Koliko nedjelja kao dan Gospodnji, misa, svećenik i Crkva znače egzistenciju u životu čovjeka osobito se može doživjeti u manjim sredinama izvan grada, npr. na otoku. Župljani župe Presvetoga Trojstva na Vrgadi, uglavnom stariji ljudi, poput vjernih čuvara toga otoka pokazuju što su sve spremni učiniti, koje izazove svladati, da bi i zadnjim atomom svoje snage drugovali s Kristom u Božjem hramu. Ondje se duboko doživi kako su misa i svećenik tim ljudima potreba poput kruha i s kakvom se čežnjom živi za sakramente.
Vrgada je najjužniji otok u arhipelagu Zadarske nadbiskupije, nasuprot župi Drage, do koje se stiže brodom iz Pakoštana i Biograda. Zimi brod povezuje Vrgadu s kopnom tri puta dnevno, a ljeti na Vrgadu svaki dan doplovi 1000 ljudi, više od 200 došljaka po dodatnoj liniji. Don Ivan Jordan (26) vrgadinski je župnik godinu dana, a stanuje u kopnenoj župi Drage koju također vodi. Vrgadu zimi trajno nastanjuje 174 Hrvata katolika. Zadivljuje njihova vitalnost i polet kojima se, da bi blagovali Tijelo i riječ Gospodnju, uspinju na brdo Sudujam (Sv. Duje), svladavajući uspon od 50 m nadmorske visine, gdje se na vrhu brda nalazi vrgadinska župna crkva Svete Trojice, posvećena prije tri i pol stoljeća. Za svoj tjelesno zahtjevan hod do župne crkve Vrgadini kažu da je »za pokoru«. »Idemo na Kapelicu«, kažu. »Trudimo se taj narod naliti milosti Božje i sakramenata. Ako puše jugo, brod ne može pristati pa nema župnika na otoku«, kaže župnik Jordan, kojega svojim privatnim brodom prebaci Svemir Stojanov, prijevozni anđeo župnika. To mu je draga služba. »Kad god treba, na usluzi sam velečasnomu. Župnika prevozim iz Draga do Vrgade u svako doba, po buri, odradimo mi i jugo«, kaže Stojanov.
Vrgadinske bake, jedna s drugom pod ruku u paru, pokazuju nepresušnu volju i osmijeh. »I kako je teško ići uzbrdo! Ko je mlađi, lakše je. Ali mi stare, bolesne, isto dolazimo svaku nedilju, obvezno«, kaže vesela družina na vrhu Kapelice. Odustajanja od pohoda crkvi nema. »Nikako, koliko moremo, pa i na štapu. Ovo nam je za pokoru. Kako je Isus nosi preteško drvo križa, tako se i mi moramo malo potruditi da dođemo. Počinemo gori, kad dojdemo u crkvu, fala Bogu«, kazuju složno Olga Brnin (79), Rozarija Arapović (73), Antona Brnin (69), Stošija Jurišić (84) i Miroslava Peričin (80). »Vjera nam znači sve, život. Mi smo na otoku, još kad ne bismo imali misu i crkvu, što bi nam bilo? Najglavnije nam je ići na misu. Ko mlađi išli smo lagano. Sad nam je teže, a isto imamo želju. I kako nam se ljudi dive! Stari smo, a i crkvu redimo. Čistimo svaku subotu, operemo crkvu, nakitimo. Ništa nam nije teško. Vrgadu čuvamo i volimo. Tu smo se rodili, odgojili, išli u školu, vinčali, tu živimo i živit’ ćemo! Kopamo, sadimo. Mladi su otišli svojim putom, mi smo ostali«, kazuju bake Vrgadinke dok kreću u silazak sa Sudujma, preko livadnih i cementnih uskih i strmih puteljaka. Hitro ih trkom i skokom svladava i mladi župnik Jordan.
Marta Torić (42), vjeroučiteljica u OŠ Šime Budinića u Zadru, udana za Vrgadina, sa svojih troje djece često boravi na otoku, osobito vikendom. »Sve je manje stanovnika i sve su stariji. Misa je i ljeti u podne, kako brod dođe, u velikoj vrućini. U zadnje vrijeme neki se dovezu električnim vozilom, ljudi se snalaze. Duško Mačukatić s Pržine vozi starije električnim vozilom«, kaže Marta o upornosti Vrgadina.
Vrgadinski zet Milan Zurak zadnju godinu na frezi u crkvu doveze i odveze onemoćaloga punca Vladimira Rastića (89), otca svoje supruge Silvije. Barba Vladimir više ne može sam doći, a apsolutno želi. Bio je jedan od glavnih pjevača u koru, kao i njegov otac. Izkanta je 65 Muka Gospodina. »To je njegovo još jedino što želi. On nema više želja, nego moći biti na misi. Još prošle godine išao je sam pješke u crkvu. I cijelo ljeto, ja sam se ljutila da ide po vrućini. Sad je slab na nogama, a mi smo u dnu otoka«, kaže kći Silvija. Uzdignute glave ona ističe: »Obožavam Vrgadu. Meni je srce toliko koliko vidite neba, kad sam tu. Inače živim u Zadru. Cijelo ljeto i za blagdane smo tu. Teško je dati preporuku za ostanak na otoku. Ljudi idu zbog egzistencije, a rado bi tu bili. Ljeti je Vrgada puna, za blagdane i praznike. Dođu iz Zadra, Zagreba, Šibenika, Splita, u svijetu ima deset puta više Vrgadina nego na otoku.«
Supružnici Stipanka (85) i Nedjeljko Matulić (85), strojar, nakon 40 godina života u Zagrebu, vratiše se rodnoj Vrgadi. »Crkva nam znači najbolje u životu. To nam je jedino najdraže. Sve tri crkve koje imamo na otoku supruzi i meni život znače. To je duševno važno za nas. Mi ne možemo zamišljati život a da ne bismo išli na misu«, kaže Nedjeljko. Slabije vidi pa ga supruga podržava. »Neko misli da se mi strašno volimo jer se za ruke vodimo. Ali mi se volimo. U braku smo 60 godina. Naš kamen za nas je toliko važan da smo se srcem i dušom vratili na rodnu grudu«, kaže Nedjeljko. »U Zagrebu sam uvik patila za tim mojim selom. Meni je to najdraže i motika mi je najdraža«, kaže Stipanka.
Vrgada je dio tužne stvarnosti izumirućih hrvatskih otoka. Godine 2018. bilo je sedam sprovoda, u ovih devet mjeseci tri, dva prvopričesnika, a ni jedno krštenje, krizma ni vjenčanje. Posljednji put krštenje je bilo 2016. g., uz troje krizmanika i jedno vjenčanje.
Živost u župi potvrđuju članovi bratovština Gospe od Ružarija, sv. Andrije, Duša od purgatorija i Gospe od Zdravlja koja ima 60 članica. Članstvo u bratovštini prenosi se s koljena na koljeno, Vrgadini kažu, »doći na sviću«. Svaka bratovština ima svoj oltar i crkvu na otoku. Starohrvatska predromanička crkva sv. Andrije (9. st.) na groblju nekadašnja je župna crkva. U njoj se slavi sprovodna misa. Sprovod na Vrgadi traje od tri do četiri sata. Obilazi se cijelo selo s lijesom, po starinski se pjeva večernja za mrtve. Ako je pokojnik bio u bratovštini, pjeva se i stara hrvatska pjesma »Braćo, brata sprovodimo«, koja ima 40 strofa. Nakon sto godina preslica na crkvi sv. Andrije dobila je dva nova zvona koja su financirali domaći župljani i iseljenici koji žive u Americi, Kanadi, Novom Zelandu, Australiji. Prije deset mjeseci blagoslovio ih je nekadašnji vrgadinski župnik Nikola Tokić.
Na groblju je pokopan i Remo Nazor, nećak Vladimira Nazora, koji je bio župnik u Vrgadi 41 godinu, do 1972. g. Iz Vrgade je rodom 35 svećenika, u crkvi su pokopani domaći svećenici Jakov Peričin, Šime Torić, koji je podigao mramorni oltar u župnoj crkvi, i Jere Vrgada. U Splitsko-makarskoj nadbiskupiji sada djeluje Vrgadin Vedran Torić. Na Vrgadi rado boravi, kao ribar i pastir, hercegovački franjevac Ivan Penavić čija je rodbina s Vrgade. Tijekom njegova ljetnoga boravka na otoku Vrgadini svaki dan imaju misu u crkvici Gospe od Zdravlja.
Šime Maćukatin (72), nekad vojni pomorac, a onda časnik Hrvatske vojske, rado tumači gostima prošlost župe i crkve. Dva kipa, Majke Božje i Gospe od Ružarija, koji se nalaze u dva pokrajnja oltara u župnoj crkvi, doneseni su na Vrgadu na blagdan Rođenja Ivana Krstitelja, 24. lipnja. Zato je to zavjetni blagdan Vrgade, kad se slavi svečana misa, pjeva se večernja te se Gospin kip nosi u procesiji po otoku. Ophod s Gospinim kipom je i na Veliku Gospu. Na glavnom oltaru u župnoj crkvi oltarna pala venecijanskoga majstora iz 17. st. prikazuje Presveto Trojstvo te likove svetih Duje, Šime, Jerolima, Andrije i Mihovila, u duhu rasprave svetaca o toj tajni. Iz širokoga kamenoga zvonika pokraj župne crkve zvoni veliko zvono posvećeno Presvetomu Trojstvu, srednje Gospi s Djetetom, a malo sv. Anti Padovanskomu.
Vrgada je očuvala glagoljaško pjevanje, koje je akademik Jerko Bezić snimio 1963. g. (misu, večernju i blagoslov, napjeve Oficija kroz godinu, službu za mrtve). Notno je transkribirao napjev uskrsne posljednice čiji dijaloški oblik upućuje na srednjovjekovna crkvena prikazanja. Među pjevačima staroga crkvenoga napjeva je i Čedomir Peričin (83), otac troje djece. »Mi smo nasljednici toga pjevanja, želimo ga očuvati i održati, mlađima prenijeti. Nedjelja mi je dan oduševljenja u tjednu. Nama nedjelja sve znači. Krenem ranije od kuće, ali moram doći, odmorim se malo putom, dok služi zdravlje i mogu pjevati. Znam se oznojiti da se sve za mene lipi, ali idem dalje, ne odustajem. Nekada je Vrgada brojila i 700 ljudi. Za sprovod imamo knjižicu, pjevamo psalme, pridošli kažu da to nikad nisu čuli ni vidjeli«, kaže Čedomir. Bio je pomorac 40 godina, kao i mnogi Vrgadini koji su živjeli od pomorstva i ribarstva, a svi su marljivo obrađivali otočna polja i vinograde.
Vilma Mileta (80), prof. matematike i nacrtne geometrije, majka je dvoje djece. Njena rodna kuća druga je od župne crkve. Svi njeni stari bili su sakristani. Svako jutro, na podne i navečer zvonili bi Zdravo Marijo, nalivali lumine, djed je pripremao Božji grob. U Osijeku je završila pedagošku akademiju i PMF i tamo predavala cijeli radni vijek. S Dušankom Arapović i bivšim župnikom Janom Andrzejem Stepienom pokrenula je vrgadinski KUD »Skuti materini« 2012. g. koje glazbeno vodi Mugdeir Tutić. Umilno govoreći da je Vrgada velika kao majka, Vilma zbori: »Di god bija, ja se tebi vratin. Ti ka mati uzmeš me u krilo. Moja jube, virna moja draga, mali škojić, misto Vrgada.« KUD sudjeluje u manifestaciji »Vrgadinske užonce« koje se održavaju 26. srpnja, na blagdan sv. Joakima i Ane koji se svečano slavi misom na trgu kod crkvice Gospe od Zdravlja u središtu mjesta. »Jedan je poljski biskup rekao da nije mogao zamisliti da na tako malo prostora postoji toliko ljepote. Imamo svoje narječje i nošnju u kojoj su se Vrgadinke vjenčavale i pokapale. U Vrgodi se roditi, živiti i biti, to je divota. Igramo naše staro vrgadinsko kolo, znaju ga i djeca. Što smo primili, dajemo drugima. Skupila sam više od 80 izvornih vrgadinskih pjesama i predala društvu da pjevamo. Toliko sam zadovoljna, ispunjena. Od malih nogu vjera i Crkva jedino su mi što sam imala. Tatu nisam imala, bila sam i u domu, kod kume u Šibeniku, uvijek me Crkva vezala. Tu je utjeha, nada, sve«, kaže Vilma.
Luka Čulić (73), otac troje djece, župni korist, nastavlja poput svojih roditelja biti bratimom u najstarijoj bratovštini Gospe od Ružarija. Njihovo je slavlje prve nedjelje u listopadu, kad dva brata kuhaju ručak za sve članove te zajedno blaguju nakon mise. Lukina obitelj bila je među tri obitelji koje su 1770. g. osnovale tu bratovštinu. »To mi je sve što imam. Sin će u tome naslijediti mene, njega njegov sin. Kad dojden u crkvu, osjećam neopisivo. Mene to drži. Teški sam bolesnik, ali ne dam se. Sin me doveze na motoru, a nizbrdo mogu na noge koliko hoću«, kaže Luka, koji sa ženom obradi tisuću kilograma krumpira. »Kao pomorac vidio sam svita, ali draže mi je bilo doći kući, tu osjećam mir. Moj otac je bio sakristan, nastavljao sam to. Uvik ću dojti, pomoći koliko mogu.«
Svake prve nedjelje u mjesecu nakon mise je procesija s Presvetim oko župne crkve. U njenoj blizini nalazi se i lijepa školska zgrada, s dvije učionice, kabinetima, dva stana za nastavnike, izgrađena prije deset godina, kada ju je pohađalo trinaest, a sada troje učenika: dva drugaša, ministranti Jakov Torić i Dorijan Ivan Banov, i jedna petašica, Alanis Peričin. Prije šest desetljeća u toj školi od 1. do 8. razreda bilo je 80 učenika. Škola se zove »Dr. Blaž Jurišić«, po hrvatskom jezikoslovcu rodom s Vrgade.
Vrgadinska nevjesta Marija Arapović (60), ugostiteljica, majka troje djece, stalna je stanovnica Vrgade. Sada se s ljubavlju skrbi o šlagiranom otcu u rodnim Pakoštanima. »Putovala sam 30 godina na posao na kopno i očuvala ga. Volim Vrgadu, ne samo prirodu, i ljudi su dragi. I dicu sam naučila da je vole. Imamo stan u Zadru, ali kad su blagdani, oni kažu: ‘Idemo doma.’ Svatko ko dođe divi se ljepoti Vrgade, ljudi su uljudni, dobri. Blizu smo kopna, možemo tu uživati. Šteta bi bilo da nas se zaboravi.« Ona i suprug su župni vijećnici i članovi u bratovštinama. »Za mene su svetinja vjera, brak i obitelj. Bog je istina i ljubav. U župi molimo za duhovna zvanja. Želim razvoj privrede na otoku, da se vrati život na Vrgadu, da nam puno dice plače, da nam starci kašlju u kućama, da živimo kršćanski život dostojan čovjeka.«
Na Trgu Elija Banova, poginuloga hrvatskoga branitelja Vrgadina, nalazi se zavjetna crkvica Gospe od Zdravlja. Nekad je bila u sklopu Kontova palaca, dvora talijanske vlastele Damiani koji su u 18. i 19. st. bili posjednici Vrgade. Tu je bio njihov ljetnikovac te posjedi vinograda i maslina, odakle su izvozili vino i ulje. U crkvici je vrijedna slika Gospe s Djetetom u srebrnom okviru. Kad su Damiani otišli s Vrgade, htjeli su ponijeti i tu Gospinu sliku, ali nisu mogli zbog nevremena pa je slika ostala. Vrgadini zahvalno tumače da je Gospa htjela ostati s njima na svom otoku. Blagdan Gospe od Zdravlja svečano se slavi u toj crkvi misom, procesijom i ljubljenjem relikvijara Gospe od Zdravlja.
Župna vijećnica Sandra Torić (53), tekstilno-tehnološka stručnjakinja, bila je knjigovotkinja 25 godina u Ribarskoj zadruzi na Vrgadi. Ostala je bez posla pa od prošle godine živi u Zadru, gdje čuva dijete. »Svaki vikend sam kući u Vrgadi. Čitam na misi od svoje 13. godine. Konstantna sam, dočekala sam i ispratila mnoge svećenike, Poljake verbite, Ukrajinca, Filipinca Thomasa Wargasa. Vjera i Bog su mi sve, kao zrak koji dišem. Snaga, pomoć i zaštita. Kad imam Boga, imam sve. Uvijek sam blizu crkvi, tu nalazim utjehu«, kaže vedra Sandra. Kao mladoj ženi koja je stalno živjela na Vrgadi nekad je bilo i teško. »Ali uz Božju pomoć sve se može svladati. Obrađivali smo polje, kopali, nije bilo dosadno. Ružno je kad čovjek ne radi.« Ona je uvijek na raspolaganju svećenicima, pomaže im. »Svećenik u mjestu nama puno znači i potreban nam je. Da se obratimo, treba nam duhovna obnova. Otoci izumiru, mladi odlaze, ako nema učitelja, svećenika, duhovno oskudijevamo. Godinama surađujem sa svećenicima, među njima sam stekla i prijatelje. Svima hvala za dobro koje mi je Bog dao preko njih, za radost koju sam osjećala svaki put kad su se odazvali pozivu na ručak u naš dom. To je za mene veliki blagoslov. Svaki put kad bi za obiteljskim stolom sjedio svećenik, osjećala sam kao da Isus sjedi s nama za stolom. Budimo poslušni Crkvi i pastirima, volimo ih. Crkva je kao majka koja nas poučava Božju riječ i dugujemo joj poslušnost«, poručuje odvažna Sandra.
