Prohladnoga nedjeljnoga jutra prve mirise primorskoga duhovnoga ozračja osjetili smo na rubovima Bakra. Naš pohod župi sv. Andrije započeo je u brdovitu mjestašcu Svetom Kuzmi, čije je srce istoimena crkvica. Ujedno je to filijalna kapela bakarske župe. Sveti Kuzam poseban je po tome što funkcionira više kao malena župa nego kao neka filijala u kojoj bi se misa slavila jednom tjedno ili jednom mjesečno ili još rjeđe. Osim za nedjeljna misna slavlja, crkvica sv. Kuzme u tjednu je otvorena za molitvu krunice, ispovijed, za župnikov poticajan duhovni nagovor i za odmor od svakodnevnih briga uz meditaciju i klanjanje pred Presvetim. Okupljanja u crkvici srijedom predvečer traju obično do 22 sata, a ponekad i dulje. Boravak u crkvi sv. Kuzme za zimskih dana – osobito kada hladnoću prati i bura, koja je »pomilovala« i naš susret s Kuzmarima – donosi i neke anegdote. Iako u crkvici ima nekoliko grijača, kada se više njih uključi istodobno, dolazi do »iskakanja« osigurača. No to moliteljima ne smeta jer, najzad, mogu se umotati i u deku – ali od molitve odustati ne će.
Mjesto Sveti Kuzam ima dvjestotinjak stanovnika. Velika većina izjašnjava se katolicima, s postojanom bazom redovitih na misnim slavljima. Otprilike četrdeset Kuzmara čini temelj duhovnoga života na »svetom brdu« iznad Bakra. S tim su nas pojedinostima u razgovoru uoči jutarnje mise upoznale kuzmanske vjernice Marija Dubrovin i Branka Smokrović. »Podigao nas je velečasni Nikica. U našoj se kapelici okupljamo preko tjedna kao prava obitelj. A prije nismo ni znali jedni za druge. Važno nam je da nam je svećenik brat, čovjek, da mu se možemo obratiti. Kod njega nitko nije naišao na zatvorena vrata – bilo da je vezan uz Crkvu bilo da s njom nema veze«, dodala je Božana Božić, jedna od angažiranijih vjernika u Svetom Kuzmi. Naime, sve spomenute pastoralne »inovacije« prije nekoliko je godina uveo župnik Nikica Jurić, koji je u svojoj bakarskoj službi u bakarskoj župi zagazio u šestu godinu.
A »prohladni« jutarnji razgovor pred kapelom sv. Kuzme ugrijao je sakristan Lorenzo Tomassi. I to s papom Franjom i bl. Alojzijem Stepincem! Otkrio nam je svoju »tajnu«: »Ja se nadam, dapače, to i nekako osjećam, da će papa Franjo proglasiti Stepinca svetim. Kada bih imao prilike razgovarati s papom Bergogliom, to je ono što bih zaželio. A ja skupljam novac da na našoj crkvici na mjestu staroga prozora jednoga dana, kada Stepinac postane svet, izradimo vitraj upravo njemu u čast«, rekao je Tomassi, koji među mještanima slovi i kao kuzmarska »povijesna enciklopedija« iako nije rođeni Kuzmar, nego je rodom iz Pule. Iz sakristanovih se riječi stječe dojam da oko nekih vrjednota u Crkvi u Hrvata očito ne postoje »regionalizmi« i »lokalpatriotizmi«.
Blaženi Stepinac jedan je od »sastojaka« pastorala župnika Jurića. Iako mu je on, kako sam priznaje, najdraži hrvatski blaženik, to nije jedini razlog Stepinčeve prisutnosti u bakarskoj župi sv. Andrije. Čini se da se po Stepincu – velikom protivniku bezbožnih ideologija – događa svojevrsna katarza Bakra. Naime, taj primorski gradić u pomalo zaboravljenoj prošlosti bio je, uvjetno rečeno, strašno mjesto. Zbog željezničke povezanosti s Rijekom upravo je ondje bila pretposljednja postaja na putu za Goli otok. Vagoni su iskrcavali zarobljenike koji su potom iz bakarske luke brodovima prevoženi na negostoljubivi otočić nedaleko od Raba. U Bakru je stoga dugo djelovala i »podružnica« Udbe. Pritisak se osjećao, jasno, i na vjerskom planu. Stariji mještani stoga pamte i godine kada je na mise polnoćke dolazilo – sedam vjernika!
Župnik Jurić brzo je odbio preuzeti »krivnju« za ubrzana duhovna gibanja među povjerenom mu bakarskom pastvom. Sažeo je svoju »pastoralnu filozofiju« riječima: »Ništa nisam ja obnovio. Gospa nas je podigla jer njoj u župi molimo krunicu svaki dan. Snaži nas euharistija jer imamo tri puta u tjednu klanjanje. Ojačalo nas je i klecalo. Ono nam govori da moramo biti ponizni jedni prema drugima. Kada se sve to posloži, ne moramo se bojati neuspjeha.« To su, kako sam kaže, tri stvari koje je s prijašnje župe donio Bakranima kao što mlada kada se udaje u novu kuću donosi miraz. Donio je sliku Majke Božje, koja je u crkvi sv. Kuzme i pred kojom redovito uoči mise predvodi molitvu krunice, donio je drveno klecalo, koje mu je izradio dragi prijatelj stolar, i pokaznicu za Presveto… »Treba godinama raditi da bi se privukli ljudi. Može se, u svakoj župi. Ali ponovno, ne radim to ja, svećenik, radi Gospa, radi Gospodin. Samo treba kleknuti i moliti. To je bio i moj početak u Bakru. Uvijek će biti dvoje koji će me slušati, dvoje koji će sa mnom moliti«, dodao je župnik Jurić.
Bakarski je župnik inače i vrlo socijalno angažiran. Od materijalne pomoći do obilaska potrebitih koji žive na prostoru župe. Nije rijetkost vidjeti ga u radnom ambijentu – s nekim alatom, s metlom, u kupnji potrepština za blagdanske pakete siromasima… Sve takve prizore redovito od zaborava čuva i vrlo ažurna župna Facebook-stranica, svojevrsna župna spomenica.
Dugu povijest inače pamti Bakar i nemoguće je ondje pobjeći od prošlosti. Svaki uspon vijugavim uličicama od rive do stare jezgre gradića zapravo je svojevrstan obilazak »muzeja na otvorenom«. Gdje god se čovjek okrene – neka znamenitost! Stare crkvice i kapele, Turska kuća, Rimska kuća, Frankopanski kaštel, Kamene mjere, Perilo… Tragovi različitih naroda, od drevnih Ilira i Kelta preko rimske civilizacije sve do doba glasovitih hrvatskih velikaša. S osobitim se ponosom i danas u Bakru govori o velikanima hrvatske povijesti Zrinskima i Frankopanima. Oni su Bakrom vladali sve do kraja 17. stoljeća, kada su se u plemićkoj uroti suprotstavili samovolji habsburškoga cara. Poraženi su i dvoglavi je bečki orao iz njihovih ruku istrgnuo strateški bakarski kaštel.
Župna crkva sv. Andrije stoji navrh gradića i samouvjereno kruni njegovu bogatu povijest i materijalnu baštinu. Među mještanima je ona znana i kao – »katedrala«. Živi je to spomen i na neka druga slavna razdoblja – Bakar je nekoć bio sjedište biskupije, pa je i dojmljiva crkva sv. Andrije doista imala ulogu katedrale. Iako svojom prostranošću izaziva pravi osjećaj strahopoštovanja prema brojnosti onih koji su podizali takvo sakralno zdanje, crkva sv. Andrije nije prazna za nedjeljnih misa. Specifično je i što misa često ima »klizno« vrijeme početka. Zato je i sva naša žurba kojom smo u crkvu sv. Andriju dojurili iz crkvice sv. Kuzme bila – zapravo uzaludna. Naime, župniku uvijek netom uoči mise nekoliko vjernika »uleti« na ispovijed. Nikoga ne odbija. Na misi su klupe uglavnom popunjene. A u njima ne sjede samo vjernici zlatne životne dobi. Ima i pokoja mlada obitelj, a dolaze, jasno, i krizmanici i prvopričesnici. Osamdesetak je Bakrana redovito na nedjeljnim misama. Župnik se može pouzdati i u lijep broj ministranata – njih desetak. Porastao je u Bakru interes za ministriranje tijekom posljednjih nekoliko godina. Dapače, moralo se baciti i na posao šivanja, da svaki ministrant ima svoju lijepu bijelu haljinicu. Možda se u njihovoj grupi krije sjeme nekoga budućega duhovnoga zvanja.
»Epilog« bakarskoga nedjeljnoga misnoga slavlja dočekao nas je u župnikovoj kući, na »agapeu« sa župljanima. Kao i u drugim sredinama, mlade je i u Bakru ponekad teško motivirati da dođu na nedjeljnu misu, kaže vjeroučiteljica Katarina Isailović, jer uvijek je nešto »važnije« od mise – odlazak u trgovačke centre, na izlete, športska natjecanja… A Crkva tada dođe kao dodatna »obveza«. »Problem je što nedjelja više nije dan Gospodnji, nego slobodan dan, prije svega za razonodu«, dodala je vjeroučiteljica Isailović, koja radi u bakarskoj osnovnoj školi. »Jasno, tradicionalni dio dobro ide, u smislu sakramentalizacije, prve pričesti i krizme, ali nakon toga teško je okupiti mlade. Po tome se vidi da je najvažnija obitelj jer kakvo je po vjerskom pitanju stanje kod kuće, tako će i djeca biti vezana s Crkvom. Ali razvili smo u Bakru jezgru redovitih vjernika. Imamo redovitost duhovnoga života – tu smo, svima je sve ponuđeno, sve stalno pozivamo«, zaključila je vjeroučiteljica Isailović.
