene, posebice kako dolaskom toplijih dana popuštaju i razne epidemiološke mjere, a mise ne pohode samo djedovi i bake, nego i obitelji, posebno mladi, koje je inače teško zadržati u redovitosti na misama nakon krizmi. »Ponekad se događa da se mladi vjernici srame reći da idu u crkvu, da su vjernici, jer ih se automatski čim su angažirani oko župe drukčije gleda. Dijelom je tomu uzrok društveno ozračje, a dijelom i odgoj. Ako roditelji nisu redoviti u crkvi, onda ni djeca ne će sama od sebe dolaziti. Ali uvijek postoji i druga strana, svagdje, pa i kod nas, ima mladih koji dolaze u crkvu, koji imaju potrebu za Bogom i potrebu za duhovnim odnosom koji ih nadograđuje«, dodala je Valentina Brestak, šesnaestogodišnjakinja koja je u župi posebno aktivna kao animatorica za mlade. 

Jadranka Lasić: »Mnogi misle da se u inozemstvu dobro živi i da se puno zarađuje, no to nije istina. Ondje se jako puno radi, što znam i iz primjera moga zeta koji vani radi od mraka do mraka. Kod nas na selu ujutro nije bitno hoće li kravica dobiti hranu 15 minuta ranije ili kasnije. Meni i mojoj obitelji na poljoprivredi ništa ne nedostaje.«