U zaleđu istočnoga dijela Zadarske nadbiskupije u središtu Bukovice, 60 km udaljena od Zadra, na pola puta između Obrovca i Benkovca, nalazi se župa Prikazanja BDM u Medviđi, utemeljena 1855. g. Taj kraj naseljen je od rimskih vremena, što potvrđuju i dva antikna grada, Hadra i Sidrona, i daje dobru medovinu, koju su ondje proizvodili i Iliri. Naziv mjesta u svom značenju povezuje riječi med i viđati, no život u Medviđi tijekom povijesti bio je sve samo ne meden. Zato sadašnja jezgra Medviđara koji žive u tom brdovitom kraju čije zeleno prostranstvo probijaju brojne velike kamene stijene zaslužuje priznanje, poštovanje i divljenje jer su odabrali i odlučili ostati u mučeničkom mjestu svojih predaka. Unatoč izvanjski infrastrukturnoj i arhitektonskoj oskudnosti, njihovoj duši život u Medviđi jest poput meda, sladak i nezamjenjiv. Ti tihi, postojani ljudi, čvrsti poput stijena koje ih okružuju, zaista daju svoj život za taj kraj i domovinu, ostajući na braniku toga dijela raseljene Hrvatske. Naime oduvijek diljem svijeta postoji raseljena Medviđa (»Od Kanade do Vukovara, svugdi ima naših Medviđara«). Stoga trebaju potporu i ohrabrenje. U mjestu koje još uvijek nema vodovod niti je u državnom planu da se izgradi ti su ljudi simbol žive vode koja natapa i ljubavlju služi životu. Zacjeljuju taj ranjeni kraj koji ima izniman i sve više tražen razvojni potencijal – mir, tišinu i gostoljubive domaćine, koji čuvaju hrvatsku tradiciju i katoličku vjeru, ures njihove ljudske topline.
Zajednicu od 127 Hrvata katolika, odnosno 51 obitelj, osmu godinu vodi župnik don Krešo Ćirak (44). Svećenik je 18 godina. Župna crkva Prikazanja BDM (1855.) tek je bila obnovljena 1990. g., a srbijanski agresor i JNA 1991. g. minirali su je i zapalili. Obnovljena je i posvećena 2002. g. Veliku župnu kuću izgrađenu 1857. g. četnici su zapalili 1941. i 1991. g. U njoj su izgorjela dva glagoljska kodeksa. Minirali su i zvonik, kojega se kameni ostatci nalaze oko župne crkve uklopljeni u okoliš koji ljudi osobito ispune na blagdan Glavosijeka Ivana Krstitelja na svečanom misnom slavlju koje se slavi za vanjskim kamenim oltarom i okupi hodočasnike iz cijeloga svijeta. Da bi mogli sudjelovati na proslavi blagdana Usičenja, Medviđari planiraju svoj godišnji odmor. Dođu iz svih krajeva, iz Australije, Kanade, SAD-a, Europe. U Hrvatskoj je puno Medviđara u Rijeci, u Torovima u Biogradu je 200 obitelji, 50 obitelji u predjelu Ploče u Zadru. Najveće je iseljavanje bilo nakon Drugoga svjetskoga rata i u sedamdesetima. Vezu s korijenima rodnoga kraja Medviđarima osobito održava sv. Ivan, kojega s tim pukom povezuje duh nepokolebljivosti i mučeništva.
Medviđari su stradali za vrijeme turskih pustošenja u 16. st., puno ih je pobijeno u Drugom svjetskom ratu. U Domovinskom ratu domaći Srbi, »komšije« i četnici 9. veljače 1993. g. u Medviđi su masakrirali devet civila u zaseoku Erstići, od kojih sedam žena, među kojima je najstarija žrtva imala 88, a najmlađa 18 godina. Egzekutori toga zločina poznati su imenom i prezimenom, pohađali su nekad medviđarsku školu, no do danas nitko nije odgovarao. Tijekom agresije na kućnom je pragu ubijeno još osam starijih hrvatskih civila. Svake godine za duše pokojnih i za domovinu služi se misa u Medviđi te se polažu cvijeće i svijeće ispred spomenobilježja s križem pokraj župne crkve, na kojem je popis imena i godišta ubijenih Medviđara. Sve su kuće četnici bili spalili, a ljude prognali. Marljivi medviđarski puk bavi se stočarstvom i pokazuje da je od toga moguće živjeti. Uz to, te obitelji otvorene su životu te imaju po četvero i više djece. Time su dostojni nasljednici svojih predaka od kojih baštine drugdje većinom zanemarene vrijednosti – brojna obitelj, život od blaga (životinja), dubok kontakt s prirodom i poštovanje zemlje.
»Spominjući Isusove rane koje častimo, možemo spominjati i rane Bukovice gdje su crkve i župne kuće porušene i spaljene, svećenici protjerani, matice spaljivane da bi se zatro trag da je taj narod oduvijek bio hrvatski i kršćanski. Živio je na prirodan način vrijednosti koje su ljudske, naravne, životne i Božje. Političari ne daju tomu narodu zadovoljštinu kažnjavanjem zločinaca. Medviđari i Bukovica primili su narod druge vjere i narodnosti, što se zloupotrijebilo. Oni su stradali jer su bili katolici i Hrvati«, kaže župnik Ćirak. Rane tih ljudi nisu samo osobne i obiteljske, nego imaju društvenu i državnu dimenziju. »Ne će žrtva biti uzaludna, nego će roditi mladice. Jer ako Medviđa što ima, ima život! Tu ljudi žive na prirodan način, od rada svojih ruku, nisu podložni manipulacijama medija. Znaju da moraju zasijati, zasaditi, ići k blagu, moraju raditi da bi živjeli od svojih ruku. Nažalost, marljivost tih ljudi koji su i u oskudnim uvjetima stvarali i preživjeli država ne prepoznaje. Otkad je svijeta i vijeka seljacima se nije manipuliralo. Manipuliralo se ljudima koji ovise o državnoj kasi, koji nisu u kontaktu sa zemljom. Ni komunisti ni ijedna vlast ne žele imati seljaka slobodnoga. Nego žele čovjeka kojim će manipulirati, da može raditi za vladine agencije. Ako taj dio Bukovice do kraja zamre, pokazatelj je to kako na neki način zamire čovječanstvo«, smatra župnik Ćirak. Sloboda koja se u svakom smislu osjeća u Medviđi podčinjavana je tijekom povijesti. »Ljudi iz gradova dolaze u Medviđu jer tu dožive susret sa sobom, svojom savješću, vrate se sebi. Ne može se tu živjeti a da se ne suoči sa savješću, s onim što život jest. U Medviđi živi malo ljudi, ali te su obitelji otvorene životu, imaju puno djece. Oni znaju što znači život u tom kraju. Suživljeni su s prirodom. Imaju naravan način razmišljanja – gdje ima za dvoje, bit će i za troje. Tu nikad nije bilo gladnih usta. Znaju da su život primili kao dar i taj dar žele darivati dalje. Ne mogu ga držati samo za sebe. U Medviđi ljudi imaju osjećaj da su darovani, da su primili dar i da dar moraju drugima darovati. To nije priča, nego njihov način života. Njihov je odnos prema blagu i zemlji život pun zahvalnosti za ono što im je Bog darovao«, opisuje župnik kako Medviđari žive hvalospjev Stvoritelju.
U Medviđi je tradicija da župnik ide u blagoslov torova, stada. »Kršćani imaju svijest o potrebi da Bog blagoslovi plod ruku i osjećaj da je plod dar od Boga, da ne ovisi samo o sposobnosti čovjeka, vremenskim uvjetima i prirodi. Uspjeh ploda ovisi o Božjem blagoslovu i nazočnosti. Medviđari imaju taj osjećaj i žele da svećenik dođe, kaže riječ Božju. Tim je ljudima meditacija odjelotvoren način života, ne umjetno razmišljanje, nego dio njihova identiteta. Djelom će pokazati kako drže do riječi i osobnosti, svjesni da im je Bog sve darovao i da se u neke stvari nemaju pravo miješati. Čovjek u Medviđi zna svoju granicu i svoju beskonačnost. Praznina Bukovice sugerira koliko je čovjek u sebi prazan ako tako divan prostor ne ispunjava. Što ljudi budu više svoji, te krajeve ne bi trebali ostavljati praznima«, potiče župnik Ćirak.
Medviđari se bave i pčelarstvom. Prisutnost pčela znak je čiste prirode, koju su još i Rimljani doživljavali pa su se u tom kraju liječile plućne bolesti. »Što se god u Medviđi pogleda, sve je medeno«, kaže glavni župni suradnik Ivan Genda (61), prof. hrvatskoga jezika i književnosti. Predaje u Srednjoj školi Obrovac, gdje i živi, no svaki dan boravi u svojoj rodnoj kući u Medviđi, udaljenoj petnaestak minuta autom od Obrovca. »Župa je nekad bila napučena. Godine 1913. Medviđa je imala više stanovnika nego gradovi Biograd, Obrovac, Benkovac. Imali smo dvije škole u Medviđi, nastava se održavala u osmogodišnjoj u Medviđi i područnoj školi u istočnom dijelu do 4. razreda. I veličina crkve govori da je tu bilo puno župljana. Po popisu stanovništva iz 1931. g. u Medviđi je živjelo 1400 žitelja, dvije trećine katolika i trećina pravoslavaca. Nakon Drugoga svjetskoga rata jedna Medviđarka rodila je 18 djece. Pred Domovinski rat tu je bilo 500 Medviđara. Bili su teški uvjeti, ali žene su rađale. To su bile obitelji sa 9, 14, 15 djece. To je bilo bogatstvo. Od nekad tijesnih, došli smo do pustih ognjišta«, kaže Genda, koji je iz obitelji sa sedmero djece. Autor je triju knjiga o Medviđi i Bukovici i četvrte »Župa i župnici Medviđe«, u kojima opisuje život, povijest i običaje toga kraja. Napisao je i scenarij za film »Glas Medviđe« Luke Klapana. »Naše je mjesto kao feniks. Obitelji i sada imaju po četvero, petero, šestero djece. Dobiva se volja za životom. Ne pada se u pesimizam, beznađe da se tu ne može živjeti. Ljudi osiguravaju sredstva svojim rukama. Ljudi oduvijek imaju koze, ovce, krave, nekoliko obitelji ima farmu, obrađuju škrtu zemlju«, kaže Genda.
Medviđa je mjesto prostrane površine sa 18 raštrkanih zaselaka koji nose nazive po prezimenima. Genda je naziva župom s dva krila. Jedno krilo su Parčići gdje se nalazi srednjovjekovna starohrvatska crkva sv. Ilije iz 12. st. koju okružuje groblje sa stećcima. Crkva sv. Ivana Krstitelja, spomenik kulture iz 13./14. st., nalazi se na groblju u blizini župne crkve. Uz naslovnicu Gospe od Zdravlja, Medviđari osobito svečano slave svoga zaštitnika sv. Ivana Krstitelja, njegovo rođenje i glavosijek, te sv. Iliju. Prije posljednje agresije u Medviđi je bio dobar suživot sa Srbima, koji su također slavili sv. Ivana Krstitelja, dali bi služiti mise i obilazili su zavjet u crkvi sv. Ivana. »Mi smo gostoljubiv narod i dali smo Srbima crkvu sv. Ivana za pravoslavnu službu i dio groblja. U Medviđu se sada gotovo nitko nije vratio od Srba, znaju što su napravili. Ubijali su, bacali ljude u jame i u Domovinskom ratu«, kaže Genda.
»Raduje me što se svećenici, kad odu iz Medviđe, rado vraćaju i dolaze. Blaž Karavanić odlazio je sa suzama i rekao da je tu naučio što znači biti župnik. Ivan Prenđa i Čedomil Šupraha bili su zaljubljenici u naš kraj, tu su rado dolazili, pričali o toplini naših ljudi. To je prirodna mudrost, divna naivnost, neiskvarenost«, kaže Genda, otac troje djece. On Medviđu opisuje kao oazu, rezervat, vrt prirodnoga, očuvanoga, nenarušenoga, gdje se čovjek može sastati sa sobom, skrušiti se u molitvi, Bogu posvetiti, susresti se s Bogom u tišini, ničim neometan. »U tom pastirskom kraju briga je za blago koje čovjek čuva, od kojega živi, trudbenik radnik u znoju lica zalijeva brazdu koju ore i očekuje hoće li roditi beskišna zemlja. Ta neimaština motiv je da se čovjek još više približi Bogu. U izobilju čovjek nema vremena za Boga. Mi u Medviđi vapimo za Bogom. Ljeti su nam ruke sklopljene jer nemamo kiše, Boga zazivamo: ‘Bože, daj nam kišu, daj da rodi ovo.’ Priroda nas dodatno potiče da zazivamo Boga, da nam oči budu usmjerene nebu.«
Župnik okuplja desetak mladih na katehezi u župnoj crkvi nedjeljom nakon mise. Djeca pohađaju školu u Benkovcu, neki u Obrovcu. Ove je godine u Medviđi jedan prvopričesnik i četvero krizmanika, prije dvije godine bilo je troje krizmanika. Krštenja u ova četiri mjeseca nije bilo, a šestero je umrlih. Ni prošle godine nije bilo krštenja, a bilo je dvanaest umrlih. Godinama nema nijednoga vjenčanja u Medviđi.
Planiraju postaviti postaje križnoga puta uzduž dva kilometra dugoga puta od župne crkve na brdu Dubrave na kojem je 2014. g. podignut i blagoslovljen veliki kameni križ. Višemetarski kameni križ klesara Marinka Katuše, na inicijativu Ivana Gende, Medviđari su podigli u znak vjernosti i ljubavi prema Kristu, njihovoj snazi i utočištu. Iz mjesta potječu i sveučilišni profesori, mnogi društveni djelatnici i poznati glumac Josip Genda.
Nina Genda (19), učenica Srednje ekonomske škole u Obrovcu, kaže: »Odlično mi je u Medviđi i jako mi je drago što sam tu. Imam svoj kutak, osjećam se na svom. U Medviđi se može naći mir od gužve, buke i negativnih utjecaja. Nekoliko sam ljeta radila u Biogradu i tamo mi ne bi bilo kao tu. Kad dođem kući, drugačije je«, kaže djevojka, čiji tata čuva ovce. Ona se brine o kućanstvu jer im je umrla majka prije pet godina. »Puno mi znače Crkva i vjera, iako se nekad pitamo zašto se nešto dogodilo. Tužno je nekad, ali Bog daje najteže bitke onima koji ih mogu prebroditi. Zašto se ne bih brinula o bratu, sestri, tati, iako druga djeca tako ne moraju. To me jako izgradilo psihički, stabilnija sam. Ništa mi nije problem. U mjestu smo svi bliski, kao velika obitelj, uvijek spremni jedni drugima pomoći«, kaže ona.
Koviljka Birkić (54), vjeroučiteljica, radi kao arhivarka u pisarnici Grada Zadra. Živi u Zadru, a u rodnu Medviđu dolazi vikendima k roditeljima i bratu. »Tu mi je najtoplije, tu se najviše osjećam čovjek. Ta me priroda oplemenjuje, sve to odiše Bogom. Kao da tu Boga mogu dotaknuti. To mi je dodatna snaga za hod kroz život. Hvala svima koji su stvorili put da bi župa i danas živjela. Nedjelja je izvor za nas u Medviđi, da prepoznamo Isusa živoga, u euharistiji. Ljudi rado dolaze vikendima iz Biograda, Zadra, Rijeke. To nam je izvor snage za život u sredinama gdje smo razasuti. U Medviđi su ljudi zatrpani obvezama za egzistenciju. Želim biti poticaj drugima, da se ne ugasimo kao župa«, kaže ona.
Radivoj Mitrović (42), strojarski tehničar, vlasnik je poduzeća za cestogradnju. Živi u Biljanima Donjim, a vikendom dolazi u rodnu Medviđu, u predio Zelengrad. Otac je šestero djece, a potječe iz obitelji s osmero djece. »Tu me stalno vuče. Tu je nešto posebno. U buci se čovjek ne čuje. Kad dođe u tišinu, to je trenutak kad može spoznati sebe i ljude oko sebe. Puno je informacija, ne može ih ni obraditi da bi spoznao laž i istinu. U Medviđi je tiho, lagano, opuštajuće. Tu čovjek može disati, nema opterećenja. Cijela Bukovica ostala je pusta. To je i zbog lagodnijega života. Ljudi su se raselili, netko silom, netko je otišao za lakšim životom. Tu smo mi koje ovo još vuče. Hvala Bogu što nam da snage da možemo sve izdržati.«
Milica Knez (45), domaćica, rodom Slovenka, udala se za Medviđara. Žive u Benkovcu, ali svaki dan borave u Medviđi. Voli doći u rodnu kuću muža. Bave se pčelarstvom devet godina, imaju OPG, osamdeset košnica. Godišnje proizvedu tonu i pol meda. Prodaju ga na tržnici i na kućnom pragu. Ljudi zovu, traže. Muž radi kao učitelj u srednjoj školi u Benkovcu. S njegovom plaćom školuju dvoje djece i ulažu u pčelarstvo. »Puno mi znače vjera i Crkva. Život je prazan bez Boga i Božje ljubavi. Treba poštivati svećenike, redovnike i redovnice. Vezana sam za župu Medviđa. Pomažem i u Benkovcu, ali ovamo me više vuče. Ništa mi ne fali.«
Daliborka Birkić (43), vlasnica OPG-a, majka je četvero djece. Potječe iz obitelji sa šestero djece. »Djeca su blago, ljudi moji«, kaže. »Puno mi znače Crkva i Bog. Crkva me uvijek vukla. Za mene Medviđa nije pustoš, nego je super. Ne mogu vam to opisati. Bitan je mir u obitelji. Nema ništa bez Boga. Uzalud su svi putovi ako nisu Božji. To je jedini pravi način da obitelj uspije i opstane«, poručuje ona. Cijela obitelj radi sa životinjama, imaju ovce, više od četrdeset krava, sto koza. »Treba se posvetiti tomu 24 sata. Volim blago. Važno je biti ustrajan i marljiv.« U njenoj se kući vikendom okuplja obitelj četvorice braće njenoga muža, u zajedništvu bude pet generacija.
Kolika je moć zemlje i rodnoga doma u ljudi predanih svomu korijenu potvrđuje Ivan Mitrović (25). Završio je prometnu školu. Bavi se obiteljskim gospodarstvom naslijeđenim od otca Luke i djeda. Živi u Zelengradu, zapadnom dijelu Medviđe, gdje je tridesetak Mitrovića. Pet kilometara udaljeni su od župne crkve. Imaju ovce, koze, krave. »Nije mi teško to raditi. Tko se tu rodio i time se bavi od malih nogu, nije mu teško. To je postala rutina, ljubav, gušt«, kaže Mitrović, koji nastavlja tu tradiciju s mlađim bratom. Godinu je dana živio u gradu, ali u tome se nije našao. »Nije mi bitno izići van, slikati se, da sutra netko vidi di sam bio. To nije ispunjavanje. Što čovjeku može faliti kad ima zadovoljstvo? Vjera, Bog, Crkva dopunjuju život u svakom smislu. Ako se vjeruje, može se za to i živjeti, raditi. To me dodatno održava, kao korijen. Svi se okreću buci, galami, brzu životu. Ne mogu savjetovati nekomu da se odluči za selo, ali znam da je na selu mir«, kaže on. Ivanova majka Marija i sada peče kruh. Ona je »kraljica prisnaca«, uspješna u pripravljanju toga tradicionalnoga bukovačkoga jela (brašno, sir, jaja, vrhnje). Ivan radi bazen kod kuće za primanje gostiju i poručuje: »Postoji veliko zanimanje za to. Ljudi traže sve više mir na selu. Kod nas će to naći, kao i domaću hranu, vesele ljude, naše gostoprimstvo i tradiciju.«
Bukovica i Medviđa oduvijek su oblikovali ljude, pa i svećenike u njihovoj službi. U tom pastirskom mjestu osobito je poticajno i autentično doživjeti upravo proslavljenu Nedjelju Dobroga Pastira. Župnik Ćirak svjedoči: »Mi u Medviđi znamo što znači slika ovce i pastira. Riječ je o dobrom pastiru. Naša djevojčica župljanka Marija Birkić čuvala je nedavno svoje ovce kad je pred njih došao vuk. Nije pobjegla, izložila se i neustrašivo ga uspjela otjerati. Pitanje dobroga pastira vezano je za pitanje života. Isus je dobri pastir jer je dao život za ovce. Djeca u Medviđi kao da su s majčinim mlijekom primila putove kojima se vraćaju kući sa stadima. Svaki kamen ta djeca poznaju. Pastir znači spremnost dati život za ovce. Od 1945. g. u Hrvatskoj je ubijeno više od 600 svećenika, samo jer su bili svećenici, školovani da budu pastiri svomu narodu. Mogli su se oni odreći službe pastira. Ali ostali su vjerni. U slovačkom narodu, kojega ima pet puta više nego Hrvata, u komunizmu je ubijeno 13 svećenika. A kažu da je kod nas bio blaži komunizam. Hrvatski narod u Bukovici izrastao je u duhu pastira spremnoga dati život za svoje ovce. To je temelj, snaga, sila na kojoj počiva odgoj našega naroda.«
