Najzapadnija hercegovačka općina i grad Posušje pripada Zapadnohercegovačkoj županiji u Bosni i Hercegovini. U mikro podjeli smještena je u Gornjoj Bekiji (»bekija« znači ostatak). Općina se proteže na površini od 461 četvornoga kilometara. Od ukupno 20.477 stanovnika, statistika pokazuje da je prema vjeroispovijesti 20.427 katolika, pet ih je pravoslavne vjere, po jedan agnostik i ateist, četiri stanovnika nisu se izjasnila, pet je ostalih, a 31 je bez odgovora. Ako se usporede rezultati popisa iz 1991., kada je općina Posušje imala 17.134 stanovnika, onda se dolazi do činjenice da je do 2013. porasla za 3343 stanovnika ili u deset godina za 16,3 posto.
Posušje je smješteno u Mostarskoj biskupiji, u Posuškom dekanatu. Dekanat ima sedam župa, a najistočnija je u Posuškom Gradcu, posvećena sv. Franji Asiškomu. Župnik je fra Valentin Vukoja, rođen 1969. u Ljubotićima u župi Kočerin. Za svećenika je zaređen 1996. u New Yorku, gdje je proveo dvije godine s iseljenicima. Posljednjih šest godina služio je hrvatskim iseljenicima u Švicarskoj u kantonu Ticino. Na vlastiti zahtjev vratio se u svoju Hercegovinu, koju od milja zove svojim Betlehemom, koji prerasta u životni Jeruzalem. Ima još dvojicu braće i jednu sestru koja je časna sestra Majke Terezije. Župnik s bogatim iskustvom o. Vukoja opisuje bogate države u kojim je djelovao: »Ondje sam imao sve, a zapravo nisam imao ništa; u domovini nemam ništa, a imam sve.« Istodobno, neprestance upozorava da se ne napušta domovina. Prema popisu župa Posuški Gradac danas ima 400 domaćinstava koje nastanjuje oko 1600 članova. U ovoj godini bilo je 20 prvopričesnika, a krizma je svake druge godine i obuhvaća deveti razred i prvi srednje, pa je sedamdesetak krizmanika. »Župa je u stalnom laganom opadanju«, navodi župnik o. Vukoja. »Rođenih je svake godine manje u odnosu na umrle. Prošle, 2017. godine bilo je 18 krštenja i 21 ukop.«
»Dio je neoženjenih, manji je broj djece u obiteljima«, nastavlja župnik, »a nesigurnost radnoga mjesta zbog loših političkih prilika i nepovjerenje prema državnim institucijama dovode do padajućega trenda u župi. Sama župa ima osmogodišnju školu na Vraniću i dvije područne škole do petoga razreda u Broćancu i Gradcu s ukupno 165 učenika. Zbog pomanjkanja radnih mjesta, mlađi ljudi odlaze u inozemstvo, poglavito u Njemačku, idu trbuhom za kruhom. Manji se broj župljana bavi uzgojem određenih kultura kao što su duhan ili smilje. U župi nema izrazito siromašnih obitelji ili pojedinaca. Samo je nekoliko onih koji ne žele ništa bolje od onoga što imaju, premda malo imaju.«
Župnik Vukoja ističe da je hvalevrijedno i to što se župljani rado odazivaju na prikupljanje novčanih sredstava kad je tko u potrebi ili za crkvu. »Zanimljivo je da tu kao župnik nemam potrebe tražiti potporu ili iskati za određene projekte. Gotovo da i nema tjedna a da netko ne donese prilog za crkvu. Kao primjer navodim da su naši mladi framaši prije nekoliko mjeseci samo jedne nedjelje nakon nedjeljnih misa skupili 2300 eura za pomoć bolesnomu djetetu iz druge župe.« Župnik naglašava da više od 45 posto župljana redovito pohađa misna slavlja, a polovina od toga broja svake je nedjelje na pričesti. »I kad bi od 1600 župljana svi išli nedjeljom na misu, po mojem promišljanju, to bi opet bilo 50 posto. Sam čovjek uvijek teži kao polovina čovječanstva jer se ne može kao jedinka i original nadomjestiti. Jedan kada nedostaje, pola nas nema. Župa ima 80-ak teško bolesnih, starih i nemoćnih, koje svećenik tri puta godišnje, a ponekad i češće, odlazi ispovjediti i pričestiti.«
Uz župnu crkvu, postoje još tri crkve: dvije u Broćancu i jedna u Cerovim Docima. Tako se nedjeljom, uz pomoć posuških fratara i svećenika iz okolnih župa, slave u župi četiri mise, a u Cerovim Docima jednom mjesečno. Zahvaljujući prethodnim župnicima, što nastavlja i o. Vukoja, pastoralni život župe izvrsno je organiziran. Posebnu snagu daju laičke organizacije franjevačkoga reda. Tako su na svim mjestima redoviti sastanci, pobožnosti i druge aktivnosti.
Predsjednica Franjevačke mladeži (Frame) Marija Vranjković polazi 3. razred ekonomske škole u Posušju. Iz njezina naraštaja sedam je članova u Frami, a po naraštaju je dvadesetak učenika. »Tu su dvije razine, dvije skupine framaša, mali i veliki«, navodi srednjoškolka Vranjković. »U maloj Frami je 19, a u velikoj 40 članova. Okupljamo se redovito svaki petak. Djelujemo kroz pet sekcija: molitvenu, glazbenu, dramsku, kreativnu i športsku. Tu su još i humanitarne akcije, u koje se uključuje cijela župa. Nastojimo privući što veći broj mladih u Framu, zapravo nastojimo djelovati tako da se svatko u tom može naći prema svojem interesu.« Zanimljivo je da dramska sekcija Frame privlači brojne župljane, a istodobno Frama gostuje i u drugim župama. Voditeljica Vranjković ističe da sami pišu tekstove, religiozne predstave s porukama. Štoviše, organizirali su već deset festivala religiozne drame u gradačkoj župi, a na njih neprestance pozivaju i druge sudionike. »Odaziv je izvrstan. Nastojimo sami pisati scenarije za predstave, a posljednja je bila na temu da dobro pobjeđuje zlo. Imali smo i predstavu kako je dječak pao u komu, a onda je na Božić ozdravio, probudio se iz kome. Do izražaja dolazi vjernička kreacija i mladi su vrlo zainteresirani za sudjelovanje u tome.«
Framašica Andrea Oreč završila je gimnaziju i priprema se za studij u Splitu. »Nije daleko otići, Split mi je najbliži u Hrvatskoj, a lijep je grad pa sam stoga odlučila ondje studirati. Većina nas iz ovoga kraja ide studirati u Hrvatsku, samo manji dio studira u Mostaru. Moja je želja vratiti se po završetku studija jer ne želim živjeti u dijaspori. Ovdje sam rođena, ovo je moja rodna gruda. Ovdje sam shvaćena i prihvaćena, posebno u svojoj župi i u Frami jer ovdje sam s Bogom. Ono što je danas najvažnije, mladi traže razumijevanje i prihvaćanje, zapravo žele biti prihvaćeni u društvu. Od Crkve očekuju da ih se prihvati kakvi jesu. Na susret Frame došla sam iz znatiželje, reda radi, jer su i drugi dolazili. Onda sam nakon nekoliko dolazaka shvatila da je to mjesto gdje se nude pravi sadržaji, prihvaćanje osoba kakve jesu.« Komentirajući globalizaciju i medije, framašica Oreč kaže: »Mediji bombardiraju mlade nerealnim stvarima i nude im lažni svijet. Puno to utječe na mlade, ali čovjek mora sebi postaviti prioritete koliko će što utjecati na njegov život i što odabrati u životu. Mladi čovjek bez vjere upada u jureći besmisao i posuđuje modele života koje nikada ne može dostići.« Također navodi da je iz njezina naraštaja od njih devedesetak samo možda četvero, petero onih koji nisu baš redoviti u crkvi svake nedjelje.
Nikolina Vranjković završila je treći razred gimnazije, a tajnica je u Frami. »U početku to nisam doživljavala ozbiljno, a kad sam ušla u vijeće onda sam shvatila koliko se i kako to priprema, zapravo koliko ima posla da sve funkcionira. Važno je slušati ljude i njihove probleme, a tek onda se može raditi neki program za skupine ili za pojedince da se ti problemi rješavaju. Župa je mnogo više od drugih formalizama, i vjeronauk u školi često je reda radi, ali župno zajedništvo ono je što treba neprestano razvijati. To je smisao Frame, okupljati, pomagati, rješavati probleme, a istodobno poštivati i prihvaćati svakoga pojedinca. Upravo to mi činimo kroz razne sekcije jer na taj način nastojimo ponuditi programe da se svatko može ostvariti.«
Predsjednica male Frame je Marija Bašić. »Ta je skupina trenutačno za deveti razred osnovne škole i okuplja 19 članova. Većina je muških, zapravo 16 muških i tri cure. Svaki utorak imamo sastanke i svi su oduševljeni, puni energije, prijedloga, pitanja.« Srednjoškolka Bašić ističe da planira poći na studij u Zagreb, ali njezino joj je rodno mjesto u srcu i nakana joj je vratiti se poslije studija.
U Frami je i Ante Milićević, koji je završio drugi razred srednje škole, tehničar komunikacijskoga prometa. »Uključen sam u sve sekcije osim u glazbenu. Najaktivniji sam u športskoj sekciji. Igramo nogomet, družimo se s drugim framašima, ali tu je uvijek neizostavan onaj duhovni dio, posebno euharistija. Ono što smatram važnim jest molitva jer mi još u kući redovito molimo. Od toga polazi sve i to je usmjerenje za nas mlade.«
Frama sudjeluje u brojnim akcijama, posebno kad je potrebno nekomu pomoći. O tome blagajnica Petra Vranjković kaže: »Često pomažemo humanitarno, a na naše akcije i pozive vrlo se dobro odazovu župljani i drugi dobročinitelji. Na primjer, imali smo u veljači akciju za liječenje jednoga djeteta i uspjeli smo prikupili oko četiri tisuće konvertibilnih maraka, dakle u protuvrijednosti dvije tisuće eura. U drugoj smo akciji skupili 2900 konvertibilnih maraka. K tomu imamo i božićne i druge prigodne humanitarne akcije. Narod je doista solidaran. Svi se uključe i odazovu na svaku humanitarnu akciju. Ponekad je nezgodno često organizirati humanitarne akcije jer nekima je neugodno ako ne mogu sudjelovati; svjesni smo toga da nekoj obitelji dvije marke mnogo znače, a ne će reći da ne mogu sudjelovati. Naš je narod vrlo plemenit. Naravno, za sve se dogovaramo s našim župnikom fra Valentinom, koji je socijalno jako osjetljiv.« Male framaše okupljaju u župnoj crkvi u Gradcu i na filijalnoj crkvi u Broćancu.
Framaši s ponosom ističu da organiziraju Dane dječjega veselja. U te dane okupe stotinjak djece, zapravo svu djecu iz župe vrtićke ili rane školske dobi. U dva dana rasporede ih po skupinama, organiziraju s njima razne igre, uglavnom timske, kako bi se djeca sprijateljila i naučila što bolje raditi u timu. Svaki dan započinje i završava molitvom. Drže im se prilagođena kratka predavanja o molitvi. Prikazuju im se filmovi, crtići i potiče ih se da pokažu svoje talente te da sklope nova prijateljstva. Za sve se uključe dobročinitelji i pomažu tu hvalevrijednu akciju koja od malih nogu odgaja za zajedništvo.
Franjevački pastoral utkao je duboke korijene u župu, a svaki župnik sa svojim suradnicima donosio je nešto novo i tražio odgovore na pastoralne izazove. Tako su u župi aktivni članovi Franjevačkoga svjetovnoga reda, popularno zvani »trećari«. Ministra mjesnoga bratstva je Marijana Grubišić, majka četvero djece, po zanimanju frizerka. »Dvadeset je trećara u našoj župi, 16 ih ima trajne zavjete, a četvero privremene«, navodi ministra Grubišić. »Sastajemo se dvaput mjesečno, znakovito je da imamo različite naraštaje, primjerice najmlađa trećarica ima 36 godina. Redovito molimo jutarnju i večernju časoslova i proučavamo franjevačku literaturu. Osobno, kad god naiđem na neku zanimljivu knjigu, redovito ju uzmem, a na to potičem i druge, jer puno je među nama onih koji vole čitati, pa na taj način produbljujemo svoje duhovne spoznaje. Imali bismo i više članova kad se ne bi mislilo da je to strašna obveza. Ako čovjek nešto želi, onda mu je to radost i ništa mu nije teško, a nije obveza. Uz svakoga je župnika novi pomak, a otkad je došao fra Valentin imamo svaki prvi četvrtak u mjesecu klanjanje, zatim obradimo neku temu, molimo krunicu. Nije važno je li nas 20 ili petero, nego koliko se sudjeluje u trećem redu. Tko dođe na klanjanje, dolazi zato što to želi i to je najvažnije, dakle otvorena srca dolazi Bogu.« Trećarica Grubišić ističe da ima četvero djece u dobi od 9 do 20 godina i nada se da će svi ostati. Najstarija kći studira u Mostaru i nastoji za svaku prigodu sudjelovati u mostarskoj Frami. »Nemam problema s odgojem, uvijek sam ih učila da se Bogu mole. Molitva je uvijek bila jako zastupljena u našoj obitelji, a još je moja prasvekrva bila trećarica. U obitelji imamo i duhovna zvanja, suprugov je stric fra Veselko Grubišić, član Franjevačke provincije sv. Jeronima. Često se sjetim Badnje večeri kad sam došla u tu obitelj, molitve i preporuke koje je molila moja prasvekrva nisam nigdje našla zabilježene. Molilo se i moli u svakoj prigodi, prekriži se pri izlasku iz kuće i zazove Boga na pomoć.«
Ante Grubišić, otac osmero djece, koji radi u policiji u Posušju, član je Franjevačkoga svjetovnoga reda i mješovitoga pjevačkoga zbora. Djeca su mu uzrasta od pet do 23 godine. »Počeo sam raditi u policiji u civilnom dijelu kao pravnik, premda to nikad nisam ni sanjao, posebno imajući sliku nekadašnje milicije«, navodi Grubišić. »Vremena su se promijenila, premda su ljudi isti, ali da ću doći u policiju, to nisam mogao ni zamisliti.« Komentirajući stanje u društvu, Grubišić ističe da je mnogo ljudi ostalo bez posla, posebno poslije gašenja inženjerije koja je radila autoceste po Hrvatskoj. Zbog politike i netrpeljivosti prema Hrvatima iz Hercegovine, mnogima, ako ništa drugo, nedostaju te četiri godine radnoga staža. Grubišić navodi da je to tužno, zapravo da je to ponižavajuće za ljude koji su savjesno radili svoj posao. Govoreći o Bosni i Hercegovini, Grubišić kaže: »Nema organizacije, nitko se ne brine za male ljude. Konkretno u Posušju i Posuškom Gradcu, ljudi se žele baviti svime, sadili su smilje, duhan, ali su se osjetili izigranima jer nema otkupa, nema organizacije. Narod hoće raditi, ali teško je kad je loša organizacija. Gledajući realno, sve se svodi na političke interese. U nas je partija progutala sve, a i sada to čini, jednopartijski i jednostranački sustav. Ovo je katastrofa od države.« Nadalje, Grubišić ističe da nije pristalica iseljavanja, premda se mora svaštariti da bi se preživjelo. »Dovoljno je samo napomenuti da je skuplja litra vode nego litra mlijeka. Pa na koji se onda način baviti stočarstvom? Ali Bog će upraviti sa svakim, treba gledati da svijet ne prestaje s nama. U župi sam u trećem redu, još nisam položio stalne zavjete. Idemo na sastanke, seminare, susrete. Pomažemo mlađima, na neki smo način podrška i ohrabrenje mladima. Nastojimo ih podržati u svim njihovim pozitivnim aktivnostima i promišljanjima, jednostavno da ne izgube vjeru u bolji svijet. Dakle, promišljamo bolji svijet u Božjoj providnosti.« Grubišić navodi da je u Domovinskom ratu, u Hrvatskoj i u BiH, bilo 18 poginulih i tri puta više ranjenih župljana.
Profesorica razredne nastave Marija Milićević vršiteljica je dužnosti ravnatelja Osnovne škole na Vraniću. Udana je i majka jednoga djeteta. »Osnovna škola na Vraniću je samostalna i ima 165 učenika s područnim školama. U posljednje vrijeme mediji donose priče o iseljavanju, a mi imamo suprotnu priču«, ističe. »Konkretno, kod nas odlazi 14 devetaša, onih koji su završili osnovnu školu, a upisano je 26 prvašića. Nitko se nije ispisao u ovoj godini. Programi su u školi hrvatski, a posebno mogu pohvaliti to što škola i župa izvrsno surađuju. Župnik fra Valentin Vukoja predaje vjeronauk, a još je uza nj Mirjana Buljan.« U svojoj analizi profesorica Milićević ističe da se u školu upisuju djeca iz višečlanih obitelji, što je ohrabrujuće za opstanak toga kraja. »Isto tako, ponosi smo na djelatnike i učenike, posebice kad su u pitanju humanitarne akcije, jer se brojne organiziraju u školi. Tu se vidi snažan humani duh ovoga naroda koji se manifestira kroz djecu, jer oni su najiskreniji indikator društva. Zajedništvom župe i škole izgrađujemo budućnost ovoga kraja.«
Glazbenik i ravnatelj Glazbene osnovne škole u Posušju Ljubo Begić kroz osmijeh ističe da je bivša država u želji da ih diskreditira neprestance promicala tezu da »Hercegovci nemaju sluha«. Tako im nisu dopuštali otvaranje glazbenih škola, premda je hercegovački franjevac fra Mićo Pinjuh pokretač »Zlatne harfe«, a brojni su Hercegovci bili i skladatelji, među inima i fra Stanko Vasilj. Prof. Begić rođen je u Gradcu. Sada je ravnatelj Glazbene škole u Posušju, osnovane 1995. Pohađa ju 95 učenika na odjelima za saksofon, gitaru, klavir i flautu. »Među boljim je školama na ovim prostorima, a već imamo 12 završenih profesora koji potječu iz naše škole«, navodi Begić. Ističe da na natjecanjima često osvoje prve nagrade. O rodnoj župi govori: »Prvo organizirano liturgijsko pjevanje u Gradcu krenulo je devedesetih godina, za vrijeme župnika fra Ljube Čuture. Svi su ostali župnici podržavali taj vid pjevanja. Nabavili smo nekoliko gitara i počeo je rad s djecom. U međuvremenu sam čitavu godinu poticao djecu da sviraju, organizirao tečajeve, jednostavno da župa ne ostane bez svirača. Tako se danas popunjava kadar i tu nema nikakvih problema. Budući da živim na području Posušja, i ondje sviram u crkvi, ali ovdje sam redovit u radu s djecom i dječjim zborom, posebice u pripremama za veće blagdane. Često je dječjim zborovima vrhunac odlazak na ‘Zlatnu harfu’, no poučavam ih da je najvažnije sudjelovati u liturgiji i da je to vrhunac naše vjere.«
Dinka Begić domaćica je u župi. Majka je četvero već udane i oženjene djece i baka desetero unučadi. Domaćica je već 13 godina u župnom dvoru. »Uz to što sam domaćica, pjevam u župnom zboru i trećarica sam. To ispunjava moj život. Prije sam radila kod brata u trgovini, a onda me je župnik fra Mladen Vukšić kad je došao za župnika pozvao da budem domaćica. Mislila sam da to nije za mene, no, hvala Bogu, ovo je već četvrti župnik otkako sam tu i sa svima izvrsno surađujem. Posla uvijek ima, održavam prostorije, crkvu, pripremam svećenicima obroke. Svi su župnici krasni, izvrsna je s njima suradnja. Vodim brigu o župnoj kući i o crkvi, a kad je neko veće pospremanje, onda pomognu framaši. Najčešće pomažu oko čišćenja i uređenja okoliša.«
