Ako se malobrojnim katolicima Inđije može pristupiti, razumije se, krajnje dobronamjerno i pomalo opušteno, s motrišta automobilskih registarskih pločica, onda bi se jednako tako za župljane župe Rođenja Blažene Djevice Marije u Novima Banovcima, mjestu koje administrativno pripada općini Stara Pazova, moglo bez pretjerivanja reći da su tamošnji katolici u skladu s kraticom na registarskim tablicama »ST« – »spremni trpjeti«. Nije, nažalost, to tek puka i domišljata sintagma. Katolički Hrvati u tom naselju s nešto više od 10 000 stanovnika na desnoj obali Dunava, udaljenom 12 km uzvodno od Zemuna, a samo 3 km od Batajnice, u kojoj je velika zrakoplovna vojna baza, ne vole puno pričati o ne tako davnim zbivanjima po njihovim »šorovima«. Pokraj mjesta prolazi autocesta koja ga povezuje s Beogradom i Novim Sadom, udaljenim 60 km.
Prema rimskim arheološkim ostatcima cijelo je to područje, očito, bilo naseljeno od davnina, a kasnije je postalo važno prometno čvorište, o čemu i danas svjedoči kuća u središtu sela pod nazivom »Janeskina kavana«, koja je u tursko vrijeme služila kao svratište za vojnike i trgovce, koji su putovali za Istanbul i Beč. Nove Banovce naseljavali su uglavnom Hrvati, ali se ta etnička slika počela mijenjati nakon Drugoga svjetskoga rata kada su u većem broju kolonizirani Srbi iz Dalmacije i Bosne te iz Srbije. Posljednjih petnaest godina zbog sve većega povećanja stanovništva naselje se širi velikom brzinom.
Prema župnim statističkim podatcima hrvatskih je katolika danas nešto manje od 500 u 130-ak obitelji. Do župne crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, izgrađene 1766., dolazi se iz središta mjesta Dunavskom ulicom prema, dakako Dunavu, do Vojvođanske ulice, koja je tek nekoliko desetaka metara od obale moćne i široke rijeke, na čijoj je drugoj obali Banat. Namjernik bi zbog blizine Dunava, možda barem podsvjesno, pomislio na mogućnost poplave, no cijela je ulica na povišenom nasipu, tako da ne postoji opasnost od izlijevanja vode. Jedino su teško objašnjive hrpe smeća na samoj obali, koje onda nabujale vode odnose nizvodno. Župa je osnovana malo kasnije – g. 1789., a danas joj pripadaju i okolna mjesta Stari Banovci, Ljukovo, Jarkovci, Belegiš i Batajnica, koja nemaju liturgijskoga prostora i imaju tek ponekoga katoličkoga vjernika. Kao i u Inđiji, vjeronauk u Osnovnoj školi »Nikola Tesla« zbog premaloga broja djece ne održava se te 15-ak učenika pohađa župni vjeronauk u obnovljenoj župnoj kući, koja je izgrađena još u 19. stoljeću. Prošle je godine kršteno samo četvero djece, a bilo je pet sprovoda. Desetak je ministranata, uglavnom curica, ali župnoga zbora nema. Stariji, djeca i mladi redovito i rado se okupljaju nakon mise u novopodignutoj sjenici »Gospin vrt« u dvorištu iza crkve, u kojem je i potpuno novi pastoralni centar »Mala Gospa«, zapravo velika dvorana za raznovrsne susrete i priredbe. Župljani, predvođeni župnikom Dušanom Milekićem, s puno ljubavi održavaju i prostor oko nove Gospine špilje, pred koju rado odlaze na molitvu.
I tako, u mjestu u kojem na zidnim površinama dominiraju brojni ispisani grafiti – »Grobari« i »Crno beli kraj« navijačke skupine nogometnoga kluba »Partizan« iz Beograda, Andrija Gašparović, 52-godišnjak zaposlen u mjesnoj trgovini, s ponosom nosi rodbinsku »stigmu« srijemskoga biskupa Gašparovića, kako ga to u šali predstavljaju župljani, jer u stvarnosti nije ni u kakvom srodstvu s biskupom, osim što njih dvojica imaju isto prezime. Ima sa suprugom dvoje djece, sina i kćerku, te jednu unuku, i što je najvažnije, kako kaže, svi su zaposleni. Na nedjeljnim su misama također svi i to ga čini zadovoljnim i sretnim čovjekom.
Aleksandar Nemet učenik je 6. razreda osnovne škole i jedan od revnih ministranata. »Ja sam super u mojim Novim Banovcima, nemam nikakvih problema s vršnjacima u školi, oni znaju da sam jedan od rijetkih katolika, ali nitko me ne zadirkuje, družimo se zajedno, zafrkavamo, idemo na treninge. Volim ministrirati iako smo mi muški u manjini. Župnik Dušan Milekić nam je super, on nam je kao stariji brat, s njime idemo na izlete i nadam se da nikada ne ću morati otići iz svojega sela.«
»Znam da imam pomalo neuobičajeno prezime, ali ne zaboravite da je kelj sladak«, u šali govori Milica Kelj, umirovljenica, osvrćući se na položaj onih koji dolaze: »Mladi kao i u drugim sredinama većinom završavaju škole i fakultete, ali, nažalost, odlaze ne samo u veća gradska središta, nego i u inozemstvo. Koliko god to bilo tužno i pomalo bolno, smatram da im se to ne smije zamjeriti. Išla bih i ja da me netko sa 65 godina hoće«, ističe opet u šali. »Imam dva sina i troje unučadi, od kojih je jedan unuk na fakultetu, no on se morao zaposliti da bi plaćao školovanje. Pa zar to ne objašnjava situaciju u kojoj se nalaze naši mladi? Hvala Bogu da su moji ipak svi ostali u mjestu, i to svatko u svojoj kući, što me čini sretnom, ali mnogi moji vršnjaci nisu imali tu sreću.«
Željka Pinkle završila je srednju ekonomsku školu prošle godine u Staroj Pazovi i jedna je od malobrojnih, ali vrlo privrženih i aktivnih u skupini 15-ak mladih. Ona je kao i svi njezini »domaća«, rođena u Novim Banovcima, pleše folklor u tamošnjem KUD-u »Branko Radičević«. »Ja sam tu u našoj crkvi otkako znam za sebe. To je sastavni dio mojega života i bez toga bih bila neka potpuno druga osoba. Priznajem, ne razumijem odnos naše matične domovine Hrvatske prema nama, jer htjela sam imati i hrvatsko državljanstvo, no vjerovali ili ne, moj rođeni brat ga je dobio, a ja sam, vjerojatno zbog meni nepoznatih administrativnih zavrzlama, odbijena. Svejedno, i dalje ću pozdravljati prijatelje i znance mnogima čudnim pozdravom – bok, jer ja sam Hrvatica!«
Zlatko Kriška, 57-godišnjak, radi u »Teleoptiku« u Zemunu. Supruga Janja također radi, kao i njihov sin. Član je pastoralnoga i ekonomskoga župnoga vijeća. »Planiramo i organiziramo zajednički skupove i materijalne obnove. Vitraje još moramo dovršiti i to ćemo mi domaćim snagama i novcem. Jednako tako svake godine skupljamo za Caritas iako on službeno nije osnovan. Pomažemo koliko možemo. Odlazimo također na redovito godišnje hodočašće Gospi Tekijskoj kod Petrovaradina i time pokazujemo svima da nas još ima.«
Nije lagano rastati se od toga mirnoga i spremnoga na trpljenje malenoga vjerničkoga stada, negdje »tamo daleko«, za koje velik broj hrvatskih katolika diljem svijeta nikada ni čuo nije. Naime, tko god ima i »mrvu« srca, mora mu se »stisnuti« u duši! No ako su oni i u najtežim trenutcima pritisaka i prijetnja, dok je ne tako daleko od njih bjesnio rat, redovito slavili sve blagdane, a »betlemaši« pjevali selom božićne pjesme, nije čudno da rijetkim posjetiteljima pobjegne tek tihi uzdah: »Bogu hvala da ih ima!«
