Ličko mjesto koje danas ima petstotinjak stanovnika učinilo je poznatim marijansko svetište koje živi već osam stoljeća, a mnogi ne bi znali za taj prirodni »rezervat« da u njemu nije sjedište Nacionalnoga parka Sjeverni Velebit. Jedno od najvećih planinskih mjesta smješteno na oko 800 metara nadmorske visine sastoji se od 14 zaselaka raštrkanih u Krasnarskoj dolini okruženoj visokim i šumovitim strminama i vrhovima, na sjevernim obroncima Velebita. Svoju poznatost zahvaljuje prirodi kojom ju je Bog obdario, ali i predanoj pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji. Kako je jednom prilikom zapisao domaći sin i Krasnar sadašnji riječki nadbiskup Ivan Devčić, u Krasnu se »susreću i grle ljepota prirode s ljepotom srca«. Krasno je doći u Krasno, posebice početkom ove korizme – jer je sunčano i proljetno vrijeme »otjeralo« ionako blagu zimu u kojoj tamošnji stanovnici gotovo nisu vidjeli snijega, što nikako nije karakteristično za Krasno. Lijepo je i krasno doći hodočasniku iz velikoga grada u mjesto koje još odolijeva buci i medijskoj hajci. Vijesti o širenju koronavirusa i zabrinutost zbog toga kao da se manje »primaju« u tom ličkom kraju, u mjestu do kojega nakon spuštanja s autoceste na Otočcu još treba voziti dvadesetak kilometara.
U selu s dvije trgovine, nekoliko ugostiteljskih objekata, siranom, šumarijom i pilanama posebno mjesto ima i župa sv. Antuna Padovanskoga, koja administrativno pripada Gospićko-senjskoj biskupiji te Otočkomu dekanatu. Riječ je o povijesno staroj župi budući da je u Krasnu najprije 1790. uspostavljena samostalna kapelanija u sklopu svetojuračke župe, a 1807. godine Krasno je postalo samostalna župa. Kako su nastajala sigurnija vremena, stanovnici su se počeli sve češće stalno nastanjivati u Krasnarskom polju, a spomen na crkvu sv. Ante Padovanskoga, koja je i danas župna crkva, potječe još iz 1754. godine. Na mjestu gdje je sadašnja župna crkva nekada je postojala drvena crkvica, a u današnjem je stilu uređena 1890. godine.
Župom i krasnarskim svetištem treću godinu upravlja svećenik Stipe Zeba, rođen 1960. godine u Brdu kod Dervente, u župi Bijelo Brdo. »Ovo je seoska sredina, ljudi su svi povezani uz župu i Crkvu. To je kompaktna sredina, no u mlađem naraštaju ima onih koji manje dolaze u crkvu, ali svakako žele primiti sakramente. Ipak osjeća se da je vjera zdrava, čvrsta i snažna. Vjernici su povezani i suživljeni s blagdanom sv. Antuna Padovanskoga, svetištem i Gospom. Dolaze u svetište i kad tamo nisu veće proslave i mise, kad su u prolazu, jer predaju Gospi svoje nevolje i muke, ali i lijepe trenutke«, govori župnik Zeba.
Prema podatcima u župi je stalno nastanjenih oko 450 stanovnika u 166 kuća, a prema riječima župnika tijekom ljeta bude više stanovnika budući da mnogi u Krasnu imaju vikendice i obiteljske kuće te dolaze na godišnji odmor. »Nema većega, osjetnoga iseljavanja posljednjih godina. Više je riječ o prirodnom opadanju broja vjernika jer je više umrlih nego rođenih. U prošloj godini bilo je iz župe krštenih petero djece, a pokopanih 12 župljana. Imali smo dva prvopričesnika prošle godine te 11 krizmanika iz dviju generacije, učenike 7. i 8. razreda. Iako su u maticama za prošlu godinu upisana tri vjenčanja, samo je jedan par iz župe«, napominje župnik Zeba iznoseći pastoralnu statistiku te ističe da je u Krasnu preslikana sociodemografska slika Hrvatske – većinom je starije stanovništvo, ali ima i mlađih, pa je župnik tako nabrojio 30-ak mlađih bračnih parova.
Petnaestak posto župljana dolazi na nedjeljnu misu koja se slavi u 10 sati u župnoj crkvi, a i svakoga dana župnik Zeba slavi jutarnju misu (osim u sadašnje doba prijetnje epidemije). Iako živi u župnoj kući uz svetište Gospe Krasnarske, koje je na pomalo izoliranu području od središta sela, župnik je bliz i pristupačan svojim župljanima i hodočasnicima. Zaređen je u ožujku 1986. u Rijeci, a prva mu je služba bila ona župnika u Podlopači. Nakon toga u ratu je 1992. preuzeo i gospićku župu, a 2003. otišao je u Korenicu, odakle je upravljao i Plitvicama i Bunićima, a posljednjih nekoliko godina i župama Donji Lapac, Boričevac i Srb. Nakon toga 2017. godine stigao je u Krasno, a iako je iz Bosanske Posavine, budući da mu je gotovo cijeli svećenički »staž« vezan uz ličke župe, poznaje mentalitet tamošnjih ljudi.
»Svaki svećenik i župnik radi na svoj način. Vjernici su ovdje pomagali i prijašnjim župnicima. Imam dobru ekipu, nastojimo povezati cijelo selo, lijepo smo povezani, nastojimo se razvijati kao obitelj. Kada god imamo akcije čišćenja, uređenja i radova, vjernici se odazovu, a kao župna zajednica idemo na biskupijske susrete ministranata, mladih, čitača… Ne gleda se na godine, ni spol, nego smo jednostavno otvoreni svima koji žele doći. Tu su i uži suradnici koji znaju svoja zaduženja, pohvala ide njihovoj ljubavi i želji da rade nešto dobro za napredak sela i opće dobro, osjećam vatrenost kod njih«, govori župnik Zeba. Cijela je župna zajednica sada posvećena gradnji župnoga stana uz župnu crkvu. Stara je zgrada srušena, a nova izgrađena te još treba završiti radove. U tom se poslu aktiviralo cijelo selo, a u materijalnim prilozima ujedinili su se, prema župnikovim riječima, i župljani i općina i biskupija i donatori. Uređena je i kapelica sv. Marka, gdje je promijenjen krov, a u njoj se slave mise uz blagoslov polja.
»Zvijezdo naša jasna, Majko Božja od Krasna, čuj o čuj na gori toj što ti zbori narod tvoj. Iz bliza i daleka, od mora pa do Kleka, Lika k tebi hiti, Bošnjak dolazi ti, odasvud nas nosi put u taj skroviti kut. K tebi dolazimo da te pozdravimo, da ti damo kao dar svojih srca žar.« Te je riječi zapisao pjesnik i nekadašnji čuvar svetišta Milan Pavelić (1878. – 1939.). I danas u svetište – najviše za svetkovine Velike i Male Gospe – vjernici dolaze iz cijele Hrvatske, kazuje župnik i čuvar svetišta Majke Božje od Krasna Stipe Zeba. No i u drugim dijelovima godine, počevši od Uskrsa pa do Svih svetih, u svetištu se svake subote slavi misa u 11 sati (iznimka je ove godine zbog koronavirusa), a župnik planira uvesti i nedjeljnu misu u 17 sati. Svetište živi već osam stoljeća budući da je prvi spomen vezan uz 1219. godinu. »Postoje mnoga pisana i usmena svjedočanstva hodočasnika o čudesno uslišanim molitvama i Marijinu milosnom djelovanju. Ovo je svetište u kojem se čuje tišina i osjeća nebesko ozračje, a Marija je u srcu prekrasnoga Velebita izabrala obronak za mjesto svoje posebne prisutnosti i milosnoga djelovanja«, govori župnik Zeba i ističe da za Veliku Gospu predstavnici Udruge specijalne policije Domovinskoga rata »Ajkule« iz Rijeke već devet godina sedam dana hodočaste 250 km po Velebitu da bi došli do Krasna. A tu su i hodočasnici s Viškova, Srdoča, Gospića, Otočca, Udbine, Korenice, Brinja, Senja i drugih mjesta… Sada se kip Gospe Krasnarske čuva u proštenjarskoj crkvi, no povijesna vrela otkrivaju da je zbog ratne opasnosti 1942. godine kip prenesen u župnu crkvu sv. Antuna Padovanskoga. Dok se kip tamo čuvao, svečano se u procesiji nosio u svetište o proljetnim kvatrama i vraćao na završetku jesenskih. Kip su nosile krasnarske djevojke koje su se za to morale pravodobno prijaviti budući da je uvijek bilo više zainteresiranih. Mnogo energije župnik Zeba posvećuje uređenju, do sada je napravljeno idejno rješenje za izgradnju crkve na otvorenom – vanjskoga oltara i okoliša svetišta čija bi izgradnja trebala uskoro početi.U župi Krasno posebno je svečano tijekom svibanjskih i listopadskih pobožnosti, održava se devetnica prije Velike Gospe, a iako je župa i sama hodočasničko mjesto, župljani odlaze na hodočašća. Tako su bili na grobu bl. Alojzija Stepinca u Zagrebu, svake godine idu na Udbinu u svetište Hrvatskih mučenika, a nedavno se dio hodočasnika iz župe vratio s biskupijskoga hodočašća u Rim.
Govoreći o socijalnoj slici župljana, svećenik Zeba je rekao: »Ljudi se imaju gdje zaposliti, tko hoće može raditi. U Krasnu imamo dovoljno radnih mjesta, iako možda ne u svim strukama. Želi li tko zaraditi kruh, može to ostvariti. U naše dvije pilane zaposleno je više od stotinu ljudi, a čak i žene rade u pilanama, u računovodstvu i lakšim poslovima. Tu su i sirane… Imamo samo nekoliko slučajeva kojima pomažemo kao Caritas. Riječ je o starijima i bolesnima s malim prihodima.«
Već imena zaseoka u Krasnu otkrivaju da su to područje u povijesti naselili doseljenici iz različitih dijelova Hrvatske, pa se tako nazivaju – Vukelići, Glavaši, Anići, Devčići… A župnik objašnjava i prijepore o tome jesu li Krasnari Ličani. »Ljudi ovdje žive na tromeđi, vezani su uz Senj budući da administrativno pripadamo Gradu Senju. No ako se gledaju pjesme i običaji, oni su više lički nastrojeni«, kaže Zeba. No ipak za domaće ljude Krasno pripada Primorju jer je Senj udaljen samo 20-ak kilometara. Tvrde da je naseljavanje Krasna počelo iz Primorja.
Jedna od bliskih župnikovih suradnica jest Ružica Devčić koja već gotovo 30 godina animira pjevanje u župi, a i čita, predmoli krunicu te je prije osam godina bila među pokretačima molitvene zajednice »Dva srca«. Ona je sada poslužiteljica molitvene zajednice u kojoj je osam članova, a okupljaju se četvrtkom – za lijepa vremena u župnoj crkvi, a za ružna u kućama. »Molimo za obraćenje svakoga srca u našoj župi i biskupiji te za mir u cijelom svijetu, kao i za blagoslov našega mjesta, a posebno molimo za nerođene. Najprije imamo slavljenje, molimo se arkanđelu Mihaelu, razmatramo Božju riječ u tišini, molimo… Najmlađa nam članica ide u 8. razred, a najstarija je teta Ana koja ima 82 godine. Župnik nam u svemu daje podršku, o svemu razgovaramo, bili smo na duhovnim obnovama u Generalskom Stolu, u Međugorju«, kaže Ružica Devčić, koja svjedoči o složnoj župnoj zajednici u Krasnu, a ona pomaže župniku i oko uređenja svetišta Gospe od Krasna.
Dubravka Glavaš (59) radila je kao knjigovotkinja na pilani 38 godina, odnedavno je u mirovini, a osim što je u molitvenoj zajednici, kad god zatreba pomoć u crkvi i oko nje, prisutna je. »Mnogo mi znači biti angažirana u župi i Crkvi, jednostavno ne mogu biti kod kuće i oglušiti se na potrebe zajednice. Dolazim i na mise, ne mogu imati nekoga drugoga posla u to vrijeme.« Ističe da u Krasnu imaju procesije za Tijelovo oko crkve. Ona sada iznajmljuje apartmane, a osim gostiju iz Hrvatske, dolaze i Englezi, Španjolci, Nijemci, Česi, Mađari. »Svi znaju za Sjeverni Velebit, neki budu i tri tjedna ovdje u ljetnim mjesecima, pa onda idu odavde na kupanje.« Upravo se u tom smjeru turizma i turističke ponude posljednjih godina razvija Krasno. Tomu pridonosi i otvaranje dvaju novih muzeja – Kuće Velebita i Šumarskoga muzeja, a mnogi dolaze i onda pješače na Zavižan.
Ipak, ranije su se u Krasnu bavili pretežno stočarstvom, a tradicionalna je gospodarska grana šumarstvo te obrada i prerada drva. U poslu s OPG-om je umirovljeni specijalni policajac i branitelj Ivica Brkić (48) koji je rodom iz Travnika. »Bavimo se skupljanjem i preradom ljekovitoga bilja, hodočasnicima koji dolaze nudimo sokove, čajeve, pekmeze i kreme. To je radila moja majka, a kada je preminula, supruga i ja smo nastavili s tim. Član sam pastoralnoga vijeća, ali kod nas ne treba mnogo pričati, brzo se skupi 25-30 aktivnih vjernika koji rado učine sve što je potrebno«, napominje Brkić.
Drago i Marija (Maca) Devčić (74) među starijim su župljanima, koji su ljeti u Krasnu, a inače su u Kraljevici. Sjećaju se da je prije u Krasnu vladalo siromaštvo. »Ljudi nisu imali za ‘marendu’ u naše vrijeme, radili su u šumi, obrađivali doma zemlju. I danas vidimo da se nemilo siječe šuma, eksploatira se priroda, a Krasno od toga ne dobiva puno«, ističe bračni par Devčić.
U Krasno rado dolaze Ivan Miškulin i supruga Zora koji sada žive u Senju, a bave se građevinskim poduzetništvom. U šali kažu da su ove godine lopate »zahrđale« jer nije bilo mnogo snijega, no turizam ionako većinom privlači u ljetnim mjesecima. »Prije je u Krasnu bilo više ljudi, sada mladi odlaze nakon školovanja«, govori bračni par Miškulin, koji ima petero unučadi.
Stalno nastanjeni i aktivni u župi sv. Antuna Padovanskoga su Marijana Devčić (41) i njezina kći ministrantica Ema Devčić. Ona planira upisati srednju školu u Otočcu, a kaže da u župi ima 10-ak ministranata te da odlaze na biskupijske ministrantske susrete. Majka Marijana aktivna je u molitvenoj zajednici i zaposlena u poznatoj sirani »Runolist« već 23 godine u proizvodnji. Riječ je o obiteljskoj tvrtki. Proizvode više vrsta sira – krasnarski, runolist, škripavac, s cvjetnim peludom… »Svaki župljanin daje sve od sebe, trudimo se i u pastoralnom vijeću ostaviti svoj doprinos, tu smo redovito i mnogo nam znači što se okupljamo oko župe, a nju zaista doživljavamo kao svoj drugi dom«, govori Marijana Devčić.
Mlađe snage u župi predstavljaju sestre Nikolina (20) i Mateja Samaržija (23). Nikolina je zaposlena kao zubotehničarka u Rijeci, ali se trudi svaki vikend doći u Krasno. »Tu su mi roditelji, a i obožavam prirodu. Meni nikada nije dosadno, na selu ne može biti dosadno, uvijek ima nekoga posla, a kako sam zaljubljenik u prirodu, često i planinarim. Čovjek se iznenadi koliko ljudi – i stranaca i domaćih – zna za jedno tako malo mjesto Krasno. Jer obično ljudima kažem da sam iz Like, onda preciziram da sam u blizini Otočca i Senja, a tek na kraju kažem Krasno, no ljudi ga znaju po svetištu i nacionalnom parku«, govori Nikolina, a Mateja napominje da je iz njezine generacije od devet učenika samo dvoje pronašlo zaposlenje u Krasnu. »Aktivni smo, dolazimo nedjeljom na misu, a radujemo se i uređenju župne kuće«, kaže Mateja Samaržija.
Vjeroučiteljica i katehistica u župi te voditeljica ministranata i čitača je Andreja Padjen (37), koja ističe pohvalnu suradnju između škole i župe. U Krasnu školu sada pohađa 23 učenika, svi su razredi kombinirani do 8. razreda. »Jako sam sretna što sam tu, što sam se vratila u Krasno i vidim pozitivne promjene. Negativno je to što je malen broj djece. Kad sam ja završavala 8. razred, bilo je u školi 80-ak djece, sada ih je 23. No i s malim brojem može se puno napraviti kada se hoće. Naš župnik ima pokretačku energiju da nas okuplja, voli se družiti, zna povezati i mlade i stare i djecu, za sve ima rješenje.«
Kata Tomaić (59) najbliža je susjeda župnoj kući, a zaposlena je kao čistačica u osnovnoj školi. Svjedoči da je prije u mjestu bilo mnogo više ljudi. Njezine riječi potvrđuje njezin prezimenjak Damir Tomaić (48), koji radi u šumariji, a kaže da se Krasno prepoznaje kroz četiri važne stvari: svetište, šumu, sir i rakiju.
Ime svećenika Nikole Komušanca nije poznato samo posjetiteljima svetišta u Krasnu i domaćim župljanima kojima je bio župnik 25 godina, nego i u širim krugovima. Oni koji su ga poznavali tvrde da je svojom smirenošću i susretljivošću, ali i optimizmom te snagom došavši na Velebit prkosio zimi, snijegu i buri te uz pomoć Božju pokrenuo proizvodnju velebitske rakije travarice sa 19 ljekovitih trava, a za svoje je proizvode osvojio mnoge nagrade. Sada taj posao vodi njegov nećak 27-godišnji Igor Blažević, koji svjedoči da svake godine bilježe rast za 10-15 posto, a sada u asortimanu imaju osam proizvoda. Proizvodni pogon smješten je na vrhu Krasna, uz svetište i obližnji hotel, odakle danas rakije odlaze u cijelu Hrvatsku.
