ŽUPA I OBITELJ NOVOIMENOVANOGA POŽEŠKOGA BISKUPA IVE MARTINOVIĆA Žalost što zbog rata nije mogao proslaviti svoju mladu misu sada rodi radošću

Župom Tolisa, iz koje potječe novoimenovani požeški biskup Ivo Martinović, upravljaju franjevci. Samostansko osoblje čini četrnaest franjevaca. Gvardijan i župnik fra Mario Jurić navodi da župu danas čini pet sela: Donja Mahala, Tolisa, Ugljara, Kostrč i Matići. Upravo je u Matićima odrastao novoimenovani požeški biskup fra Ivo, Ivica.

Gvardijan je rekao i da je dugo godina župa imala oko 11 000 župljana, ali nakon velike poplave 2014. i ulaskom Hrvatske u Europsku uniju broj se rapidno smanjio. »Pri blagoslovu obitelji 2013. župa je imala oko 10 500 vjernika, a 2017. oko 6500. Župa Tolisa danas ima oko šest tisuća vjernika koji stalno žive u župi i uz to ima dosta župljana koji žive u dijaspori i koji redovito dolaze u rodni kraj i župu.« No iz razgovora s gvardijanom vidljivo je da unatoč velikomu broju župljana koji su se odselili na zapad župa je još uvijek duhovno i pastoralno jako aktivna, tako da i danas pri samostanu i župi djeluju tri crkvena zbora, volonterska škola klavira, gitare i tamburice te folklorna skupina, uz ostale redovite aktivnosti: ministranti, čitaći, OFS, Frama, molitvena zajednica, Šenštatski pokret itd. Samostan je kulturni centar za sjevernu Bosnu, a župa redovito tiska i svoj župni listić i kalendar, rekao je župnik.

Osim samostanske i župne crkve na Raščici u župi su i dvije filijalne crkve u Ugljari i Matićima. Fra Ivica, iako je rođen i kršten u Županji, odrastao je u Matićima, u kojima je filijalna crkva posvećena sv. Ivanu Krstitelju, u kojoj je pohađao župni vjeronauk za sakramente pričesti i potvrde. Selo Matići ima 419 domaćinstava u kojima stalno živi 855 članova, a s dijasporom ima blizu 2000 stanovnika. Selo je poznato po pruću (kuhanoj vrbovoj šibi) te i danas desetci vrsnih majstora pletu razne košare, stolce, stolove i drugu ukrasnu galanteriju, a u povijesti je gotovo svako domaćinstvo to radilo. Župa i samostan Tolisa uvijek su bili rasadnik duhovnih zvanja kako u povijesti tako i danas. U njoj su rođeni i kršteni mnogi duhovni, ali i kulturni velikani kao što su fra Martin Nedić – prvi Ilirik Bosne, fra Bono Nedić, fra Julijan Jelenić, fra Ilija Živković i brojni drugi.

»Velik broj duhovnih zvanja možemo pripisati prije svega duhovnomu životu župe te blizini fratara i otvorenosti samostana kroz povijest ne samo župljanima, nego i svim ostalima. Kroz cijelu povijest župe, a i danas, župljani žive za našu crkvu ili kako se to ovdje u Posavini kaže: ‘za svoju posavsku katedralu’ prije svega duhovno, gdje svake nedjelje oko 2500 župljana dolazi na mise, ali i materijalno obnavljaju crkvu, simbol naše vjere i župe. To možemo posvjedočiti i prošlogodišnjim velikim nevremenom sredinom srpnja koje je u dva navrata poharalo naš kraj. Pri udarima vjetra pale su obje kupole crkvenih tornjeva i po stišavanju nevremena crkveno dvorište bilo je puno župljana koji su plakali, ali i u istom trenutku govorili: ‘Napravit ćemo još ljepše.’ Drugi je važan moment za duhovna zvanja obitelj. Primjetno je da i danas velik broj obitelji zajednički ide na misu iako nema više tradicijske obiteljske izražene molitve, ali ima zajedničkih odlazaka na misu.«

Gvardijan o. Jurić ističe da novoimenovani biskup fra Ivo redovito navrati kod fratara, sudjeluje u svečanostima kad mu se pruži prilika, redovito posjećuje svoju rodbinu. »U njemu je onaj pravi franjevački duh, a uvjeren sam da će takav i ostati te unijeti u novu službu svoju jednostavnost i mudrost.«

Fra Ivo je rođen 1965. od roditelja Martina i majke Marije rođene Petrović. U obitelji ih je petero braće i sestara. Najstarija sestra Ljubica Tomaš rođena je 1959., Ružica Marković rođena je 1961., a najmlađa Kata Gavrančić rođena je 1974. Brat Zvonimir rođen je 1962. On živi u Matićima. »Meni je kao malo starijemu bratu bio normalan odlazak u sjemenište brata Ive ili Ivice kako smo ga mi u obitelji zvali. Uvijek je volio ići u crkvu, bilo da je riječ o odlasku na vjeronauk ili na misu. Kada gledam s odmakom, vidim da nisam bio ni svjestan koliko je njegov život bio usmjeren prema Bogu. Iako smo se svi redovito molili i redovito išli u crkvu, ipak je on bio drugačiji. Premda nije otišao u Visoko i postao bosanski ujak fratar, važno je da je odlučio služiti Bogu, a za mene je svaki put prema Bogu isti. Pripadnost ovim ili onim fratrima i nekoj zajednici nije bitna, nego ljubav prema Bogu i narodu.«

1 od 12

»Drago mi je što je ustrajao na odluci koju je stvorio u djetinjstvu te postao i ostao fratar i svećenik. Posebno mi je bilo drago što je tako potvrdio svoju prvotnu odluku. Kad je on postao svećenik – kad se zaredio, bilo je vrijeme Domovinskoga rata. Ja i sva naša obitelj i rodbina radovali smo se što je postao svećenik, ali nam je svima uvijek ostala mala žalost što zbog rata nije mogao proslaviti svoju mladu misu. Kad je imenovan biskupom, za mene, moju obitelj, rodbinu, kao i za mještane sela Matića, župa Tolise, Kopanica i Vidovica, pa i cijelu općinu Orašje, bio je to poseban doživljaj radosti. Svi smo sretni i počašćeni što ga je papa Franjo izabrao za biskupa jer biskup se ne postaje lako. Vjerujemo da je Bog nagradio sav njegov samozatajni rad, trud i žrtvu koju je darivao Bogu i ljudima gdje je radio. Naša osobna i obiteljska molitva, molitva sestara i pokojnih roditelja, rodbine i vjernika važne su za njegov franjevački i svećenički poziv, život i rad, a molitvom, postom i žrtvama nastavit ćemo ga podupirati.«

Najstarija sestra Ljubica prisjeća se da je bila u Austriji kad je brat Ivo odlučio ići u samostan. »On je četvrto dijete koje je u dvije godine ostavilo obiteljsko gnijezdo. Ali takav je život i svačije su životne staze različite. Radosna sam bila zbog njega jer je to bila njegova želja o kojoj nije puno govorio. Molila sam Boga da ga uvijek prati i bude uz njega.«

Opisujući brata, ističe da se uvijek trudio da se sav preda radu gdje god je bio i nastojao je povezivati i posjetiti obitelj. »Nama, a i njemu, mnogo je značio posjet obitelji. Nije važno gdje ili kod koga da se okupimo, nego da se nađemo i budemo zajedno. Znao je koji put doći kući samo na nekoliko sati da nas pozdravi i kratko vidi.« Kad je doznala da joj je brat imenovan biskupom, obuzela ju je, rekla je, radost koju je teško opisati. »Nikada o tome on nije govorio i znam da se čudi što su njega izbrali. Teško je izreći sve te osjećaje i radosti srca i duše. Znam da će mu biti sad još puno teže u životu i pozivu, ali kao i do sada molit ćemo za njega da mu Bog dadne snage i zdravlja. Nije lako danas biti fratar ni svećenik, a pogotovo biskup.«

Najmlađa sestra Katica Gavrančić kaže da joj je velika čast bratovo imenovanje biskupom. »Svi smo radosni, iznenađeni i ponosni što ga je Papa izabrao za biskupa. Bio je to veliki šok za nas jer smo mislili da franjevac ne može biti biskup.« Posebno ističe da je za Tolisu, za župu, to prevelik povijesni događaj ispunjen radošću i neopisivim doživljajima vjere jer je on prvi biskup u povijesti toliške župe. »Doživljavamo to duboko u svojim osjećajima vjere i povezanosti s Bogom. Naša nas župa uvijek okuplja i u njoj smo primili svoje temelje vjere i sakramente. Ona je bogatstvo naše vjere i kulture. Iako sam ja kao dijete za vrijeme Domovinskoga rata otišla iz župe i sad živim u Austriji, posebni su osjećaji vjere kad se dođe u svoju crkvu na misu«, poručila je Katica.