Ni u jednoj svjetskoj religiji žene nisu igrale tako presudne uloge kao u povijesti kršćanstva. Naime, evanđelja izvještavaju da su upravo žene prenijele ostatku čovječanstva temeljnu kršćansku istinu – da je Isus uskrsnuo doista. Žene su nastavile igrati važnu ulogu u kršćanskoj zbilji i u prvim stoljećima kršćanstva, kada su kao sljedbenice doslovno ilegalne religije u Rimskom Carstvu bile spremne podnijeti i najteže načine umiranja i izdržati nebrojene strahove. Otuda i tolika zastupljenost žena u »panteonu« kršćanskih svetaca – u koji se svojim molitvama pred različitim životnim olujama vjekovima sklanjanju vjernici – zastupljenost pred kojom bi se, da su s njom upoznate, posramile i najgorljivije suvremene zagovornice feminizma. U Katoličkoj Crkvi danas, naveliko je poznato, žene ne igraju istaknute uloge samo kao svetice i mučenice, nego su pozvane živjeti sveti život bilo kao laikinje, bilo kao redovnice, a počevši od primjera Majke Marije, nije ni potrebno naglašavati koliko je važna majka u kršćanskoj obitelji i odgoju. I dandanas većina vjernika pohvalit će se da su temeljne kršćanske istine usvojili upravo od svojih majki i da su te prve »kateheze« ujedno neke od njihovih najranijih uspomena iz djetinjstva. Svako društvo i zajednica, iznikli iz kršćanskih temelja, nezamislivi su bez aktivne i zastupljene uloge žene.
Štovanje jedne od poniznih Kristovih svetica služavki posebno se čvrsto ugnijezdilo u sjeverozapadnom dijelu kontinentalne Hrvatske. To je sveta Barbara, djevica i mučenica iz 3. stoljeća, u mirnim vremenima zaštitnica rudara, dobre smrti i ponegdje zaštitnica vatrogasaca, a u ratnim i nemirnim vremenima zaštitnica artiljerijskih vojnika kojoj u njemačkim zemljama nisu mogli odoljeti ni prema svetcima skeptični protestanti, te svetica koju vjernici zazivaju u situacijama opasnim za život, posebice kad im je uskraćena mogućnost ispovijedi i bolesničkoga pomazanja. Legenda koja se s koljena na koljeno prenosi o njezinu liku i djelu govori da je sv. Barbara bila kći bogatoga trgovca iz maloazijskoga grada Nikomedije. Da bi ju zaštitio od utjecaja kršćanstva, otac ju je zaključao u toranj. Kad se jednom prilikom vratio, uočio je u njezinoj sobi križ, a ona je hrabro svjedočila da je križ ondje kako bi je uvijek podsjećao na otkupljenje. Otac ju je predao sudu i prošla je kroz različita mučenja i poniženja, ne odustajući od svoje vjere. Na kraju je smrtnu presudu odrubljivanjem glave izvršio upravo on, njezin otac, kojega je na povratku sa stratišta usmrtio grom iz vedra neba. Kult sv. Barbare u Hrvatsku je došao iz njemačkih zemalja, a kao zaštitnica rudara spominje se već u srednjem vijeku.
Uz brojne kapele i crkvice u njezinu čast, počevši od Draganića nedaleko od Karlovca do Hrvatskoga zagorja, Zagrebačka nadbiskupija ima pet župa koje djeluju u znaku karizme sv. Barbare: u Bedekovčini, Velikoj Mlaki i Vrapču, u bolnici Rebro i napose u Rudama, mjestašcu na obroncima Samoborskoga i Žumberačkoga gorja, udaljenom desetak kilometara jugozapadno od Samobora. Ipak, lik sv. Barbare kao zaštitnice rudara najsnažnije se udomaćio u životu lokalne zajednice upravo u samoborskim Rudama, naselju koje je i svoje ime dobilo prema brojnim rudnicima. U selo razbacanih prigorskih kućica između poznatih planinarskih izletišta Oštrca i Velikoga dola putnika iz središta Samobora najprije vodi Starogradska ulica prema zapadu uz rječicu Gradnu, zatim na raskrižju uz gostionicu »K Gabreku«, još jednom poznatom žarištu zagrebačkih izletnika, treba skrenuti u Rudarsku Dragu na jug prema crkvici sv. Mihalja, podno brježuljka s vrha kojega vire ostatci nekadašnje utvrde samoborskoga Staroga grada. Vijugava cestica između samoborskih zelenih brježuljaka vodi do središta Ruda. Dozrele jabuke koje opadaju s grana i kotrljaju se u dvorištima uz cestu svojim rumenilom razbijaju zelenu monotoniju i najavljuju kraj ljetnih sparina koje su, kako svjedoče lokalni mještani, u Rudama uglavnom iznimka jer je mjesto blagoslovljeno bogatstvom šuma i nizom rječica i potočića koji stanovnike ljeti rashlade i s do pet stupnjeva nižim temperaturama u usporedbi s asfaltiranim Zagrebom. No za putnika koji u Rude pristiže prvi put impresija predivnom prirodom može se izmiješati i s neugodnim dojmom lokalne oštrine i sumnjičavosti, osobina općenito svojstvenih rudarskomu mentalitetu koji se, premda je eksploatacija sirovina iz utrobe zemlje u Rudama presahnula u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, itekako zadržao među lokalnim stanovništvom. Naime, na žutoj ploči na ulazu u mjesto često se uz ime Ruda ispisuje i upozorenje »Stranče, ušao si u Rude!«, a autori toga natpisa uporno ga vraćaju i nakon što ga komunalni djelatnici izbrišu. Ipak to prije svega nije znak negostoljubivosti, nego, kako svjedoče mještani, šaljiva gesta lokalpatriotizma.
Vjeruje se da početak rudarenja u Rudama seže u vrijeme Rimskoga Carstva, premda se prvi konkretni spomeni o organiziranom radu u rudokopima vezuju uz početak 13. stoljeća. U sljedećim desetljećima srednjega i novoga vijeka u vladanju tim važnim prirodnim resursima izmjenjivale su se moćne plemićke obitelji Erdödy i Auersperger, a u moderno su se doba, u 19. i 20. stoljeću, za primat nad rudokopima u Rudama natjecali bogati njemački i austrijski kapitalisti. Iskopavala se bakrena i željezna ruda te gips. Pola stoljeća nakon što je zatrpano zadnje okno rudnici su, osim spoznaja starijih mještana, suživjeli s Rudama u mraku, u gotovo anonimnoj prisutnosti, sve dok početkom ovoga stoljeća lokalno Kulturno-umjetničko društvo »Oštrc« nije pokrenulo njihovo turističko oživljavanje pa ih se može istraživati i danas.
Rudari, odnosno »bergmani« kako to u njemačkoj inačici vole reći mještani, bili su jako pobožni ljudi. Kada bi ulazili u rov, rudar prednjak nosio bi oko vrata veliki željezni križ urešen reljefima, a prije ulaska u utrobu zemlje rudari bi, prema lokalnoj predaji, izmolili prvi dio Otčenaša. Jedan takav križ, s reljefnim gorućim srcem i natpisom »Dein Wille geschehe« (hrv. Budi volja Tvoja), može se pronaći u Samoborskom muzeju. Izdanak njihove pobožnosti bila je i crkvica u čast sv. Barbare koju su rudari podigli na uzvisini ponad centra Ruda i koja je s vremenom izrasla u današnju župnu crkvu. Najstariji podatci o crkvi sv. Barbare sežu u 1622. godinu, no pretpostavlja se da je crkva postojala i ranije. Izgrađena je kao jednobrodna građevina u baroknom stilu. Iako izvana djeluje skromno, rudarska crkva sv. Barbare može se pohvaliti inventarom bogato urešenih baroknih oltara te zidnih i stropnih freska. Najstariji i najbogatiji oltar u crkvi je onaj posvećen sv. Justinu, koji je nedavno i restauriran, pa su svježe boje otkrile njegovu izvornu ljepotu. Crkva je zaštićena kao nepokretno kulturno dobro sakralne graditeljske baštine.
Stariji mještani objašnjavaju da je u vrijeme 16. i 17. stoljeća započelo intenzivnije doseljavanje rudara u Rude. Oni su najviše dolazili iz Šleske, sporne i rudom bogate pokrajine na jugu današnje Poljske oko koje su se u prošlosti između Nijemaca i Poljaka vodili brojni krvavi ratovi. Rudari doseljeni u samoborsku okolicu uglavnom su bili Nijemci, o čemu svjedoče i mnoga današnja prezimena u Rudama – Fresl, Lehpamer, Grabner, Hofer, Štengl, Nikl i brojna druga – koja u svojoj trostoljetnoj prisutnosti u samoborskom kraju uglavnom nisu poprimila kroatizirane inačice. Kada su četrdesetih zatrpana zadnja rudarska okna, mnoge su se obitelji vratile u svoju pradomovinu, u Šlesku, premda se nisu odrekle svoje povijesti koju dijele s predcima današnjih stanovnika Ruda. Materijalni i duhovni spomen takve povezanosti brončani je kipić sv. Barbare koji stoji u jednoj od pećina rudnika, djelo Poljaka potomka nekadašnjih mještana Ruda. Kipić sv. Barbare svakog 1. prosinca na početku župnoga trodnevlja u čast svetice zaštitnice rudara u svečanoj se procesiji prenosi u župnu crkvu i vraća natrag u utrobu zemlje 4. prosinca, nakon večernje mise o blagdanu sv. Barbare.
Kao i u svakoj maloj sredini rastući je problem pitanje lokalne demografije. O tome je ponešto ispričala Kristina Halužan, aktivna župljanka i ravnateljica Osnovne škole u Rudama. »Zadnjih godina broj učenika opada pa smo došli do broja od 130 učenika«, naglasila je, upozoravajući da je po pedagoškom standardu 150 minimum učenika koje bi trebala imati jedna mjesna osnovna škola. No samoborske su škole općenito prenapučene pa je i pretvaranje škole u Rudama u područnu školu još uvijek manje izgledno. Škola, potvrdila je ravnateljica, nastoji njegovati što bolje i intenzivnije odnose sa župom, kako u posebnim prilikama, kao što su veliki blagdani ili proslava dana kruha i župni dan sv. Barbare u prosincu, tako i u svakodnevici jer uglavnom svi đaci osnovne škole pohađaju vjeronaučnu nastavu od 1. do 8. razreda i uključeni su u vjerski život Ruda. Drži se i do zaziva Duha Svetoga na početku školske godine, kad se u župi posebno okupljaju prvašići sa školskim torbama, pa se i tim misnim slavljem uvode u đačku rutinu koja će ih pratiti idućih 12 godina njihovih mladih života. No prednost je, dodala je, da su Rude mjesto oslonjeno na gospodarstvo Samobora, Svete Nedelje i Zagreba, a uz to mještani se zapošljavaju i u lokalnim obrtničkim i trgovačkim djelatnostima, dovoljnima za pristojnu egzistenciju. U Rudama ima i dosta slučajeva da otac u obitelji privrjeđuje dobru plaću pa neke majke nisu toliko obvezne raditi poslove od 8 do 16 sati, što im ostavlja više vremena za odgoj djece i posvećenost obiteljskim poslovima. Mještani su međusobno jako povezani, bilo rodbinskim ili čvrstim dobrosusjedskim vezama, pa u Osnovnoj školi, posvjedočila je ravnateljica Halužan, nema potreba za produženim boravkom.
Da se u Rudama u usporedbi s drugim manjim sredinama u ostatku Hrvatske živi relativno dobro vidljivo je i iz rada župnoga Caritasa, kojim predsjeda Snježana Hofer. Ona je ujedno potvrda da župu i mjesto itekako prožima karizma ženske svetice jer je ujedno druga žena u Rudama na odgovornoj funkciji. Predsjednica je u športskom svijetu nadaleko poznatoga lokalnoga rukometnoga kluba »Rudar«, koji se donedavno natjecao i u domaćoj profesionalnoj rukometnoj »Premijer ligi«, a osim Caritasa u župi je aktivna i kao pastoralna vijećnica. »Iako se mnogi, unatoč župnikovim redovitim pozivima, ne žele javiti za pomoć, u prosjeku se naš Caritas skrbi za petnaestak domaćinstava. Dobrim dijelom to su samačka domaćinstva pa problem nije toliko u materijalnoj oskudici koliko u potrebi tih starijih ljudi da ih netko obiđe i s njima popriča. Zato dobro surađujemo i s mjesnom udrugom umirovljenika. Uglavnom si sve obitelji u Rudama mogu priuštiti i dva automobila, a kuće su također dobro opremljene«, opisala je lokalnu socijalnu i gospodarsku sliku. Snježana Hofer primjećuje također da je demografija najozbiljniji problem Ruda jer na misama mladih nema ne zato što ne žele biti aktivni u župi, nego zato što ih je u mjestu općenito malo. »Normalan je proces da se neki mladi ožene i odu u druga mjesta. No mladi se danas sve kasnije žene i udaju i to je ono što se osjeća kao problem, a ne iseljavanje u inozemstvo, kao u drugim manjim sredinama«, rekla je.
»U moje nas je vrijeme samo iz moga rodnoga Gregurić-Brega u crkvi u Rudama bilo toliko koliko je mladih na misama i vjeronaucima danas za cijelu župu«, rekao je zvonar Mijo Grgečić, jedan od starijih župljana, koji je u župi aktivan od djetinjstva, a dugi je niz godina bio u župnim odborima. U njegovu rodnom zaseoku u vrijeme djetinjstva imati sat bila je povlastica pa je ispričao da su se ljudi zorom budili i orijentirali prema glasanju pijevaca. Kada se išlo na zornice u Rude, podijelio je Grgečić vlastitu anegdotu, ljudi su ponekad znali umjesto u zoru u 5 ili 6 sati ujutro na misu zornicu zabunom uraniti u dva ili tri sata u noći. To su i neke čari onodobnoga vjerskoga života koje su današnjim naraštajima gotovo nezamislive. »Ipak, najvažnije je da se svi redovito okupljamo i družimo u župi i, iako nas je malo, mislim da svi osjećamo da naša župa napreduje. Danas je tako, djeca se nakon krizme malo opuste, u vrijeme fakulteta još više, pa nisu redovita na misama. No iako naših mladih nema mnogo, imaju lijep pjevački zbor i lijepo je što se druže i u okviru župe«, kaže Grgečić. Osim spomenutoga zbora mladih, s njime se svake druge nedjelje izmjenjuje mješoviti zbor odraslih. Zbor postoji desetak godina, ispričao je voditelj i orguljaš Stjepan Lehpamer, koji inače nije školovani muzičar, a u procesu samoučenja teorije glazbe danas mu dodatno pomaže i internet. U zboru se posebno drži do očuvanja tradicionalnih pučkih misnih napjeva, što će posjetitelj svakako osjetiti na misama pri svom prvom susretu sa župom sv. Barbare.
O svakodnevici mladih u župi sv. Barbare nekoliko su detalja podijelile Dora Fresl i Albina Načkar. »Iako smo mala sredina, Rude zapravo nude puno sadržaja za mlade. Tu je rukometni klub, dobrovoljno vatrogasno društvu i KUD ‘Oštrc’ i mladi su uključeni u sve to. No pronalaze vrijeme i za župu. Ove nas se godine uoči Susreta hrvatske katoličke mladeži ipak okupio priličan broj i dugo smo se pripremali, no koronavirus nam je na kraju poremetio planove«, rekla je Dora Fresl, koja je aktivna i u župnom Caritasu. Kao župna animatorica itekako razumije koliko je teško vjernike držati uz Crkvu nakon krizme. »Drago mi je da imamo svoje mjesto u župi, da smo uključeni, kao zboraši i čitači«, dodala je. »U zadnje vrijeme prošli smo kroz svojevrsnu smjenu generacija, kako u zboru mladih tako i s mladima u župi općenito, no uspjeli smo se lijepo posložiti. Čekamo da se smiri pandemija i da se vratimo normalnim aktivnostima«, naglasila je Albina Načkar, koja osim zbora mladih redovito čita i na nedjeljnim misama.
Nedostatak podmlatka u župi prije svega je posljedica procesa koji sociolozi i demografi nazivaju demografskom tranzicijom. Riječ je o etapi u razvoju stanovništva kad dolazi do prijelaza iz visokih stopa nataliteta i mortaliteta, karakterističnih za siromašna i predindustrijska društva, na niske razine nataliteta i mortaliteta stanovništva, karakteristične za moderna, bogata postindustrijska društva. Da je tako vidljivo je i iz župnih statistika koje je podijelio župnik Darko Banfić, koji u Rudama služi već 11. godinu, a službu župnika obavlja i u obližnjoj župi sv. Leonarda u Kotarima, u kojima živi 500-tinjak stanovnika. Kada je došao u župu Rude, na blagoslovu kuća bilo je 1640 vjernika, a na zadnjem ih je bilo 1493. Osim što kasnije dobivaju djecu, obitelji se uglavnom odlučuju imati jedno ili dvoje djece, a krštenja trećega ili četvrtoga djeteta su rijetkost. Krštenja u Rudama u prosjeku bude između 18 i 20, prvopričesnika 15-ak, a krizmanika, koji potvrdu primaju svake druge godine, bude između 30 i 40. Vjenčanja je u godini sedam ili osam, a sprovoda je 20-ak, što daje i razloga za kakav-takav optimizam jer se Rude tako u demografskom smislu kreću barem oko tzv. pozitivne nule.
No kako ističe župnik, ove je godine zasad bilo 23 krštenja, što je rijetkost otkako služi u Rudama jer se zadnjih godina u mjesto doselilo nekoliko mladih obitelji. Prepoznavši lokalne porezne i prirezne pogodnosti, uz povoljnu cijenu nekretnina i manja komunalna izdvajanja, mnoge su se mlade zagrebačke obitelji preselile u manje gradove i mjesta zagrebačke okolice, kao što je Zelina, Sveta Nedelja ili sela Samoborskoga i Žumberačkoga gorja, pa nije zgorega zaključiti da nisu svi suvremeni trendovi štetni za male sredine. »Lijepo je i dobro da se mlade obitelji ipak odlučuju kućiti u Rudama. To nam daje nadu«, kazao je župnik Banfić, inače strastveni nogometaš i dugogodišnji član hrvatske svećeničke futsal-reprezentacije. Raštrkanost mjesta uvjetuje i neke specifične pastoralne potrebe pa župnik Banfić mise svake subote navečer slavi u filijalnim kapelama u Velikom i Malom Lipovcu. Te su kapelice udaljene oko 13 kilometara od središta župe pa je tamošnjim, uglavnom starijim vjernicima, problem redovito pohoditi crkvu sv. Barbare. Dio bogatoga kulturnoga i povijesnoga naslijeđa Samobora i njegove okolice su stari poklonci, od kojih mnogi pripadaju i župi sv. Barbare, a uz blagdane njihovih svetaca župnik Banfić pred njima redovito slavi mise. U župi se posebna pozornost pridaje i hodočašćima.
Kako rudarski mentalitet živi u današnjim Rudama, za kraj su ispripovjedile župljanke Marija Štih i Julijana Koščica. »Rudari su vrijedni ljudi koji su spremni raditi i kad dođu sa svojih redovitih poslova. Ljudi su prilično homogeni, često jedni drugima uskaču i pomažu, a među ljudima ne pamtimo ekscese. Uvijek rado priskačemo i kad treba raditi oko župe. Uspješne obnove crkve i župnoga stana zadnjih godina dobrim su dijelom plod dobrovoljnoga angažmana marljivih župljana«, kazala je Marija Štih.
Iako natpis na žutoj ploči na ulazu u Rude može biti znak rudarskoga nepovjerljivoga i gruboga mentaliteta, župljani sv. Barbare ipak svojim djelovanjem daju suprotan dojam. Kao i u svim drugim župama, aktivnih je vjernika koji redovito idu u crkvu oko četvrtine, naglasila je Julijana Koščica, ostatak dolazi uz velike blagdane, a ima i onih koji uopće ne idu u crkvu. Ipak, kada se u župi organiziraju bilo kakva okupljanja, ona su otvorena svima: »Drago nam je osjetiti da župnik ne gleda tko ide redovito na mise, a tko ne, nego naši pozivi jednako vrijede za sve. Ljudi u Rudama to poštuju i zato se ostvaruje posebna privrženost i zajedništvo.«
