Hrvatska ljepota i različitosti njezinih prirodnih čari opažaju se u svakom kutku i na svakom koraku. Tako u javnosti skrivenoj prirodi, u zaleđu hrvatskoga priobalja, dio autoceste između Šibenika i Splita s obje strane grli župa Šibenske biskupije koja je posvećena sv. Nikoli Taveliću s administrativnim sjedištem u Perkoviću, ali izvan Perkovića. Prema crkvenoj podjeli pripada Unešićkomu dekanatu, a u političko-administrativnoj podjeli smještena je u dvije županije, dio pripada općini, a dio gradu. Naime, župa zahvaća općinu Prgomet smještenu u zagorskom dijelu Splitsko-dalmatinske županije. Na području te male općine sa 700-tinjak stanovnika nalaze se dvije filijale župe Perković: Bogdanovići koji se protežu na 2066 hektara te Sitno koje ima površinu 1300 hektara. Drugi dio župe nalazi se s južne strane autoceste, a pokriva Sitno Donje te je u administrativnoj cjelini s Gradom Šibenikom, dakle u Šibensko-kninskoj županiji. U župi djeluju franjevci provincije Presvetoga Otkupitelja, a župnik je fra Mladen Kovačević, rodom iz Kijeva. Premda je pomalo narušena zdravlja, na temelju svoga bogatoga pastoralnoga iskustva u franjevačkom duhu kaže da nastoji živjeti s narodom i za narod, okuplja vjernike i potiče ih da ne klonu duhom. Među inima djelovao je na više mjesta, počevši od vremena Domovinskoga rata kad je bio u Čvrljevu, Karinu, Kruševu…
»Problem je u nazivu župe Perković jer mjesto Perković ne pripada župi, nego je izvan župe, a naziv je dobilo na vrlo zanimljiv način. Zapravo, još za vrijeme Austro-Ugarske trebalo je izgraditi željezničku postaju. Tadašnji graditelji prijavili su caru da će željeznička postaja biti u Perkoviću, a oni su je izgradili u mjestu Sitno zbog pogodna terena. Za posjeta cara i otvaranja željezničke postaje koja je napravljena nisu htjeli reći caru gdje se nalazi, nego su mu rekli da je to Perković i tako je naziv ostao iako je to selo izvan mjesta. Isto tako u župnoj administraciji mjesto Perković ne pripada župi, nego je za vrijeme proglašenja sv. Nikole Tavelića tadašnji šibenski biskup Josip Arnerić želio da se osnuje župa koja će mu biti posvećena. Tako je dograđena vjeronaučna dvorana i tu je izgrađena crkva. Tako je nastala župna kuća, vjeronaučna dvorana i novoizgrađena crkva posvećena sv. Nikoli Taveliću.«
Nadalje župnik o. Kovačević navodi da je to u početku bila župa Sitnica koju su činili mjesta Sitno Donje, Sitno Gornje i Bogdanovići. No kasnije je Sitno Gornje koje uz Bogdanoviće pripada općini Prgomet dobilo ime Sitno. »Kod župljana je i dalje župna crkva sv. Jure u mjestu Sitno Donje«, kaže župnik. »To je njihova povijest i prošlost koja ih je okupljala i činila ponosnim. K tomu, valja razumjeti ljude da su vezani za crkvu sv. Jure jer je uz nju groblje, a u groblju je često cijela prošlost i poveznica s današnjicom. Tako je crkva i župna kuća više administrativne naravi jer župljani to smatraju kapelom. Upravo s biskupom pokušavamo to riješiti, jednostavno da se sve posloži na temelju tradicije.«
»Prvo, nema kuće ni obitelji koja za blagoslova ne prima svećenika. Nadalje, u sve pobožnosti, posebno Blaženoj Djevici Mariji – svibanjske i listopadske – većina ih je uključena, kao i u križni put. Ohrabruje što se po obiteljima moli, posebno zajednička krunica. Vjera i ljubav prema rodnomu kraju čuvaju obitelj, nema rastavljenih. U crkvu redovito dolazi više od pedeset posto župljana, a kad se pribroje oni koji dolaze iz Kaštela i drugih mjesta, onda je to visok postotak. Nedjeljom su redovito dvije mise, jedna u crkvi sv. Jure u Sitnu Donjem, a druga u crkvi sv. Nikole putnika u Bogdanovićima. Jasno, tu su i prigodne mise po mjestima jer je mnogo sakralnih objekata. Upravo po čuvanju i obnovi sakralnih objekata vidi se da je to narod koji iznimno voli svoju Crkvu, a cijeni i svećenike. Jako je važno to što oni drže i do svoje tradicije, pa tako pokušavaju nakon smjena generacija oživjeti svoje pučko pjevanje i svoje posebne napjeve. Uvijek je važno da imaju nekoga tko će to povući, a onda se uključuje cijela zajednica.«
Na ekonomskom području župnik o. Kovačević ističe da se uglavnom narod bavi poljoprivredom i stočarstvom. »Primjerice, više se ne siju žitarice, posebno u polju gdje su to nekoć činili, nego se bave povrtlarstvom u svojim vrtovima pa plodove nose na tržnice. Vrtovi su ograđeni, gotovo se i ne vide izvana. Zatim ima onih koji se bave sušenjem i prodajom suhomesnatih i drugih proizvoda. Ljudi se snalaze, jako su radišni i međusobno povezani.«
Uz redovite mise te čest obilazak starijih i nemoćnih osoba, u župi su kateheze za prvopričesnike i krizmanike. Župnik ističe brojne duhovne razgovore, zatim okupljanja djece kroz igru i druženje. »Djelujući među djecom, samim time djelujem i među obiteljima, surađujem s roditeljima. U pastoralu je najvažnije okupljati zajednicu, svaku obitelj, od onoga najstarijega do najmlađega«, zaključuje župnik o. Kovačević.
»Kao svećeniku, ne samo meni, nego većini nas koji smo u malim mjestima, najteže je što smo samci. Normalno je da kao redovnik živim u zajednici, ali okolnosti su takve i trenutačno nas one prisiljavaju da živimo sami. Pokušavalo se nekoć kod nas osnovati centre, poput onoga u Unešiću gdje smo se iz okolnih župa okupljali barem na zajedničkom ručku i molitvi. To je funkcioniralo dok je bilo redovnica, jer biskup je napravio kuću u Unešiću u tu svrhu. No danas je sve manje zvanja pa je to neodrživo. Ako nema djece, teško će biti i duhovnih zvanja. A isto tako kad se jednom ode, teško se vraća na selo. Zato trebamo svi gajiti ljubav prema selu i rodnomu ognjištu.«
Stanovništvo toga područja uglavnom se bavi poljoprivredom i stočarstvom, pa se tako na području općine nalazi manji broj obiteljskih gospodarstava. Među njima je aktivni župljanin Ivica Skelin, 40-godišnji trgovački putnik koji živi u mjestu sa suprugom i četvero djece. Završio je turistički menadžment. »Kad je u pitanju moja župna zajednica, uvijek sam tu što god zatreba, jer zajednica štiti pojedinca, a pojedinac pridonosi zajednici. Mladi koji nisu zasnovali obitelj možda će poći izvan mjesta, ali vjerujem da će se vratiti kad shvate što su napustili«, odlučno će Skelin. »Imamo četiri sina: Mate ima 12 godina, Ante je navršio osam, a blizanci Luka i Ivan u kolovozu će imati četiri godine«, kaže Skelin. Ističe da su uz roditeljsku izgradili svoju kuću i bave se poljodjelstvom; uzgajaju domaće životinje, a prvotno pijetlove i kokoši. »Život za mlade obitelji tu je jako prikladan. Sve je do ljudi i njihova promišljanja, pa nadalje do obitelji. Živi se mirno i lagodno jer svi se međusobno poznajemo. Među mlađim obiteljima nekoliko nas je s četvero djece. Za veću obitelj najvažnije su ljubav i volja te koliko čovjek želi odvajati vremena za sebe i svoju obitelj. Potrebni su strpljivost, poniznost, odricanje, otvorenost životu. Nekoć sam i ja mislio da mladi trebaju ići onamo gdje misle da će im biti bolje, no što sam stariji, uvjeren sam da nikad ne bih napustio svoju domovinu, tek kad ne bih imao od čega živjeti. Hrvatska danas pruža mnogo posla onomu tko hoće raditi. Jasno, ne može svatko biti direktor i raditi u struci, premda ima posla i u struci, ali treba izići iz velikih gradova i vidjeti da su mogućnosti za život vrlo velike. Mladi su danas naučili da imaju obilje materijalnih sredstava, a materijalizam povuče čovjeka i ponekad ga odvuče u nerealan svijet. Na primjer, zar dijete mora imati više mobitela, više računala? Odgajanjem u takvu svijetu uvodi ga se u svijet nerealnosti. Iako treba pratiti novosti, ipak je skromnost ures čovjeka. Čovjeku je mjesto da bude u svojoj domovini, da služi svojoj domovini, u njoj zasnuje svoju obitelj. Najlakše je ostaviti domovinu da je drugi naseljava i govoriti kritizerski, a ne poduzeti nešto da nam svima bude bolje. Budući da sam često po terenu kao trgovački putnik, vidim da nam mnogo ljudi nedostaje, pa je golem pritisak na nas koji smo ostali. Čovjek mora biti povezan s Bogom, a onda će živjeti po moralnim načelima, ljubiti svoju domovinu i voljeti svoj narod. Ne može se ništa preko noći, nego valja zasukati rukave, Boga na pomoć i na taj način će biti sretan i on i svi oko njega«, navodi Skelin.
U Bogdanovićima živi Dijana Jurić, jedna od počimalja pjevanja. »Majka sam troje djece i svi su pošli na školovanje u Zagreb; otišli su na fakultet pa su ondje ostali raditi. Rado dođu kad god imaju vremena, dakle sve ovisi o njihovim obvezama. Sigurno je da bi se vratili kad bi se pojavio posao negdje bliže, na primjer u Splitu.« Župljanka Jurić ističe da ponekad nije lako živjeti u Bogdanovićima jer prva je trgovina udaljena 20 kilometara, a javnoga prijevoza nema. »Jednostavno taj kraj treba voljeti da bi se u njemu ostalo i živjelo. Dakle, presudna je isključivo ljubav prema mjestu. Posebno nas drži naša župna zajednica koja nas okuplja. Tako sam uključena u sve župne aktivnosti u Bogdanovićima, od pjevanja, čišćenja i kićenja crkve do pomaganja svećeniku, zapravo sve što je u mojoj mogućnosti.«
Anka Torlak rođena je i udana u Bogdanoviće i majka je dvoje djece, od kojih ima troje unučadi. Kćer joj je u Dubrovniku, a sin živi u Kaštelima te dolazi češće. »Već 12 godina započinjem pjevanje«, navodi župljanka Torlak. »Bilo je nekoć više naroda pa se čuvalo naše tradicijsko pjevanje, a onda su se mladi odselili, stariji su umrli, pa mi danas pokušavamo oživjeti, vratiti tradiciju. Tako je nas stalnih uključeno šest, sami vježbamo, okupljamo se u crkvi sv. Nikole putnika. Redovito čistimo crkvu, pospremamo što treba, a za veće blagdane i fešte uključi nas se i više.« Ističe i da u Bogdanovićima nema mnogo stanovnika, ima nešto samačkih domaćinstava, ali svi imaju rodbinu u Kaštelima ili negdje u drugoj blizini. »Nema sirotinje i gladnih jer većina starijih ima svoje male mirovine i k tomu malo vrta pa se od toga može živjeti. No problem je udaljenost jer svi su nas zanemarili. Na primjer, pripadamo općini Prgomet, a imamo samo dvaput dnevno javni prijevoz. Ako želimo poći liječniku, potrošimo cijeli dan, posebno ako tko ovisi o javnom prijevozu. Ambulanta u Prgometu radi dvaput tjedno, a onda nas dalje šalju u Split, Kaštela. Iako imamo kuću u Kaštelima, tu sam rođena i odgojena, i želim živjeti tu. Prvo, to mjesto moja je ljubav, a drugo, Crkva me neizmjerno veže, radim sve sa srcem, na slavu Bogu.«
Dugogodišnji remetar Branko Matozan u predstavljanju mjesta sa 120-ak stanovnika ističe da je život u Kaštelanskoj zagori surov, ali lijep. »Lijepo može živjeti tko voli mir i tišinu te netaknutu prirodu«, navodi remetar. »Bavim se pomalo stočarstvom, nešto i poljoprivredom i od toga se može živjeti. Nažalost, mladih je sve manje. Jasno, kad god je fešta, oni se vrate, jer dok ćaća i mater imaju janjaca, i dica dolaze«, ističe kroz šalu Matozan. Posebno je ponosan na uređenost crkve koju mještani održavaju svojim prilozima, a istodobno uređuju i okoliš te organizirano čiste crkvu.
Župljanin Ivica Petrović iz Bogdanovića radi u Kaštelima, kamo svaki dan vozi 20 minuta, ali nema namjeru živjeti u Kaštelima dok god može putovati. Kao sakristan Petrović pomaže župniku i svećenicima. »Od malih sam nogu uz svećenike i uvijek sam bio na raspolaganju, posebice kad je u pitanju liturgija«, navodi Petrović. »Mjesto je malo, ali svi dođu na misu, svatko daje svoj doprinos za naše zajedništvo i to nas povezuje. Svatko ima svoju ulogu u našoj maloj zajednici i jedni drugima pomažemo.« Petrović je ostao u rodnom mjestu pomažući roditeljima, u prvom redu bolesnomu otcu koji je sada pokojni, zatim i majci. Ne želi napustiti rodno ognjište, nego svaki dan putuje, a majka zbog bolesti povremeno živi kod brata u Kaštelima. »Istodobno bavim se poljoprivredom, zasadim luk, krumpire, rajčicu, jer u kraju puno toga uspijeva, ne samo vinova loza i maslina. Sve su to blagodati koje me izvuku iz gradske vreve u prirodnu ljepotu. Prije je bila lošija infrastruktura pa je teže bilo doći do većih središta, a danas su ceste izvrsne. Dokle god mogu želim tu ostati.«
Petrović s ponosom ističe da je to mjesto posebno poznato po proizvodnji bijeloga luka. »Isto tako, mjesto treba bolje pozicionirati u turističkim kartama, jer dovoljno je pogledati suhozid koji je zaštićen kao kulturno blago, zatim kamene kuće, gusterne. Niz je mogućnosti, samo je potrebno malo volje i želje da mjesto oživi. Još ima stanovnika koji uzgajaju blago, posebice ovce i koze, no problem je što je vuk zaštićeniji od naroda. I to nam stvara stanovite probleme. Svi se moramo malo više aktivirati i mjesto će živjeti. To mora biti prepoznatljivo na široj razini, od županijske do državne, jer okružuju nas blagodati. Ne govori li dovoljno to što sam za dvadesetak minuta na moru, a živim u čistoj netaknutoj prirodi?«
