»Majko Krista našeg Boga, Dobra Majko puka svoga, Ti si izvor svakog zdravlja, Tvoj te narod sad pozdravlja. Tebe štuju Dubravljani, Biličani, Šibenčani; I šibenska sva Zagora, I sva mjesta pokraj mora…« stihovi su pjesme »Gospi od Zdravlja u Dubravi« župnika dubravskoga fra Žarka Maretića, u kojima je satkana bit vjere stanovnika šibenskoga kraja, s vječnim pouzdanjem i pogledima uprtima u Blaženu Djevicu Mariju. Ona je nezamjenjiva zaštitnica u svim bitkama i teškoćama kojih je kroz povijest dugu najmanje devet i pol stoljeća bilo napretek. Župa Dubrava obuhvaća istoimeno selo sa župnom crkvom Gospe od Zdravlja te filijalnu crkvu sv. Ante u Rakovu Selu. Smještena je župa između plodnih polja, okružena brdima čija imena ulijevaju vjetar u kosti – Trtar i Orlovača sa sjeverne strane, prepoznatljivima po donkihotskim vjetrenjačama, još nenaviknutima na dalmatinsku buru. S južne strane nalaze se niža i blaža brdašca Vršine i Kamenac, a ispod njih Šibenik, more, Jadran. Crkveno, župa pripada Šibenskomu dekanatu Šibenske biskupije i tipična je župa dalmatinskoga zaleđa, s ostatcima starih kamenih kuća, i novoizgrađenih, ostalih u jednakom suživotu s prirodom, kao i tamošnji ljudi i domaće životinje. Stara zgrada osnovne škole i danas prima djecu od prvoga do četvrtoga razreda, iako je đaka, kao i u drugim selima, sve manje. Nisu to više ona ista sela iz djela Ivana Aralice, Dinka Šimunovića i drugih velikana hrvatske književnosti, doživljavaju svoje mijene bržim automobilima, kompjutorskim tehnologijama i fluktuacijama stanovništva.
Prolaskom autoceste, kao i brze ceste prema naplatnim kućicama izlaska Šibenik, Dubrava je na neki način izgubila dio svoje prirodne nevinosti. Kao i svaka cesta, jedno je mjesto presjekla na dva dijela, ali i omogućila još bržu povezanost i nestanak razlike sela i grada. Sad, je li to dobro ili loše, »ćakulalo« se i sa župnikom, franjevcem, piscem o. Maretićem. »Nestaju granice sela i grada, sve je urbanizirano. Šibenik je ‘preko brda’, stara se ‘mista’ napuštaju, izumiru. Ovdje je ugodno biti župnik jer se čovjek osjeća prihvaćenim, no trebalo bi još snažnije pastoralno djelovati, moja je želja pokrenuti Franjevački svjetovni red«, započinje priču gostoljubivi župnik, podsjećajući da većina radnoga stanovništva među 1200 žitelja Dubrave i Rakova Sela odlazi na posao u Krešimirov grad. »Glede stanovanja, ugodnije je biti u Dubravi nego u samom gradu gdje su pojedini dijelovi prometno nepristupačni. Utjecaji grada su prisutni. Nadam se da će ova župa imati ekonomsku perspektivu jer se mnogo župljana bavi i turizmom. Blizu je more, župa je dobro prometno povezana. Svako mjesto ima svoju perspektivu. Imamo malo svećenika, bilo bi bolje kada bi mlađi svećenik još življe pokrenuo župu«, iskreno priznaje župnik Maretić, rođen 10. studenoga 1944. u selu Podumcima, župa Mirlović Zagora, udaljenoj petnaestak kilometara od sadašnje župe.
Osnovnu školu završio je u rodnom unešićkom kraju, a potom upisuje franjevačku gimnaziju u Sinju. Odlazi u franjevački novicijat na Visovcu te služi vojsku u trajanju od 18 mjeseci. Nakon mature pohađao je studij filozofije i teologije u Makarskoj, a diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1972. Na istom fakultetu položio je dvije godine kasnije licencijat obranom rada »Strossmayer – Milinović (njihov zajednički rad na uniji)«. Svečane zavjete položio je u Makarskoj 1970., a iste je godine i ređen za đakona. Poslije ređenja za svećenika 1971. godine obavlja župničke, odgojiteljske i profesorske poslove u zemlji i inozemstvu. Uz ostalo, bio je voditelj provincijskoga Caritasa »Panis vitae« i duhovni asistent Franjevačkoga svjetovnoga reda (FSR). Od 2001. do 2003. godine obnašao je dužnost provincijala Provincije Presvetoga Otkupitelja u Splitu. Zatim odlazi u župu Imena Isusova na Miljevcima, a 2006. postaje gvardijan na glasovitom otočiću Visovcu na rijeci Krki. Sedam je godina župnikovao u župi sv. Nikole Tavelića u Banjevcima, kada se, zbog zdravstvenih razloga, preselio u samostan sv. Ante na Šubićevcu. Svejedno je želio pomagati u okolnim franjevačkim župama pa je u ljeto 2016. prihvatio službu župnika u Dubravi. »Župa Dubrava jest prigradska župa, i imamo pozitivne i negativne utjecaje suvremenoga društva. Gotovo sve obitelji otvorene su za našu vjeru, za Crkvu. Vrlo je malo onih koji ne žele primiti blagoslov. Sva su djeca krštena, idu na sakramente prve pričesti i krizme. Međutim, posjećivanje misnih slavlja nedjeljom i blagdanom moglo bi biti još redovitije. Ima dosta onih koji žive zajedno a nisu crkveno vjenčani. Ima i rastava, kao u cijeloj Hrvatskoj. Također, imamo više sprovoda nego krštenja«, tumači župnik, svjestan da statistika i zavarava zbog broja onih koji su željeli biti ukopani na rodnoj grudi, a živjeli su u Šibeniku i(li) drugim dijelovima Hrvatske.
Župnik Maretić objavio je »Visovačke i druge priče« te »Uspomene i razmišljanja« u kojima je opisao kraj u kojem je odrastao, školovao se i pastoralno djelovao. »To je moj osobni poriv, nekoliko prijatelja dalo mi je podršku da se priče ukoriče. Nastojao sam da priče imaju određenu moralnu pouku i poruku«, iznosi o. Maretić, čija nedjeljna kronika započinje u Rakovu Selu koje je ime dobilo po najbrojnijem prezimenu sela – Rak. U mjestu živi četiri stotine žitelja. Crkva sv. Ante s grobljem otkriva mahom jednoznačnost prezimena, ali lako je bilo primijetiti grob pjesnikinje Mirjane Rak, koja je u bitki s teškom bolešću ostavila snažno poetsko svjedočanstvo vjere.
Nedjeljom u 9.30 sati okupljaju se vjernici svih uzrasta, a župa je specifična, koliko je poznato, kao jedina u Šibenskoj biskupiji s ministranticama. Sara Rak i Katarina Rak počele su ministrirati prije tri godine i nije im naporno, niti osjećaju da nešto moraju. »S veseljem ministriramo. Nas smo dvije ministrantice u Rakovu Selu, zajedno s djevojčicama iz Dubrave«, govori učenica prvoga razreda šibenske jezične gimnazije. »Mene ministriranje ispunjava. Bliže sam Isusu kad poslužujem«, govori Katarina, koja pohađa prvi razred strukovne škole za agrotehničara. Odrasta u brojnoj obitelji, zajedno s roditeljima Antonijom i Joškom, braćom Jakovom, Antom i mlađom sestrom Anamarijom. »Želimo aktivno sudjelovati kao roditelji i naša djeca, nastojeći da smo na Božjem putu, pokazujući da slijedimo Krista«, pripovijeda supruga i majka Antonija Rak, ponosna što su joj sva djeca i ministranti, i svirači, i pjevači, i dobri učenici. »Svaki dan nosi svoje borbe, no nastojimo što pozitivnije i realnije živjeti«, dodaje rođena Splićanka, dočim je suprug Joško, dakako, rodom iz Rakova Sela. »Cijeli se svijet vrti oko obitelji, oko nukleusa, no današnje vrijeme cjelokupnu populaciju odguruje od tih ključnih činjenica, nudeći obitelji bez djece, s malo djece. Najveći kapital su ljudi, a njih nema bez djece«, nadovezuje se Joško Rak. Proizvođač je vina, a u poslovima mu pomažu svi članovi obitelji. »Na selu je izvanredno živjeti. Otvorenost je prostora, djeca se na kvalitetniji način druže u odnosu na gradske sredine. Dijametrale grad-selo ne postoje, dapače, selo pruža više mogućnosti«, uključuje se glava obitelji Rak u početnu temu razgovora sa župnikom Maretićem.
Simbolično, pokraj stabala mladih maslina, gotovo naslonjenih na pročelje crkve u Rakovu Selu, naišla je najstarija župljanka Dubrave. Marija Kokić rođena je na blagdan Blagovijesti 1930. godine u obližnjim Bilicama, u krilu obitelji Lugović. Žuljevitim je rukama od krša stvarala plodniji život. »Prošla sam dva rata, ostala sam nakon nesreće na polju rano bez muža, odgojila sam troje ‘dice’, i borba ‘vajik’«, iznijela je u dahu ključne biografske podatke, zahvalna Gospodinu na svakom novom, darovanom danu. Unatoč »teškim« nogama i slabijemu sluhu, 87-godišnja udovica Kokić revno pohodi svake nedjelje euharistiju i moli se sv. Anti za zdravlje potomstva.
Njezina prezimenjakinja Zojdana Kokić, zajedno s nekoliko gospođa, među kojima su Svetinka, Mira i Ana Rak te dvije Kate, Berić i Bošnjak, brine brigu o uređenju eksterijera i interijera crkve. Njeguje se ružičnjak i ukrašavaju cvjetni aranžmani oko oltara. Još jedna Kokićka, imenom Katica, rođena u okolici Sinja, preko Frankfurta je došla u Šibenik svibnja 1974. godine. »Misa je dobro posjećena, još od bivših župnika fra Mate Topića, fra Mirka Klarića, fra Ante Vukušića… Svi su oni pridonijeli napretku, jer dugo nismo imali vlastitu crkvu. Dakako da poštujemo župnu crkvu Gospe od Zdravlja, no ranije se išlo u crkvu Gospe vanka grada u Šibeniku, kao i Gospi od Pomišljaja u Bilice«, prisjeća se Zojdana vremena prije hrvatske samostalnosti. U grupama od tri žene pospremaju crkvu subotom, ako nema drugih, prioritetnijih aktivnosti.
Posebnost je filijale i dječji zbor koji vodi Anamarija Junaković, koja od rođenja živi u Rakovu Selu. Nakon ministrantskoga i čitalačkoga »staža« prionula je na glazbenu izobrazbu, zajedno s bratom gitaristom Tomislavom i prijateljem na mandolini, gimnazijalcem Antom Rupićem. »Animiramo pjesmama za mlade, djeca su aktivni čitači, pomažu fra Žarku. Probe su jednom tjedno, uglavnom subotom. Ima dvadesetak dječice, od vrtića do srednje škole«, ispričala je studentica i predsjednica animatora Šibenske biskupije. »Najdraže mi je raditi s djecom jer su iskrena. Izazov je približiti ih Bogu. Mnogo je igara koje djeci izgledaju smiješno i zabavno, a zapravo kroz njih uče i rastu u katehezama. Stariji nastavljaju u školi animatora, ostaju aktivni u Crkvi. Lijepo je dati sebe pa dobiti od mladih dobru povratnu informaciju«, napominje nasmijana voditeljica Junaković.
Ispod jednako nasmijanih brkova skrilo se lice krupnoga Denisa Kokića, angažiranoga u izgradnji crkve u predvečerje Domovinskoga rata. Vodi brigu o uređenosti groblja i stoji na usluzi župniku, kako kaže, u duhovnim, svjetovnim i materijalnim aktivnostima. »Sve akcije rade se dobrovoljno, prilozima mještana i župljana. Obična smo župa otvorena srca, nismo od nekih titula i nastupa, bolje nam leži operativa«, našalio se prodavač po struci, zaposlen u jednoj tvrtki kao voditelj održavanja. »Vrlina je i mana odnos sela i grada. Blizu smo Šibenika pa smo izgubili identitet sela, a opet nikad nismo toliko blizu grada da postanemo gospoda«, nastavio je s humorom Kokić, sretan što pojedini mladi ostaju na rodnoj grudi.
Ispred župne crkve Gospe od Zdravlja u Dubravi nedjeljom se u jedanaest sati vjernici najprije pomole na grobovima svojih predaka, a zatim upute na euharistijsko slavlje. »Rođena sam Dubravka, u crkvu dolazim od ‘ditinjstva’, skoro svaku ‘nedilju’. Dubrava je lipo ‘misto’, samo niko o njemu ne vodi računa«, bez dlake na jeziku govori sedamdesetogodišnja domaćica bez mirovine Nina Škugor. Sretna je majka dviju kćerki i baka četvero unučadi.
Važno je prezivati se Škugor, iznenađenje je ako se u Dubravi začuje drugačije prezime, iako su u dva zaseoka mnogi izvan krvnoga srodstva. Zajednička je i baština, koju njeguje Kulturno-umjetničko društvo »Dubrava«, osnovano prije četiri godine na čelu s predsjednicom Irenom Škugor. »Imamo izvorna kola, pjevamo starinske zavičajne pjesme. Nastupali smo diljem Šibensko-kninske županije i domovine. Društvo okuplja otprilike 25 članova, pojedinci odu, drugi dođu, i tako u krug. Probe su nedjeljom navečer«, kazuje predsjednica KUD-a, uvjerena da će obnovljene dubravske narodne nošnje još dugo godina afirmirati i njegovati ostavštinu predaka.
Drugačiji po mnogočemu, i prezimenom, i stilom, i djelom je Gojko Belamarić, krsnoga imena Mate. Imao je dva strica svećenika, a crkvenoj je zajednici besplatno pomagao cijeloga života. »Radija san kola, karove, fijakere, bio sam kolar, stolar, sve što ‘triba’ u drvoprerađivačkoj struci. Devet sam godina preko brda Piska išao pješke u Šibenik«, sjetio se Belamarić živopisnoga djetinjstva, i dana u kojima je, unatoč elektrificiranom gradu uz rivu, u Dubravi sve išlo usporenijim tijekom – uz petrolejske lampe. A danas, ističe većina sugovornika, tako i Božo Škugor, stanovništvo izumire. »Prije trideset godina, sudjelujući u uređivanju Dubrave, imao sam podatke o broju stanovnika. Dvadeset nas je posto manje u ovom trenutku u odnosu na tada«, zabrinuto je slegnuo ramenima otac dvoje djece i djed četvero unučadi.
I u danima sa strujom, i u onima bez nje, pjesma nije prestajala. Voditeljica župnoga zbora Rada Škugor živa je enciklopedija i župe, i običaja, i svih aktivnosti. »Pjevamo našu Dubravsku misu, u zboru je dvadesetak članova, trebalo bi i više. Pokrivamo i župu i kulturno-umjetničko društvo, bilo bi još ljepše kada bi se više mladih priključilo. Radujemo se nastupima na velikim blagdanima, kao i procesiji 21. studenoga na Gospu od Zdravlja, kada se okupi i tisuću ljudi«, rekla je voditeljica Škugor, prisjećajući se pokojne Ljubice Škugor, rođene Gojanović, koja je na poseban način gradila ustrajnost Dubrave. »Ona je sedamdeset godina pjevala, čistila, i zajedno s franjevcima održala našu crkvu. Nakon Drugoga svjetskoga rata samo su ona i svećenik bili na misi. U vrijeme kada su u školi bili partijski sastanci, nju bi komesari zaustavljali i pitali: ‘Zašto uvijek ideš u crkvu, što ćeš gore naći?’, a ona je odgovarala: ‘Ne pitam ni ja vas zašto ste došli, nemojte ni vi mene.’ Ona je za Dubravu bila Majka Terezija«, ispripovijedala je. S vremenom je komunistička ruka popustila, osim na parne i neparne datume, kada je policija popisivala prisutne o ponoćkama, jer su, dakako, u jednom datumu Badnjaka kretali, a u božićnoj se noći vraćali kućama. »Istini za volju, vjenčali smo se u godini hrvatskoga proljeća, bilo je 150 svatova, većina je uzvanika pjevala, i većina sela išla u crkvu«, dodala je Rada Škugor. Njezin suprug, sedamdesetogodišnji Dane, s kojim ima dvoje djece i četvero unučadi, član je župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća. Radni vijek proveo je uglavnom radeći na tehničkom pregledu vozila. U kombinaciji sa zemljoradnjom i vjerskom angažiranošću sudjelovao je u obnovi župne crkve, osobito za župni barjak, svjetla i svetohranište. Ante Junaković dometnuo je kako je riječ o najurednijoj crkvi u cijeloj Šibenskoj biskupiji. »Crkva nije velika, ali stotinjak vjernika dođe nedjeljom na misu«, rekao je župljanin, razdragan zbog svojih troje djece, sedmero unučadi i tri praunuka.
I župna crkva ima svoj »odred za čistoću«, grupu vrijednih žena koje se brinu o uređenosti liturgijskoga prostora. »Sudjelujem u čišćenju, uređivanju, pranju misne robe, peglanju, ukopavam i zalijevam cvijeće. Predvodim krunicu u svibnju i listopadu, kao i pola sata prije nedjeljne mise. Imam supruga, dva sina, dvije nevjeste, dva unuka«, ispričala je Jela Jeka Blažević, doseljenica iz Maovica, sela u vrličkom kraju pod Svilajom. Uz nju u mnogim župnim aktivnostima, i molitvenim i njegovateljskim, sudjeluju sestra joj Kata Grubišić, Zdenka Škugor i Branka Rupić. »Nažalost, izgubila se duhovnost, ljudi trče za materijalnim. Ali ne damo se, Bog i Gospa su s nama«, kazala je krojačica i pjesnikinja Rupić koja je prošle godine sudjelovala poetskom riječju i organizacijom u proslavi pola stoljeće samostalnosti dubravske župe. Njezina zbirka pjesama »Ogledalo« pokazuje kako u šibenskom zaleđu još živi izražavanje stihovima, uostalom neizbježno je svu ljepotu boja Zagore staviti na papir.
Pri kraju dubravske priče rađa se početak iz naslova. Kao opća imenica ženskoga roda dubrava je, osim čestoga naziva lokaliteta i naseljenih mjesta, oduvijek označavala i šumu ili šumarak, i to hrastovu, dubovu šumu. Naziru li se ostatci hrastova i na dalmatinskom kršu, u doslovnom, ali i prenesenom značenju? »Ima hrastova, osobito prema južnom dijelu župe. Prevladali su borovi posljednjih pola stoljeća. Roditelji očekuju da njihova djeca studiraju, postanu športaši, inženjeri, profesori, no djecu bi trebalo učiti da budu bliže prirodi. Bilo bi lijepo kada bi mlađi naučili obrađivati zemlju, njegovati okoliš, jer to je ipak naša hrvatska perspektiva. Bogatstvo je prirodna ljepota. Neka bude što više dubrava i izvan Dubrave«, zaključio je župnik Maretić, pokazujući s Danom Škugorom kako crkva sv. Mihovila bdije nad selima i Šibenikom. Prije dvadeset godina Dane Škugor je sa župljanima pokrenuo i obnovu toga trećega i najstarijega sakralnoga objekta na župnom teritoriju oko kojega se ranije pokapalo stanovnike Dubrave. Još ima tragova grobljanske prošlosti pod zemljom, osobito napaćene u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Prema morskom i nebeskom horizontu pruža se upečatljiv krajolik. Prostor je, kada se bolje zagleda, ispunjen stotinama bunja, kamenim čuvaricama ratara i pastira od nevremena, u koje se, nažalost, danas još samo sklanjaju lisice. Stotine bunja, ili ćemera kako se kaže na lokalnom dijalektu, okružuju pitomu divljinu Dalmatinske zagore, utkane u suhozide, s malenim otvorom, dovoljnim za skloniti glavu od prolaznoga nevremena, i dolaska onoga očekivanoga sunca poslije kiše. Zaštitnik arhanđeo, s glasovitom porukom: »Mene čini sigurnim u svako doba zaštita mojega Gospodara«, nudi optimizam u silovitoj povezanosti s molitvama Gospi od Zdravlja i sv. Anti. Jer, dok je dubravske vjere, dotle će i ćemeri nadvladati čemer, a svesrdni trud stanovnika Dubrave i Rakova Sela sve poteškoće s kojima su neizbježno suočeni, kao i cijela domovina, s obje strane autoceste.
