Hrvatska je javnost danas, nažalost, još uvijek silno zagađena ideološkim prepirkama, optužbama, diskvalifikacijama i slično, u kojima prevladavaju sljedbenici propale crvene totalitarne ideologije zahvaljujući naslijeđenim polugama vlasti i sklonim medijima. Ne propuštaju ni jednu prigodu, koja im se pruži, da ocrne vlastitu zemlju, panično »urbi et orbi« upozoravajući svijet o »sveprisutnom i puzajućem fašizmu« u Hrvatskoj! Zaslijepljeni baštinom nekadašnjega »najvećega sina svih naroda i narodnosti«, njegovih štafeta i proslava mladosti, centralnih komiteta i politbiroa, prvoboraca i subnorovskoga tzv. antifašizma i slično, u svakoj i najmanjoj, pa i bezazlenoj gesti, stihu, znaku, pozdravu i simbolu vide »zloduhe prošlosti«. Zato danas mnogi zaziru od HOS-ova slogana »Za dom spremni«, pod kojim su golobradi hrvatski mladići u tenisicama skupa s pojedinim inozemnim idealistima, koji baš nikakve veze s ustaštvom nisu imali, nego su samo željeli braniti svoju domovinu, položili živote za današnju Hrvatsku! Zato danas mnogi zaziru od povijesnoga hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem, unatoč tomu što je u sklopu velike restauracije zagrebačke crkve sv. Marka na Gornjem gradu 1878. postavljen sadašnji krov s motivima grba Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zato će, vjerojatno, mnogi uskoro početi zazirati i od hrvatske himne ili brojnih naziva državnih ustanova koji su se rabili u doba NDH itd. No barem je jedno sigurno – nitko od glasnih antifašista ne će zazirati od hrvatske kune, koja je također bila službena hrvatska valuta od 1941. do 1945. U kontekstu spomenutoga antifašističkoga ludila u današnjoj Hrvatskoj gotovo se nestvarno čini lakoća kojom malena župa u slavonskoj Zlatnoj dolini – Bučje, odolijeva spomenutomu političko-ideološko-medijskomu nasilju. Naime, ona je popisala sveukupno 167 imena i prezimena svih poginulih, pogubljenih bez suda i presude te nestalih sumještana, i muškaraca i žena, od 1941. do 1995. te ih uklesala u spomenobilježja podignuta u Bučju i susjednom Zagrađu s prvim bijelim poljem na spomeniku, i Brodskom Drenovcu, i tako im svima podjednako ispunila temeljno civilizacijsko pravo na dostojan spomen i grob.
Istina, antifašistički »čistunci« mogli bi alarmirati domaću i svjetsku javnost na očito »desničarenje« Bučja jer domaći mještani požeškoga i pleterničkoga kraja svim hodočasnicima iz smjera hrvatske metropole u glasovito tamošnje svetište Gospe od Suza u Pleternici preporučuju silazak s autoceste Zagreb – Slavonski Brod kod oznake – Lužani. Nakon samo otprilike jednoga kilometra u središtu Batrine skrene se desno, što je samo početak sumnjive ideološke znakovitosti, i potom – samo pravo ususret Majci Božjoj! U Pleternici prije mosta na Orljavi skrene se opet desno, što za sve hrvatske ljevičare nije slučajno, pa uz rijeku i točno na ulazu u Herjavce opet put za Bučje ide udesno, a to je već zabrinjavajuće. U središtu Zagrađa, sela prije Bučja, ponovno se skreće desno, a to je antifašistima već jasan znak za uzbunu!
Bučje se smjestilo na jugozapadnim obroncima Dilj-gore i prometno je povezano s Pleternicom i Požegom, a naziv bi etimološki mogao, barem prema »Hrvatskom jezičnom portalu«, dolaziti od mjesta ili predjela gdje raste bukva, koje se naziva i bukvik, gaj. No prema drugoj teoriji, tamošnja utvrda, koja se u početku nazivala Garavica, a tek kasnije Buč ili Bučan, pripadala je najprije plemićima Gorjanskim, a kasnije obitelji Bučan, po kojoj je, vjerojatno, selo dobilo ime. Prvi spomen naselja »Buč«, kasnije Bučja, nalazi se u popisu sela uz »kraljevski grad Drenovac« iz 1230. u kojem se nabrajaju Mali Drenovac, Kalebovo Selo, Klokočevac, Vapnenica, Vrhovci i, očito pogrješno – Beč (!?). Sadašnje se ime ustalilo za vrijeme turske vladavine jer je zabilježeno u svim popisima poreznih obveznika Požeškoga sandžaka. Tada se nalazilo na drugom mjestu, blizu obližnjega današnjega sela Lovčića, g. 1561. imalo je 13 kuća, a na današnje je mjesto preseljeno g. 1758. Tridesetak godina kasnije, g. 1786., o njemu je zapisano da ima 57 drvenih kuća u dva reda, kao i drvenu trošnu crkvu i stalnoga župnika.
Uz dužno poštovanje vrijednim znanstvenicima, danas je od rasvjetljavanja etimološkoga nazivlja puno važnije pronaći rješenje za ostanak i opstanak mjesta jer sada ima 300-tinjak stanovnika, a prema popisu pučanstva iz g. 1931. bilo ih je puno više, točno 609. Po riječima mladoga bučjanskoga župnika Drage Kozića cijela župa, tj. Bučje, s dvije filijale Zagrađe i Bosanski Drenovac, sada ima oko 1100 vjernika u 300-tinjak obitelji, uz autohtone, u povijesti u većem broju doseljenih iz Bosne i Like, no danas su već svi »domaći«. Župa ne samo da se uklapa, nego se, nažalost, i ističe u sadašnjim odlascima mladih u inozemstvo »trbuhom za kruhom« jer joj se broj vjernika doslovce svake godine smanjuje. Zato se mogu vidjeti, nažalost, stare porušene kuće, ali i nove, koje su na prodaju. Tomu pridonosi i negativna demografska slika koja je višegodišnji trend, po kojoj je, prema riječima sadašnjega župnika, prošle godine bilo 13 krštenja, a 27 sprovoda. Prvopričesnika je bilo 14, krizmanika 32 (sakrament se podjeljuje svake druge godine), a vjenčanja 14.
Župnik Drago Kozić rođen je 1983. u Novskoj, gdje je započeo osnovnoškolsko obrazovanje, koje je završio u Splitu. Nakon završene Nadbiskupijske klasične gimnazije »Don Frane Bulić«, također u Splitu, upisao je tamošnji Katolički bogoslovni fakultet. Diplomirao je 2009., a za svećenika Požeške biskupije zaređen je 2011. Najprije je kao kapelan djelovao u Požegi i Kutjevu, nakon čega je imenovan privremenim upraviteljem župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Podravskoj Moslavini. Župnik u Bučju postao je 2015. i uz to je preuzeo službu povjerenika za bolnički pastoral u Požeškoj biskupiji. Lako je zaključiti da mu je stalo do povjerenih ljudi, koji sugovorniku ne skrivaju zadovoljstvo što je s njima. Pun je elana, pristupačan, no istodobno pomalo skroman i samozatajan, koliko god je to moguće duhovno i materijalno obnavlja župu, okuplja djecu, mlade i stare, rado ih prima, a vrata župnoga dvora svima su otvorena. Župni je dvor zbog vlage u prilično lošem stanju, ali obnavlja se polako. Sva je sreća da je župna dvorana, zasebna građevina u župnom dvorištu, sasvim u redu. Cijeli okoliš u blizini crkve krasi lijep Gospin kip i na ulici križ iz 1900. Jedino nije baš uobičajen križ u crkvenom dvorištu s natpisom »Ivan Cerić, župnik«, što znači da je riječ o grobnici. Inače mjesno je groblje izvan sela.
Svakoga posjetitelja obraduje obnovljena zgrada na središnjoj ulici Područne osnovne škole »Fra Kajo Adžić« iz Pleternice sa 25 učenika. U njoj se predaje školski vjeronauk, a župnik ima redovite kateheze u župi kao pripravu za prvopričesnike i krizmanike. Nedjeljna i blagdanska misna okupljanja najbolji su dokaz da se Bučje ne da, da u njemu ima života i utemeljena razloga za nadu jer vjernici su aktivni i rado su u crkvi i oko nje.
Među njima Luca Kvaternik redovito čita. Napominje da u župi djeluje Caritas, koji se brine u najvećem broju o starima i nemoćnima. Poseban je užitak slušati raspjevani zbor djece i mladih od 20-ak članova, koji predvode Helena Krišković, studentica druge godine Učiteljskoga fakulteta, koja svira gitaru, i orguljaš Domagoj Kokić, student prve godine Strojarskoga fakulteta u Slavonskom Brodu.
Dragutin Dukić, 55-godišnji član župnoga vijeća, ponosni djed dviju unuka, »bez dlake na jeziku« vrlo otvoreno i kritički progovara o položaju hrvatskoga sela: »Ne smijemo optuživati komunizam ili Domovinski rat, nego ekonomsku politiku svih hrvatskih vlada, koje su glavni krivci iseljavanja jer nema egzistencijalne sigurnosti, posla, osnovnih prihoda i slično. Danas nema obitelji iz koje netko nije otišao u inozemstvo. Gotovo nitko tko završi fakultet ne će ostati na selu. I što onda?« Malo više optimizma unosi u razgovor 23-godišnja Josipa Bajić, studentica pete godine Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu: »Stanujem u studentskom domu na Savi jer sam dobila državnu stipendiju, inače ne znam kako bismo financijski jer imam još tri brata i sestru. Sada češće dolazim doma jer je županija organizirala besplatan vlak studentima na relaciji Zagreb – Požega, pa sam tako i redovitija u našoj župnoj crkvi. Iako su trenutačno u okolici sva radna mjesta popunjena, nadam se negdje ipak poslu u razrednoj nastavi. No postoji mogućnost prekvalifikacije za rad u vrtiću jer je taj posao više tražen, ali dat’ će dragi Bog, bit će nekako.«
Dobro je spomenuti i duhovna zvanja ponikla u župi: pleterničkoga župnika Antuna Ćorkovića, župnika u Staroj Gradiški Matu Rukavinu, franjevca o. Mateja Ećimovića, vojnoga kapelana u Gospiću, Filipa Lucića, župnika u Vugrovcu u Zagrebačkoj nadbiskupiji, i bogoslova Krešimira Putrića. Stoga ne iznenađuje veoma aktivno Djelo za duhovna zvanja u župi, čiji svaki član svakoga dana izmoli molitvu na tu nakanu. Ne smije se zaobići ni Franjevački treći red, tako da svagdašnje molitve bruje na sve strane, iako se ne čuju.
Zagrađe je po broju stanovnika najveće mjesto u župi jer ima više od 400 stanovnika i ono uz već sve istovjetne spomenute probleme nastoji očuvati djedovska ognjišta, običaje i vjeru. Mještani su starosjedioci, u povijesti doseljenici iz Like, Banovine, ali i iz poljske Galicije. Po razmještaju ključnih zdanja u središtu mjesta ne razlikuje se puno od Bučja. Na raskrižju pozornost plijeni obnovljena crkva sv. Roka, pokraj nje park za djecu, nekoliko klupa, a preko puta nje također područna četverogodišnja O.Š. fra Kaje Adžića iz Pleternice. Za više razrede u svim je selima osiguran redoviti školski prijevoz u Pleternicu. Mjesto ima i dječju igraonicu »Pčelica«, podignutu sredstvima EU-a, i vatrogasni dom koji čuva zaštitnik sv. Florijan, čiji je kip postavljen na istaknutom mjestu u zidu s natpisom stiha Damira Jurja Mihaljevića: »Ne njiše se klatno, ne čuje se bat, al’ mjeri vrijeme po sunčevoj sjeni, nezaustavljiv tijek u vječnoj mijeni života i smrti, dana i noći, s vjerom u život što će poslije doći.« Muški se mogu pohvaliti Nogometnim klubom »Graničar«, koji igra u 2. županijskoj ligi, a ženske Udrugom žena »Vesela Šokica« osnovanom g. 2014.
Mjesna je crkva svake nedjelje i blagdanima ispunjena, a Sanja Rukavina i Josipa Asančajić redovito čitaju. Njima se pridružuje i Vesna Japundžić, prehrambena tehničarka, zaposlena sezonski na moru u restoranskoj kuhinji. »Financijski mi je to zasad jedina mogućnost, jedino mi je žao što sam tijekom godine manje aktivna u župi jer me jednostavno tih nekoliko ljetnih mjeseci nema.« Za glazbeni je dio zadužena Marta Alader, orguljašica, koja pohađa glazbenu školu u Pleternici i koja s prilično ponosa ističe da Zagrađe ima osim nje još tri orguljašice, dodajući kroničan problem pomanjkanja muških glasova. Starina bez koje se ne može ni zamisliti redoviti vjerski život je 82-godišnji Josip Galović, koji ima 11 unučadi i 11 praunučadi, a već više od 30 godina dragovoljno obavlja službu zvonara i sakristana.
Zagrađe prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima nije u prošlosti bilo na sadašnjem mjestu, nego na mjestu koje se danas naziva Selište, gdje se mogu vidjeti tragovi naselja, a još početkom ovoga stoljeća bile su vidljive i ruševine crkvice, kao i na mjestu danas zvanom Kućište, po iskopanim ostatcima oruđa, posuđa i staroga novca. Ime je dobilo po tome što se selo nalazilo »za gradom«, tj. Gradinom, nekadašnjom utvrdom.
Jednako je vrijedan i poviješću bremenit i Bosanski Drenovac, tek kasnijega sadašnjega naziva Brodski Drenovac jer je pripadao kotaru Slavonski Brod, kojemu je zbog svoga zemljopisnoga položaja u povijesti, očekivano, bila namijenjena uloga vojne utvrde iz koje se moglo nadzirati prolazak različitih vojska, trgovaca i putnika. Stoga se na tom mjestu, koje je bilo svojevrsna »vrata« za ulazak i izlazak iz Požeške kotline, već oko 1230. spominje jaka kraljevska utvrda. Nema točnoga zapisa o gradnji tamošnje crkve sv. Dimitrija, svetca štovanoga u tim krajevima još od rimskih vremena, koja dominira na vrhu brda, ali je najvjerojatnije podignuta nekoliko desetljeća kasnije i zbog vjerskih i zbog obrambenih razloga. U novije vrijeme u njoj je otkriven glagoljski natpis na jednoj fresci, što je svojevrsna senzacija jer je glagoljica u Slavoniji potvrdila povezanost južne i sjeverne Hrvatske te da se u kulturnom smislu taj dio sjeverne Hrvatske nije puno razlikovao od Dalmacije i Istre. Selo je dugačko jer su gotovo sve kuće poredane uz glavnu ulicu, ima svoj Zavičajni muzej i Nogometni klub »Hrvatski dragovoljac«, koji trenira i igra utakmice na Stadionu hrvatskih vitezova. Mjesna se crkva zapravo nalazi u središtu groblja, kod čijeg je ulaza g. 2000. podignut spomenik četvorici poginulih hrvatskih branitelja s natpisom: »Dragi naši, vi ste pali, za Hrvatsku život dali, uz križ ovaj mole Boga, vama pokoj nama sloga!« Na misama se pjeva pučko pjevanje bez glazbe, koje već točno, gotovo nevjerojatnih, 67 godina redovito i stalno s rijetkim izostancima, jer ju je zdravlje oduvijek služilo, predvodi 82-godišnja Dragica Marincel. Misna čitanja čita Monika Šilčešen. Cjelokupnu brigu o crkvi, sakristiji i misnom ruhu vodi 56-godišnja domaćica Verica Pavletić, majka troje djece i baka osmero unučadi. »Prije desetak godina preuzela sam, mogu mirno reći, obiteljsko naslijeđe oko brige za našu crkvu jer su prije mene to činile i baka i prabaka.«
Tako je zbog nespretnosti, brzopletosti i pogrješke staroga pisca u navođenju pripadajućih sela »kraljevskomu gradu Drenovcu« iz 1230. relativno malena župa Požeške biskupije – Bučje – postala slavonski Beč! Iako ona nema zlatne dvorane dvorca Schönbrunn i Kraljevske palače, iako u njoj nije sjedište parlamenta/sabora, iako nema katedralu, operu, muzej i slično, ima nešto vrjednije – pitome, gostoljubive, radišne i drage ljude, zbog kojih je vrijedi posjetiti jednako kao i austrijski Beč!