Koliko god se tko trudio istaknuti važnost nekih malenih mjesta u bilo kojoj državi zbog njihova zemljopisnoga položaja, prirodnih ljepota, tradicijskih običaja, pa i povijesnih znamenitosti, teško će glas o njima doprijeti u svijet jer je, pored ostaloga, Stvoritelj obdario bezbroj zemljinih kutaka obiljem posebnosti, kojima se domicilno stanovništvo s razlogom ponosi. Dakako, turistička promidžba može mnogo učiniti da ti mikrosvjetovi postanu zanimljivi makrosvijetu, što većemu broju posjetitelja iz susjednih država, pa i iz svijeta. No i nije prevelika mudrost reći da malena, u svjetskim razmjerima potpuno nepoznata mjesta, najbolje mogu promovirati velikani ljudskoga uma i duha. U tom smislu, iako ih je već »u startu« nezahvalno uspoređivati, po važnosti se zbog nekih dodirnih točaka mogu mjeriti lički Smiljan i francuski Sarcenat. U malenom selu nedaleko od Gospića g. 1856. rođen je Nikola Tesla, a u još manjem mjestu, sa svega nekoliko kuća oko dvorca u Auvergneu u općini Puy-de-Dome, tih je godina, točnije g. 1881., rođen Marie-Joseph Pierre Teilhard de Chardin. Zahvaljujući njima, Smiljan je postao svjetski poznat po znanstveniku i izumitelju izmjeničnoga električnoga generatora, indukcijskoga ili asinkronoga elektromotora, posebnoj vrsti turbina, visoko naponskoga dalekovoda i drugoga, a Sarcenat po isusovcu, teologu, filozofu, antropologu, geologu i paleontologu, koji je s ekspedicijom pronašao lubanju pekinškoga čovjeka, prvoga čovjeka koji se koristio vatrom i drugo. Druga je dodirna točka između tih dviju povijesnih veličina glasoviti New York, u kojem je Tesla preminuo 1943., a de Chardin g. 1955. No postoji još jedna dimenzija koja ih spaja i koja, istina, nije previše naglašena, ali je itekako važna. To je ljubav, gotovo strast, prema nepoznatomu, otkrivanje dotada neobjašnjivoga i tek naslućenoga, no uvijek, što je posebno važno, na opću korist svih ljudi. Kod Tesle je više riječ o korisnosti koja praktično pomaže ljudima, a kod de Chardina o teoriji koja pomaže samorazumijevanju ljudi o vlastitu podrijetlu. Budući da je francuski isusovac pisao i eseje, on je to sažeo u prekrasnu sintagmu – princip/načelo ljubavi. S vjerničkoga bi se motrišta, slagao se tko s tim ili ne, njihovi napori mogli ukratko sažeti: Tesla govori o materiji koja raste u duhu, a de Chardin o Bogu koji silazi u svijet materije.
Iako su i jedan i drugi važni i zanimljivi, samim time i njihova rodna mjesta, nitko ne će zamjeriti hrvatskomu puku što mu je Smiljan svakako mnogo bliži i draži. Do njega je doista lagano doći jer je npr. već na autocesti od hrvatske metropole prema Splitu uz oznaku za Gospić uočljiv natpis za muzej s prepoznatljivim zamišljenim likom Nikole Tesle. Niz drugih oznaka u Gospiću omogućuje posjetitelju lagan i brz dolazak do Smiljana, sela danas zapravo naslonjena na općinsko administrativno i crkveno ličko središte.
Župa Smiljan smjestila se na zapadnom rubu Ličkoga polja, podno brda Krčmara, na 773 m nadmorske visine. Čini ju osamnaest malenih i raspršenih zaselaka: Baćinac, Bogdanić, Čovini, Debelo Brdo, Dražica, Kolakovica, Kovačevići, Ljutača, Milkovića Varoš, Miljača, Miškulin Brdo, Podkrčmar, Rastovača, Rastoka, Rosulje, Smiljan, Smiljansko Polje i Vaganac. Središnja ulica, podjednako kao i nekoliko sporednih, klasična je »lička priča«; mir i tišina, tek pokoji automobil ili traktor svjedoči da još uvijek ima Ličana koji ne ostavljaju rodnu grudu ni pod koju cijenu. Središtem mjesta može se smatrati križanje kada se dolazi od Gospića, koje lijevo vodi prema Teslinu muzeju i Karlobagu, desno prema Perušiću i Donjemu Pazarištu, a ravno prema Rastoki. Selo je prilično razvučeno i prostorno veliko jer od glavne ulice, s lijepo uređenim kućama i okućnicama do muzeja, a odatle do župne crkve i mjesnoga groblja, zbog udaljenosti nije preporučljivo ići pješke. Na središnjem prometnom čvorištu u jednoj se zgradi nalazi Mjesni ured, Hrvatski narodni dom i učionica područne četverogodišnje škole. Pored nje je školsko igralište i obližnji veliki bijeli križ sa spomenpločom svim hrvatskim braniteljima, koje je 2001. podigla smiljanska župa. Preko puta je zanimljivo spomenobilježje svim bajkerima svijeta, koji su se nekada u velikom broju svake godine okupljali u Smiljanu i, dakako, nezaobilazna malena gostionica.
Područnu 4-godišnju školu u Smiljanu Osnovne škole dr. Jure Turića u Gospiću ove je godine pohađalo 6 učenika, a učitelj im je domaći sin Marko Franić. Sljedeće će se školske godine brojčano malo popraviti jer je upisano troje učenika u prvi razred. Treba svakako odati priznanje nadležnomu ministarstvu i županijskim vlastima što podržavaju rad tih područnih škola koje su, pored Smiljana, i u Ličkom Novom, Bilaju i Brušanima. Svi đaci u Smiljanu pohađaju i školski vjeronauk koji im predaje Leonarda Ružička, vjeroučiteljica iz Gospića.
Zdravko i Ankica Serdar, oboje domaći i autohtoni stanovnici, često se mogu vidjeti na mjesnom groblju jer im je jedan od dvojice sinova nesretno preminuo, pa ih je najbolje ne opterećivati suvišnim pitanjima o mjesnim poteškoćama i problemima. Dario Prpić, 30-godišnji profesor cestovnoga prometa, koji predaje u Strukovnoj školi u Gospiću, redovito dolazi na nedjeljna misna slavlja. Dvije mu sestre žive u Zagrebu, ali on je ostao u rodnom Smiljanu, oženjen je i ima dvoje djece, te je čvrsto uvjeren u budući procvat, u svakom smislu, svojega mjesta. Među 40-ak župljana koji redovito svake nedjelje sudjeluju u euharistijskim slavljima, gotovo redovito u službi riječi čitaju Mira Borovac i Ana Sekso Milković. Jedan ali zlata vrijedan jest ministrant 15-godišnji Karlo Borovac, učenik 1. razreda srednje Strukovne škole hotelijersko-turističkoga smjera u Gospiću. Za tamošnje malobrojne srednjoškolce i osnovnoškolce viših razreda organiziran je redoviti školski autobus, ali Karla roditelji automobilom voze svakoga dana u školu. Ima mlađu sestru koja će uskoro u 5. razred i koja će mu se pridružiti u ministrantskoj službi. Uvijek je nazočan i Josip Borovac, 62-godišnjak, koji je otišao u zasluženu mirovinu iz »Elektrolike Gospić«. Djeca su mu u blizini pa je sretan što mu obitelj često može biti na okupu; kći je zaposlena u gospićkoj bolnici, sin u tvrtki »Lika ceste«, a najmlađa je završila za učiteljicu i radi s djecom s posebnim potrebama. Biranim riječima govori o njihovim dosadašnjim župnicima: »Bivši naš svećenik Josip Kapš bio je radnik, okupljao je narod, imao vremena za svakoga pojedinoga župljanina, i mladoga i staroga, pun razumijevanja za kojekakve naše brige i probleme, jednom riječju – bio je blagoslov ne samo župi nego i cijelomu kraju! Sadašnji župnik Nikola Turkalj samo je opipljivi nastavak njegove dobrote, a ne smije se izostavili ni Luku Blaževića, sadašnjega župnika u Ličkom Osiku, tako da smo, rekao bih, već dulji niz godina posebno povlašteni kada je riječ o župnicima koje nam je dragi Bog poslao.« Mile Milković u vojnoj mirovini živi u Zagrebu, ali kad god mu se pruži prilika, on je u svojem Smiljanu sa suprugom, rođenom Šibenčankom, koja je oduševljena tamošnjim ljudima, njihovim zajedništvom i prirodom.
Arheološki nalazi na tom području govore o životu u prilično ranom povijesnom razdoblju. Kod Smiljanskoga Polja pronađen je mač, prema procjenama nekih znanstvenika čak iz 16. stoljeća prije Krista, što je doista vrijedno otkriće. U predtursko doba ondje je bilo nekoliko crkava, među kojima se spominje crkva sv. Marije Magdalene s gostinjcem, izgrađena g. 1185., a početkom 15. st. bila je pod patronatom knezova Kurjakovića. Godine 1484. spominje se i poseban duhovnik hospitalske crkve »Domin Mihovil Špitaljski«, a konačište je pružalo usluge prenoćivanja putnika, trgovaca, činovnika i sudaca koji su trgovali i sudili u Tržiću, današnjem Pazarištu. Crkvu su 1535. zapalili Turci, a nadgrobne ploče u njoj s natpisima iz 12., 13. i 14. st. i ostalim klesanim kamenjem upotrijebljene su pri gradnji crkve Blažene Djevice Marije Karmelske nakon protjerivanja Turaka iz Like i prestanka osmanlijske vladavine. Još se nekoliko srednjovjekovnih crkava spominje na tom području, među kojima u Bužimu i Trnovcu, koji su u to doba bili kapelanije župe Smiljan.
Prije spomenute crkve s početka 18. st. sedam bunjevačkih obitelji g. 1691. izgradilo je najprije drvenu crkvicu u kojoj je misio glasoviti lički misionar pop Marko Mesić, a na njezinu mjestu g. 1707. izgrađena je kamena crkva, koja se već sljedeće godine (1708.) spominje kao župna crkva. Tih je godina prema starim zapisima smiljanska župa brojila više od 800 vjernika, ali je na Božić 1862. crkva, nažalost, izgorjela u požaru. Gradnja nove, sadašnje crkve dovršena je 1864., o čemu svjedoči nad ulazom u crkvu spomenploča s natpisom: »Pod Franjom Josipom I. carom austrijskim i kraljem ugarskim i hrvatskim, državnim troškom i žrtvom puka smiljanskoga sagrađena bi ova župna crkva BD Marije od Karmela za Tome Jelčića mestnog župnika godine 1864.« Iste je godine i posvećena, što je također zapisano u spomenploči iznad vrata sakristije: »Ovu novosagrađenu crkvu smiljansku BD Marije od Karmela posvetio je presvijetli gospodin biskup Dr. Vjenceslav Šoić dne 17. mjeseca kolovoza 1864.« U crkvi se nalaze i dva sporedna oltara, sv. Ane i sv. Antuna Padovanskoga. Obnavljali su ju bivši župnici Josip Kapš i Marko Cvitković, a to čini i sadašnji Nikola Turkalj, što je očito po skelama oko crkvenoga tornja. Od sakralnih se zdanja u Smiljanu nalazi i grobljanska kapelica Bezgrješnoga začeća BDM, izgrađena 1863. na groblju, pored koje je i novosagrađena mrtvačnica. Na grobovima se mogu vidjeti česta prezimena: Pezelj, Milković, Kovačević, Miškulin, Tomljenović, Pavičić, Radošević, Špalj, Bobovac i druga.
Župnik Turkalj, već na prvi pogled dobričina, pomalo nježnije fizičke konstitucije od svojih župljana, kršnih Ličana, rođen je u Slunju g. 1964., gdje je završio osnovnu i srednju školu, nakon koje je od 1986. do 1992. studirao teologiju u Rijeci i Zagrebu. Iste je godine po završetku studija i zaređen za svećenika u riječkoj katedrali. Najprije je bio tri godine župni vikar u Ogulinu i dvije godine u Gospiću, a od g. 1997. župnik je i upravitelj župa: Bilaj, Lički Ribnik, Lički Novi, Trnovac i Brušane. Imenovan je 2000. predstojnikom Katehetskoga ureda novoosnovane Gospićko-senjske biskupije i sljedeće godine župnikom u Otočcu i Dabru. Godine 2004. povjerena mu je dužnost i biskupijskoga ekonoma i ravnatelja biskupijske Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika. Pored tih služba, preuzeo je 2009. i upravljanje župama Smiljan, Brušane, Bužim i Trnovac, a g. 2016. imenovan je začasnim kanonikom senjskoga kaptola i stanuje u biskupiji u Gospiću. Smiljansku župu ukratko predstavlja: »Župa Gospe Karmelske u Smiljanu broji, od ukupno nešto manje od 550 stanovnika, oko 530 katoličkih vjernika u 195 obitelji. Njihov se broj, nažalost, svake godine smanjuje, o čemu govore i statistički podatci po kojima su prošle godine bila 3 krštenja, a 15 sprovoda. Ove je godine bilo 7 prvopričesnika, a ima godina kada bude 10-ak krizmanika. No mi se ne damo, pa iako je riječ o svojevrsnim minijaturama, održavamo redoviti župni vjeronauk, izdajemo župni pastoralni listić ‘Naši korijeni’, istina za sve četiri spomenute župe, a nedavno je dovršena i gradnja novoga pastoralnoga centra, koji je jedino mjesto svih zajedničkih društvenih događanja župe i sela. Daj Bože, ako se ukaže potreba, prostora ima i za stanovanje stalnoga župnika. Inače, župa nema trenutačno ni jednoga sjemeništarca, bogoslova, redovničkoga kandidata ili kandidatkinju, ali se ponosimo domaćim sinom Ivicom Miškulinom, sadašnjim župnikom u Ličkom Lešću i Prozoru, te s. Brigitom Anom Lukac, članicom sestara Srca Isusova. Sve u svemu, molimo se i nadamo se!«
S malenom sjetom, ali i ponosom i pouzdanjem u Božju providnost, možda je najbolje oprostiti se od toga dičnoga, oduvijek hrvatskoga, toliko puta zaboravljenoga i zapuštenoga, u povijesti često ranjenoga i pogaženoga, ali svaki put uskrsloga i obnavljanoga kraja, okruženoga gorskim lancima: Velebitom, Velikom i Malom Kapelom te Ličkom Plješivicom, s njegovim gordim, postojanim, radišnim i poštenim ljudima, stihovima Božice Pavelić: »Stog još smo tu, moj Isuse! Na ovom ličkom kamenu: Gdje samo hrabri ustraju, gdje samo vjerni opstaju!«
Smiljan se danas, dakako, ne može zamisliti bez Memorijalnoga centra »Nikola Tesla«, nazvanoga po znanstveniku svjetskoga glasa koji se podjednako ponosio srpskim podrijetlom i hrvatskom domovinom. S tom se činjenicom velikosrpski patološki umovi nikako nisu mogli pomiriti, ne samo u novije vrijeme zbog najave da će se na izložbi EXPO 2020. u Dubaiju Hrvatska predstaviti kao zemlja inovativnih projekata, među kojima su i Teslini, nego također tijekom posljednjih stoljeća i pol povijesti zbog činjenice da je rođen u Hrvatskoj. Čak je obznanjena ideja da se Smiljan s ključnim zdanjima vezanim za Teslin život »preseli« u Srbiju, tj. izgradi njegova replika. Očito je u hrvatskom susjedstvu brzo zaboravljena njegova misao upućena mrziteljima svih vrsta u svim narodima: »Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove!«
