Župa Rođenja BDM u Novigradu postoji od 1350. i još je jedan hrvatski biser bogate prošlosti, a statistikom novoga života opustjele sadašnjosti. Novigrad spominju Ladislav Napuljski u povelji iz 1409. g. i August Šenoa u svom povijesnom romanu »Kletva«, a ponosi se i što je u njemu 1899. g. utemeljena Ribarska zadruga za ulov tuna, prva takve vrste u Dalmaciji.
Novigrad izgleda kao čvrsto gnijezdo u dugom zaljevu na južnoj obali Novigradskoga mora podno Velebita, 30 kilometara sjeveroistočno od Zadra. Naziv potječe od latinske riječi Castrum novum (novi grad), koje je dobila obnovljena rimska tvrđava iz 13. st. Središnju povijesnu jezgru mjesta izgrađenu na strmu brijegu čine poput lego-kockica gusto zbijene kuće i uske kamene ulice, utvrđeni dalmatinski urbanistički puzzle crvenih krovova. Iznad naselja kao kruna pruža se tvrđava Fortica koju je 1282. g. podignuo ličko-krbavski velikaš Juraj Gusić Kurjaković kako bi zaštitio posjede. Od župne kuće do te tvrđave, odakle se pruža pogled na Novigradski zaljev, posjetitelji se uspinju uskim kamenim stubama u dužini od 150 m. Zbog sukoba hrvatskih velikaša u toj su utvrdi 1386. g. zatočene hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta Kotromanić (po kojoj novigradska obala nosi ime), žena Ludovika I. Anžuvinca i kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića, te njezina kći Marija Anžuvinska, koju su godinu poslije oslobodili Mlečani uz pomoć Ivana Frankopana.
Novigrad je svojom prisutnošću oplemenio i veliki hrvatski renesansni pjesnik Juraj Baraković. Bio je župnik Novigrada od 1583. do 1603. g. Živio je i stvarao u nekadašnjoj župnoj kući u središtu mjesta, na koju je postavljena spomenploča o tome. Sada je kulturni prostor, o kojem se brine Jadran Anzulović, referent za kulturu u Općini Novigrad. Kulturna su postaja i ostatci kule Bute nasuprot župnoj kući u kojoj je uređen informativni centar.
Župu od 851 stanovnika, Hrvata katolika, drugu godinu vodi Ivan Ćurić (69), rodom iz župe Novi Šeher u BiH. Svećenik je Sarajevske nadbiskupije 42 godine, a sada je umirovljen. Vođen geslom »Sve na veću slavu Božju«, želio je pomoći u pastirskoj skrbi u Zadarskoj nadbiskupiji. Unatoč zdravstvenim teškoćama, postao je župnik toga mjesta duge ribarske i pomorske tradicije. Velik broj od oko 260 obitelji ne živi u Novigradu, nego ga pohodi vikendom i ljeti. Novigrađani (sebe nazivaju Novljanci) uspješni su u uzgoju školjaka, bave se i poljoprivredom, obrađujući zemlju iza brda prema Pridrazi, mlađi su zasadili masline i vinograde. Ta bogata povijesna riznica postaje odredištem i sve većega broja turista.
Novigrad nastanjuju pretežno staračka domaćinstva. Prošle je godine bilo sedam krštenja, 18 sprovoda, jedno vjenčanje, sedam prvopričesnika. Krizma je svake četvrte godine. Godine 2017. bila su 23 krizmanika, 2013. g. 52, a 2009. 37 krizmanika. Godine 2017. bilo je osam krštenja, unatrag pet godina prosjek je šest krštenja godišnje. »Novigrad je jako lijepo mjesto. Nažalost, malo je mladih obitelji i djece. Prošle godine u dvije škole, u Novigradu i Paljuvu, koji pripada župi, bilo je samo 28 djece. Ljudi koji tu žive održavaju mjesto, susretljivi su, ponosni na prošlost, to je pozitivno«, kaže župnik Ćurić, koji je bio kapelan u Zenici, tajnik Barske nadbiskupije i župnik u više župa Sarajeva. Od 1989. 11 godina bio je u Augsburškoj biskupiji, a od 2000. 17 godina služio je u Zürichu, pa u Glarusu.
Župna crkva Rođenja BDM nalazi se uz prostrane kamene skaline u središtu Novigrada. Izgrađena je 1890. g. od bijeloga tesanoga kamena izvan istočnoga gradskoga zida na mjestu starije građevine iz 1500. g. koju su srušili turski osvajači. Unutrašnjost crkve karakterizira na zidovima osobit i rijetko gdje očuvan neoklasicistički dekorativni oslik iz 1931. g. čiji su autori zagrebački majstori Mladen Plečko i sin. Hramskomu duhu bogoslužnoga doma pridonose i viseći posrebreni svijećnjaci nalik kadionicama ispred prezbiterija. Glavni oltar Rođenja Marijina od bijeloga mramora prenesen je iz stare crkve sv. Marije koja se nalazi nasuprot župnoj kući. Ta je crkva unutar novigradskih zidina izgrađena 1500. g. Krajem 19. st. njezina etaža pretvorena je u školu nakon što je bila izgrađena nova župna crkva. Donji dio crkve sv. Marije sada je muzej »Zbirke novigradskih starina« u kojem su izloženi kameni crkveni eksponati od ranih stoljeća te se ondje održavaju i kulturni događaji. U župnoj crkvi oltarna pala je slika Marijina rođenja iz 16. st., a na lijevom bočnom mramornom oltaru nalazi se drveni zavjetni kip Gospe Žalosne, Pieta iz 16. st., i taj se kip nosi u procesiji za blagdan Gospe od Sedam Žalosti. Na desnom je oltaru slika sv. Josipa. Crkva je bogato oslikana prizorima iz Svetoga pisma, likovima apostola i svetaca: Pavla, Petra, Nikole, Roka, Stošije, Katarine, evanđelista, Uzašašća. U Domovinskom ratu, kad je mjesto bilo okupirano i devastirano, poginulo je četvero Novigrađana, a krov župne crkve, koja je zaštićeni spomenik kulture, četnici su pogodili granatama. Dodatno je oštećena žbuka te je potrebna brža obnova crkve, u kojoj su već godinama skele.
Suzaštitnica župe Novigrad je sv. Katarina. U blizini župne crkve nalazi se crkva sv. Katarine, izgrađena 1393. g. u doba bana Butka Kurjakovića. Najstarija je to novigradska crkva. Nakon što 120 godina nije bila u liturgijskoj funkciji, obnovljena je i blagoslovljena 2010. g. Taj zaštićeni spomenik kulture koji resi pleterna ornamentika služi za liturgijska slavlja i kulturne događaje. Pokraj te crkve nekada se nalazio franjevački samostan, a prije njih ondje su bili benediktinci. Oko crkve je bilo groblje, odakle su ostatci pokojnika 1960. preneseni na novo groblje gdje je kapela Svih svetih. Pokraj crkve sv. Katarine uređen je stepenasti park mediteranskoga ljekovitoga bilja. Na ulazu u luku ribari su 1800. g. podigli crkvicu sv. Nikole i u njoj se misa slavi na blagdane sv. Nikole i sv. Roka.
U prošlost hrvatskoga identiteta kao jeka predaka vraćaju i crkveni glagoljaški napjevi: očuvano je staro pučko novigradsko pjevanje. Vrijedna je Glagoljska madrikula Skule Bl. Djevice Marije od svetoga Luzarija iz 17. st. Akademik Jerko Bezić snimio je u Novigradu glagoljašku misu, napjeve večernje, jutarnje, Velikoga tjedna, štenja, himne i pjesme kroz crkvenu godinu. Pjevači iz Novigrada nastupili su na Međunarodnim glazbenim večerima i Večeri glagoljaške baštine u crkvi sv. Donata. Etnolog Milovan Gavazzi šezdesetih je kamerom snimio u Novigradu obrede Velikoga tjedna, baraban, za potrebe Katedre za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Čuvar glagoljaškoga pjevanja pučki je pjevač Milan Mikecin Mile (50), policijski službenik, župni vijećnik u dva navrata. I sada Novljanci na glagoljaškom napjevu pjevaju »Jaganjče Božji« i »Svet«. Kor se zovu muškarci pokraj oltara, a tavan muški u gornjem koru crkve. Milan je počeo ministrirati sa sedam godina. Bio je među pobožnom djecom koja su svako jutro pjevala na misi u 6 sati. »To sam oduvijek volio, vraća me u djetinjstvo. Mlađi su učili od starijih, to se generacijski nasljeđivalo. Sve potječe od kuće, važno je odgojiti dijete od malih nogu za Crkvu«, kaže taj otac dvoje djece, ponosan što je Novigrad Crkvi dao više od 40 svećenika. Među njima je i Novigrađanin kardinal Pier Zorzi, metroplit Udina u 18. st. Don Ante Oštrić, domaći sin, bio je novigradski župnik od 1950. do svoje smrti 1991. g. U središtu Novigrada su i ostatci kuće obitelji Vlatković iz koje je poteklo 15 svećenika. Godine 1602. Ninska biskupija, kojoj je nekad pripadao, za biskupa je dobila Novigrađanina Blaža Mandevića.
Novigradski sakristan već 46 godina je Stjepan Ćorić (71) koji živi nasuprot župnoj crkvi u kojoj je od osme godine, kad je počeo pjevati dok je župnik bio znameniti Novigrađanin Ante Oštrić. »Služim Kristu, Gospodaru života i smrti. Privlače me duhovne vrjednote. Ostao sam vjeran. Zemaljske vrijednosti su propadljive. Ja radim za duhovne, koje su neuništive i zauvijek ostaju. Sav moj život posvećen je Crkvi, služio sam pet župnika«, kaže Stjepan, koji je i pjevač. Svakoga dana zvoni na ruke »Zdravo Marijo« u 6, 12 i 17 sati, na zvonima smještenim uz novigradsku skalinadu. »Uvik sam točan. Slavim kad su blagdani, to znači udarati batovima, luncijam osam dana prije svakoga blagdana i na blagdan. Nije mi teško, to rado radim. Time se ponosim. To mi je poseban doživljaj. Najradosniji sam kad služim, radim, zvonim. Posvetio sam se tomu, to je cijeli moj život.«
Duh župe održava i Matija Paštrović (70), čitačica koja sudjeluje na misi i svakim radnim danom. »Vjera mi puno znači. Radujem se čitanju Božje riječi. Bogu zahvaljujem za majku da me je toliko odgojila u vjeri i dizala na misu zimi i ljeti. Po Božjoj riječi i na misi osjetim prisutnost Duha Svetoga. Tu dobivam snagu, to mi je veličina. Dođem kući ispunjena Duhom Svetim«, kaže ta umirovljena zdravstvena tehničarka rodom iz Vodica. Novigradsko prezime Paštrović proslavio je Josip Paštrović, odvjetnik i političar, član Dalmatinskoga sabora, suutemeljitelj Narodnoga lista, najstarijih hrvatskih novina koje 150 godina izlaze u Zadru.
Čitati na misi lijepo je i čast i Jasni Denoni (52). Majka je troje djece, fizioterapeutkinja, radi u vrtiću »Latica« za djecu s teškoćama. Prije 15 godina doselila se s obitelji u Novigrad, rodno mjesto supruga Dinka. »Sredina je prekrasna. Tu je jako zdrav život, i za rast djece, na koju pazi i okolina, ima se čime baviti. Važno je iskoristiti vrijeme za duhovni rast, ići u crkvu, i tako se jačati i biti bolji. Željela bih da mladi uvide koliko je vrijedna spomenička utvrda koja podsjeća na ponosno vrijeme hrvatske prošlosti, koliko je važno to cijeniti i nastavljati.«
Vjeroučiteljica Neda Anzulović (57), nekad ekonomistica u banci, radi u OŠ Novigrad i OŠ Braće Radić u Pridrazi. Novigradsku osmogodišnju školu pohađa četrdesetak djece. Ta majka troje djece rodom je iz Otoka kod Sinja, a na studiju u Zagrebu upoznala je supruga. Vratili su se u njegov rodni Novigrad. »Kad smo bili prognanici, trebala mi je nova snaga i poticaj. U razgovoru s don Tomislavom Bondulićem dobila sam poticaj upisati Visoku teološko-katehetsku školu u Zadru. Veseli me kad mladima navijestim i prenesem iz iskustva, kad vidim kako se otvaraju i upijaju kao spužvica. U pedagogiji postoji pravilo da poteškoće imaju prednost pa ih se trudim riješiti uz Božju pomoć. Vjera je velika snaga, izvor na koji čovjek dolazi napiti se, osnažiti se. Vjerovanje nije uvijek na istoj razini, ima uspone i padove, ali važno je pouzdanje u Božju pomoć i vjerovati Isusu kad je rekao: ‘Ne bojte se.’ Onda nema straha. Ne treba biti malodušan, nego pouzdati se u Božju pomoć.«
Nedin suprug i podrška je Marko Anzulović (62), elektrotehničar, nekadašnji pomorac, umirovljeni snimatelj HTV-a. Osobiti je štovatelj svetosti liturgije. Preporučuje smjernice kardinala Roberta Saraha, prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. »Naš vjerski život ovisi o pažnji koju pridajemo svetoj liturgiji. Liturgija se razara i to je loše. Liturgija treba poticati sabranost, tišinu i važna je za duhovni rast«, kaže Marko, čiji je otac bio sakristan. Marko je bio među dječacima koji su sa sedam godina svaki dan pohađali misu u 6 sati, sa župnikom odlazili umirućima. »Bila je to prigoda upitati se zašto, postavljati pitanja, što civilizacija danas izbjegava, ljudi umiru iza zastora. Kao da se ništa ne događa. Iz uskrate spoznanja o smrti kroz čovjeka ne može proći ni odgovornost. Prije je bilo drugačije, sve se znalo, sve se moglo vidjeti, cijeli život u svojim stadijima.«
Župi Novigrad pripada i Paljuv, mjesto smješteno pet kilometara jugozapadno od Novigrada. Kao toponim spominje se 1576. g., a ime dolazi od latinske riječi paludo, što znači močvara, blato. Ispod sela je plodno polje. Prije rata svaka je obitelj imala ovce. Sada rade u Zadru, bave se poljoprivredom, imaju masline, vinograde.
U Paljuvu je 2014. g. blagoslovljena nova crkva Pomoćnice Kršćana koju Paljušani, kako se nazivaju, održavaju s velikom ljubavlju. Prije toga išli su u crkvu u Novigrad. Bogoslužje su slavili u maloj prostoriji staroga dućana na početku mjesta. Tristo Hrvata katolika podnijelo je žrtvu u agresiji na Hrvatsku. Na prvoj crti obrane cijelo je selo bilo srušeno. Osam mladih paljuških branitelja i šest civila u dubokoj starosti poginulo je u ratu, dvoje je nestalih. Stalno su bili izloženi srpskim napadima, okupirani do 1993. g.
»Mnogi koji prije rata nisu ni čuli za Paljuv tu su ostavili život«, kaže paljuški sakristan Nenad Baraba (47), otac troje djece, umirovljeni policajac. Bio je sudionik akcije izvlačenja civila iz Paljuva 1992. g. »Dobio sam ponudu župnika da budem sakristan. Mislio sam da se to stvarno ne može odbiti. Nisam smatrao da sam to ja odlučio, nego dragi Bog. To je lipo, odgovornost.« Nakon rata mjesto se razvojno podiglo, lijepo je uređeno. Križ i spomenobilježje s imenima poginulih branitelja i civila nalazi se u blizini crkve. »Do prije četiri godine nismo imali crkvu pa nam pogotovo puno znači. Ljudi povezuju vjeru i Boga s crkvom. Tu nalazimo mir i blagostanje. Bog je svagdje s nama, ali crkva je njegova kuća. Ne bi minja rodni Paljuv i ovaj kamen za ništa. Ništa mi ne fali. Prelazeći iz vojske u policiju na sebi sam ima šlape i kratke gaće. Godine 1991. ostao sam bez svega. Ali sutra je novi dan!«
Župni vijećnik Boris Buterin (48), član zbora, djelatnik je Ministarstva obrane u vojarni Zemunik. »Kad je moja kći Marina, sada studentica, kao voditeljica zbora počela svirati, kao roditelj osjećao sam potrebu to vidjeti i poslušati. Kako sam počeo, tako sam ostao. S obitelji, ružno je reći tu riječ, ali moram sudjelovati na misi. To je potreba. Bilo bi normalno da sve katoličke obitelji u Hrvatskoj budu na misi, roditelji i djeca. To je dio mene, odgojen sam u tom duhu. Osjećam se bolje, nedilja bez mise kao da nije nedilja«, kaže Boris. Rođen je u Rijeci gdje su mu živjeli roditelji i vratio se u Paljuv. Brojni žive u Rijeci, Zagrebu, Njemačkoj i Australiji. Vani je još cijeli jedan Paljuv. »Ovo misto sam zavolija. U ratu sam došao tu kao branitelj i ostao sam. Bilo je potpuno razrušeno, nije bilo nijedne očuvane kuće.« On je član paljuške klape »Težaci«, a na blagdan sv. Stjepana zadnje dvije godine u crkvi organiziraju božićni koncert klapa iz Zadarske nadbiskupije.
Anđela Baraba (16) učenica je Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru. Svira i voditeljica je zbora od desetak članova. Svake subote imaju probe u dvorani crkve. »Shvatila sam veličinu vođenja zbora i ulogu zbora u misi. Složni smo i povezani. Gimnaziju sam upisala jer mi se sviđa da imam prilike dobiti kršćanski odgoj. Uz obrazovanje želim i odgoj u duhu kršćanstva. Kao mlada osoba tragam za smislom života. Crkva mi daje smisao života. Voljela bih da svi uključeni u zajednicu župe shvate da Crkvu čine ljudi, a ne zgrada. Mislim da bi se tada ispunili i bili zadovoljni. Ne fali mi ništa u Paljuvu. Tu sam sretna i zahvalna što imamo crkvu i zajednicu. Iz Hrvatske nikad ne bih otišla.«
U zboru pjeva i Marija Baraba (65), čitačica na misi, majka troje djece, koja je vlasnica OPG-a te je pohađala i europski program usavršavanja u ekoproizvodnji. Tone krumpira i pomidora, razno povrće i voće koje uzgoji na dva hektara proda u Novigradu i Smilčiću. Pomažu joj dva sina, osobito Ante, student medicine u Rijeci, vezan za Paljuv i Crkvu. »Paljuvska je zemlja predobra, imamo vodu na metar dubine. Može se, samo dobra volja i ljubav. Volim svoje misto, ponosna sam i sritna ovdi. Svi su moji iz Paljuva, baš korijen starinski. Ne mogu bez Boga i Crkve. U vjeri sam odgojena, bez molitve ništa. Antu sam rodila 1991. g. u podrumu zadarske bolnice, samo mi je Bog bio snaga. Pale su prve granate na grad toga 30. rujna. Kad smo u raspadajućoj peglici vozili sina kući iz bolnice, granata je pala ispred mene i iza mene, no opet je Bog bio uz mene. Živim za nedilju, blagdan, za krunicu u svibnju i listopadu koju svaki dan molimo u crkvi, nas pet žena predmoli. To nam je duhovna hrana.«
