Na blagdan sv. Ane i Joakima na euharistijskom slavlju, koje je predvodio župnik dr. Đurica Pardon, župljani župe u Punitovcima zajedno s članovima obitelji Stipanović zahvalili su Bogu za 103 godine dug život bake Ane Stipanović, za svoje djedove i bake, za vjeru koju su od njih primili u nasljedstvo, a napose za svoju zemlju koju su od predaka primili u baštinu.
»Radostan sam što zajedno s bakom Anom slavimo današnji blagdan, zahvalni Bogu za dugovječnost bake Ane koja je donedavno bila dio misnih slavlja, zahvalni za sva blaga koje nam po Bogu daje zemlja na kojoj je baka Ana radom u vrtu i polju i svom domu sa svojima najbližima doživjela 103 godine u svojoj vjeri, pokazujući kroz dugovječnost da na ovoj zemlji slavonskoj i baranjskoj vrijedi živjeti«, rekao je župnik Pardon čestitajući joj 103. rođendan.
U homiliji župnik je među ostalim rekao: »Bog čini velika djela i nagrađuje dobra djela jer se u činjenju dobrih djela stvara kraljevstvo nebesko. U prispodobi o blagu i pronađenom biseru skrivenom na njivi Isus nam govori da smo mi to blago koje trebamo otkriti, iznijeti ga iz svojih srca, dobrotom i ljubavlju i svojim djelima ga pokazati. Od nas se traži da po svojim vrijednostima budemo najljepši biser, kao što je i baka Ana po svojoj dugovječnosti kao biser izdvojena među nama.«
Božica Poljarević u ime članica »Žive krunice« je naglasila: »Vi ste, naša draga bako Ano, uvijek bili primjer ljubavi prema Gospodinu i njegovoj Majci, zajedno s nama u molitvama, pokazujući nam svima radost življenja i rada u svom domu, vrtu i zemlji, u ljubavi i slozi s Vašom obitelji, kuhajući, spremajući i radeći ručne radove. Neka Vam Gospodin podari još života u zdravlju.«
Načelnica općine Jasna Matković u svojoj je čestitki istaknula: »Vašim primjerom ustrajnosti u ljubavi prema bližnjima i prema svomu selu, našoj općinskoj i župnoj zajednici, pokazali ste kako se živi svoja vjera, kako se može živjeti u zajedništvu s obitelji.«
Ana Stipanović rođena je 28. srpnja 1917. u Punitovcima, gdje se 1935. vjenčala sa suprugom Jakobom koji je preminuo 1981. godine. Do svoje 100. godine redovito je dolazila na misna slavlja. Ima dvoje unučadi, četvero praunučadi i dvoje prapraunučadi. Nakon smrti sina Joze, prije nepune dvije godine, nastavila je živjeti sa snahom Anicom, s kojom živi punih 57 godina. Rado se sjeća svoje mladosti, o kojoj govori: »Bilo je to vrijeme kad su drumovi bili prašnjavi, gorjele lampe petrolejke, konjima i plugom se išlo na oranje, kad su guske gacale po kanalima, a selom išle čorde krava i svinja, orila se pjesma poslije divana, čijanja perja…« Kazuje kako je život nije mazio; bilo je i lijepih i teških trenutaka. Prisjetila se i lijepih i teških trenutaka. Marljivo se radilo, kućilo, pa su joj sin Jozo i snaha Anica otišli sedamdesetih u Australiju, privremeno, da se nešto zaradi. »Ma nisu dugo ostali, sedam godina, morali se vratiti. Ja se razboljela, teško. Svi moji, pa i seljani mislili da od mene više ništa, da ću otići s ovoga svita, svi me žalili, pa moji ostavili zaradu, otkazali posao u Australiji, zbog mene se vratili u Punitovce, a ja okrenula ploču i evo me još žive«, priča baka Ana.
»Dosta sam poživjela, puno je to dana, godina, dosta je, nije baš previše, ali dosta je. Neka svi u zdravlju dugo požive u ljubavi i slozi, neka se poštuju, neka se u vjeri uzdaju u Boga, neka mladi ostanu na ovoj lijepoj i plodnoj zemlji slavonskoj i domovini nam Hrvatskoj, a ja ću jednoga dana odozgor gledati moje selo, nadam se i sretne ljude, žitna polja i oranice i pušnice pune kobasica, šunki i kulina, gledati bez televizije i uživati kao i do sada u tradiciji i običajima slavonskoga sela, u svirci tamburice i šokačkoj pjesmi«, rekla je baka Ana, koja je u selu i šire poznata i cijenjena po svojim ručnim radovima te je poznato da su brojne punitovačke narodne nošnje rađene svilom, zlatom i đendarom njezinih ruku djelo.
Mirko Knežević
