ŽUPA SV. IVANA APOSTOLA I EVANĐELISTA IZ CERJA Kako je malena prigorska župa spojila dva kontinenta!?

»Žurim se na spoj!« česta je izjava mladića ili djevojke, pučki rečeno – zaljubljenih »do ušiju«, koji žure na dogovoreni sastanak s izabranicom ili izabranikom, zbog kojih srce malo ubrzanije kuca. To je posve razumljivo jer osjećaju da im slijede ugodni trenutci u kojima je sve nekako ljepše i lepršavije, a svi problemi u školi, na fakultetu ili poslu kao da jednim potezom čarobnoga štapića tada nestaju.

Nemoguće je, a nema ni smisla, proniknuti u »kemiju« koja spaja dvoje zaljubljenih, ali se danas već s velikom sigurnošću mogu znanstveno objasniti sve vrste kemijskih spojeva u prirodi, tj. više vrsta atoma povezanih kemijskom vezom. Svakako je najrasprostranjeniji kemijski spoj dvaju atoma vodika i jednoga atoma kisika – vode, koji se, to svi znaju, označava formulom H₂O. I taj spoj, kao i svi drugi, po fizikalnim i kemijskim svojstvima bitno se razlikuje od elemenata od kojih se sastoji, a on također, kao jednim potezom čarobnoga štapića, donosi novu pozitivnu kvalitetu. Naime, ne samo da je jedan od osnovnih uvjeta života na Zemlji, nego i pokriva njezine četiri petine. Jednako se tako može govoriti i o idejama koje u svijetu odraslih spajaju pojedince oko npr. nekoga političkoga programa. Takav spoj opet može imati pozitivnu kvalitetu ako je riječ o nastojanju da se smanje socijalne razlike i diktatorske ovlasti bilo kojega režima, ukloni nedostupnost širokih slojeva ljudi obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i slično. Nažalost, ideološki spoj odraslih može imati i mračnu stranu, o čemu se ne tako davno osvjedočio hrvatski narod »na vlastitoj koži«, kada su se pojedinci spojili u rušilačku, osvajačku i krvožednu silu protiveći se njegovoj želji za samostalnošću. Još bi se moglo raspravljati o drugim različitim vrstama živih i neživih spojeva, ali ozbiljniji problem, na prvi pogled, nastaje oko spoja silno udaljenih kontinenata i mjesta. Mnogi će s pravom reći – pa, danas zrakoplovi premošćuju sve razdaljine na kugli zemaljskoj! No ostaje onaj spomenuti problem – donosi li sam let, koji traje po 8, 10, 12 i više sati, onaj novi, pozitivan i kvalitetniji učinak kao kod mnogih drugih spojeva? Donekle su u pravu i oni koji će odgovoriti »da« i oni koji će imati suprotno mišljenje. Međutim, najbolje praktično i konkretno rješenje nudi malena župa sv. Ivana apostola i evanđelista u Cerju, naselju u istočnom dijelu Zagreba, u gradskoj četvrti Sesvete. Ono je naime višestruko spojeno sa 4558 km zračnom linijom udaljenim glavnim gradom afričke države Benina – Portom Novom. Najprije po sadašnjem župniku Franji Jačmenici, koji je pune 22 godine tamo djelovao kao misionar, a potom po istančanoj misijskoj svijesti župljana, koju su im on i njegovi prethodnici usadili, što je urodilo tako poželjnim plodom – osjećajem za siromašne i potrebite bez obzira na razdaljinu, rasnu, narodnosnu i svaku drugu različitost. Tako je, premda zvuči pomalo nevjerojatno, malo Cerje spojilo dva kontinenta, Europu i Afriku!

Iz zagrebačkoga središta prema istoku u Sesvetskom Kraljevcu oznaka lijevo upućuje na cestu za Cerje, očekivano – Cerskom ulicom, kroz svojevrsni »zeleni tunel« sazdan od spojenih krošnja drveća. Nakon samo nekoliko kilometara nailazi se na maleno, ali uređeno i dotjerano selo, s nešto više od 300-tinjak stanovnika, s kućama već na prvi pogled poželjnima za stanovanje, njihovim okućnicama i vrtovima. S lijeve strane na ulazu nalazi se mjesno groblje, a vrlo brzo nazire se na suprotnoj strani obnovljena crkva, primjerene veličine, ni malena ni velika za tamošnje prilike. Nije poznat datum gradnje prve crkve, ali je vizitator g. 1757. zapisao da tadašnji župnik Franjo Vojvodić vrši pripreme za gradnju nove crkve. Ona je izgrađena i blagoslovljena 1764. u vrijeme župnikovanja Nikole Žugčića. Jednobrodna barokna građevina dužine 25 m, širine 11 m, visine 11 m, sa zaobljenom apsidom svetišta, sakristijom s istočne strane te malenim zvonikom visine 25 m bila je stavljena pod zaštitu još 1965., a kulturnim dobrom Republike Hrvatske proglašena je 2003. Bivši je župnik prije više od 20 godina promijenio crkveni krov, dao ju oličiti izvana i iznutra, a sadašnji ju je dao prošle godine opet iznutra oličiti, tako da njezina unutrašnjost, sa  dva pokrajna oltara Blažene Djevice Marije i sv. Antuna Padovanskoga te četiri vitraja, postavljena g. 2002., na kojima su evanđelisti, upućuje na onostranost i sabranost. Obnovljene su i stare orgulje na koru pa maleni mješoviti župni zbor svake nedjelje i blagdanima »do daske« pridonosi euharistijskim slavljima.

1 od 11

Nedaleko od nje je starinski, klasično prepoznatljive gradnje, župni dvor. Iako se i on izvana doima obnovljenim, u prilično je lošem stanju, ne samo zbog godine gradnje – 1777., nego i zbog vlage koja se jednostavno osjeća u zraku nakon ulaska.

Nije poznato kada je točno župa osnovana jer se ne nalazi na glasovitom najstarijem popisu župa Zagrebačke biskupije iz g. 1334., na kojem se spominju brojne župe tada organizirane u čak 14 arhiđakonata. No nešto kasnije u jednom od tih arhiđakonata – katedralnom, u popisu župnika iz 1501. spominje se župnik Blaž iz Cerja, na latinskom: »Blasius plebanus de Cerye«, što znači da sigurno više od pet stoljeća traje »životni vijek« prigorske župe sv. Ivana evanđelista nadomak Zagreba. Prostorno je, zasigurno, bila puno veća od današnje, a poznato je da je zbog pastoralnih razloga od nje u novije vrijeme nastala g. 1971. župa Isusova uskrsnuća u Sesvetskom Kraljevcu te da su neka njezina naselja ušla g. 1975. u sastav novoosnovane župe Majke Božje Bezgrješne u Soblincu. Današnjoj župi osim središta Cerja pripadaju sela Budenec Gornji i Donji, Drenčec, Glavničica i Laktec te ima 1180 katolika od 1190 stanovnika. Sva su mjesta pomalo očaravajuća jer su svojevrsne oaze prirode, mira, pitomosti i tišine, bez ikakve gužve, prometa, zaštićena od urbane užurbane »košnice«, a tako blizu metropole – Zagreba. Zbog tih pogodnosti ljudi se pomalo doseljavaju, određen broj ih je iz BiH pa je broj stanovnika u posljednje vrijeme u vrlo blagom opadanju unatoč ne previše alarmantnoj silaznoj natalitetnoj krivulji i odlasku tek nekoliko pojedinaca i obitelji u inozemstvo.

Na prvi pogled simpatično djeluje obnovljena, lako je odmah zaključiti, školska zgrada s lijeve strane crkve, no nakon što joj se posjetitelj približi čini se da je riječ o nekakvom oronulom starom dvorcu iz bajke prepunom duhova prošlosti jer, doista, natpis na ploči kod njezina ulaza zvuči pomalo groteskno, tj. temelji se na izobličenoj predodžbi stvarnosti: »Mjesni odbor Cerje, Sesvete, u povodu 20. godišnjice ustanka naroda Jugoslavije u znak sjećanja na poginule borce NOB-a ovoga kraja, narod općine Sesvete podigao je spomen školu mladim generacijama budućim nosiocima socijalističke izgradnje.« Ipak je, ako ne žalosno, onda barem čudnovato da se u današnjoj samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj još uvijek čuju hvalospjevi propaloj totalitarnoj ideologiji, posebice s motrišta ubojstva tamošnjeg župnika Ivana Janeša bez suda i prersude 11. svibnja 1945. od domaćih sumještana komunista i partizana.  Kada se natpisu pridoda i obližnja hrpa kamenja u malenom parku, istina, isklesana u nekakve neprepoznatljive oblike, što je trebalo biti umjetničko djelo posvećeno, vjerojatno, spomenutim »nosiocima socijalističke izgradnje«, teško se oteti dojmu da je riječ o sadržajnom i estetskom ruglu. Sva je sreća da je ravnatelj škole u Sesvetskom Kraljevcu, zaljubljenik u hrvački šport, obnovio tu cersku zgradu područne osnovne škole, u kojoj organizira treninge i športska druženja, pa ju je oplemenio korisnim sadržajima istjeravši iz nje sve duhove prošlosti.

U takvoj sredini i ozračju već nekoliko godina pastoralno djeluje spomenuti župnik Franjo Jačmenica. Rođen je g. 1954. u selu Komoru u obitelji Stjepana i Amalije r. Tkalčević, u župi Sv. Križ Začretje u Hrvatskom zagorju, gdje je završio i osnovnu školu. Upisao je potom sjemenišnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati te nakon toga bogoslovni fakultet u Zagrebu. Po završetku studija za svećenika je zaređen 29. lipnja 1980., a već u listopadu sljedeće godine otišao je u Afriku. Na te se trenutke uvijek sa zadovoljstvom i pomalo sjetom vraća i rado priča o njima: »To je ‘čisti’ poziv, nisam ja ništa izabrao, nego sam samo Isusu na njegov poziv odgovorio – ‘da’. Iskreno, kada sam ga osjetio duboko u sebi, najprije sam se protiv njega borio i nisam htio ići nekamo daleko u nepoznato. No nakon njegova upornoga kucanja na vrata mojega srca ipak sam popustio, ali nisam čekao od njega nekakav znak kamo poći, nego sam sam izabrao ondašnji Zair, današnju državu Demokratsku Republiku Kongo, konkretno biskupiju Kindu. S tom sam željom otišao nadbiskupu Franji Kuhariću zamolivši ga da me pusti iz biskupije u misije. On je, dakako, odmah pristao, ali mi je spomenuo da je upravo tri dana ranije dobio zamolbu biskupa iz Porto Nova koji traži svećenike. Nisam znao u kojoj je državi sjedište te biskupije pa mi je nadbiskup pojasnio da je riječ o Beninu u Africi. Čim sam čuo riječ Afrika, odmah je bilo sve dogovoreno. Bio sam najprije tri godine kapelan kod crnačkoga župnika, potom sam otišao na jednu seosku župu i onda sam preuzeo gradsku župu Srca Isusova. Župa je obuhvaćala veliko prostranstvo i brojna okolna sela, a imala je oko 60 000 vjernika. Sada je, hvala Bogu, to pet župa u kojima djeluje devet svećenika. Kada sam odlazio, tadašnji moji bogoslovi, današnji svećenici, išli su brojiti koliko sam imao krštenja i došli su do broja koji je i mene zapanjio – više od 20 000! Posebno zahvaljujem milosti Božjoj da je u vrijeme mojega odlaska župa dala 10 svećenika, 10 redovnica i 10 bogoslova i sjemeništaraca, koji su danas također gotovo već svećenici, dakle, sve po 10!«

Nakon 22 godine misionarskoga rada 30. rujna 2003. vratio se u Hrvatsku te poslije liječenja i odmora postao župnik u Sesvetskom Kraljevcu 2005. No zbog zdravstvenih razloga g. 2007. prekinuo je župničku službu i otišao u Lasinju za duhovnika i ispovjednika klauzurno-kontemplativnim redovnicama Kćeri Srca Isusova, koje su iste godine došle iz Francuske i tamo osnovale samostan. Tu je službu zadržao sve do današnjih dana i odlazi u Lasinju redovito svaka dva tjedna. Imenovan je 2008. župnikom u Lazu, gdje je ostao dvije godine, a nakon smrti tadašnjega cerjanskoga župnika Antuna Korpara g. 2010. »skrasio« se u Cerju na radost i zadovoljstvo tamošnjih vjernika. Naime, krasi ga zagorski dobroćudni gen uobličen u stih pjesme »…tu pri pajdašu si svom« i afrička iskrena otvorenost i zahvalnost za najmanju pomoć, što župljani itekako osjećaju. Taj samoprijegorni misijski duh pronosi svuda, pa, razumije se, i na svoju župu, koja iako nema službeno misijsku grupu redovito svake godine financijski uzdržava tri siromašne djevojke u katoličkom internatu u Porto Novu.

Budući da je svaki dobar župnik jednostavno »osuđen« imati dobre župljane, tako je i u slučaju cerske župe. Mnogi su kao dragovoljni suradnici zauzeti za funkcioniranje i unaprjeđenje vjerskoga života na svim razinama. Tako je stariji »gremij« uz ostalo uključen u župno pastoralno i ekonomsko vijeće, a jedan je od njih i 61-godišnji poduzetnik Božo Markota iz Sutine u hercegovačkoj općini Posušje u župi sv. Ivana Krstitelja u Rakitnom. U Zagreb je došao 1976. na studij. Oženio se Zdravkom r. Soldo, podrijetlom također iz Hercegovine, iz Širokoga Brijega. U Cerje su se doselili 1989. te su se odmah uključili u župni život, imaju šestero djece i četvero unučadi, a ističu primjernu slogu s »domaćima« i svim drugim doseljenicima te se svi žitelji Cerja ponose na to hrvatsko zajedništvo.

Jedan od zagorskih doseljenika je iz Lakteca, Josip Jakšić, 48-godišnji zaposlenik u zagrebačkom »Holdingu«, oženjen, otac dvoje djece, prilično vremena odvaja za rad župnoga Caritasa. »Cijela je ekipa, moram reći, dobro uigrana i aktivna, a spomenuo bih barem neke: predsjednika Inga Berika, Kristinu Markotu, Anku Bilić, Željka Kolobarića, Stjepana Šimagu i druge. Organiziramo radionice, čiji se proizvodi prodaju u humanitarne svrhe, pomažemo, bez pomoći sa strane, naša stara i samačka domaćinstva, pojedine obitelji s brojnom djecom i druge potrebite.«

Sandra Mašković, 19-godišnja studentica prve godine na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, članica je skupine čitača, koja ima desetak članova.  Također sudjeluje u redovitim susretima mladih u župi svake nedjelje u 17 sati. U skupini čitča je i Kristina Markota, 36-godišnja članica pastoralnog vijeća i župnoga Caritasa. Osnovnoškolci čine ministrantsku muško-žensku skupinu od 12 članova, koja ima redovite susrete svake nedjelje u 16 sati. Župa ima, prema podatcima župnika, oko 120 učenika koji pohađaju četiri škole u Donjoj Zelini, Soblincu i dvije u Sesvetskom Kraljevcu. Budući da Cerje nema svoje osnovne škole, razumljivo, nema ni vjeroučitelja,koji bi stanovao na teritoriju župe, ali župnik drži župni vjeronauk za sve razrede.

Župni zbor ima redovite tjedne probe svakoga utorka u 19 sati, a njegovi su stalni članovi supružnici Bajac, Dragutin i Dragica r. Tadić, roditelji šestero djece, od kojih imaju petero unučadi. Iz zagrebačke Dubrave doselili su se najprije u Sesvetski Kraljevec, a potom 2009. u Cerje. Zatim su tu supružnici Darko i Ivanka Pažić, pa Josip Fundelć, Ivan Polanec, Silvija Mašković, Kristina Pušek, Marica iz Lakteca, Ivek iz Budenca i drugi.

Organizirane molitvene skupine u župi nema, ali su već tradicionalne molitve krunice prije svake mise, kao i godišnja hodočašća zadnje subote u srpnju Gospi na Trsat, u subotu prije Velike Gospe Majci Božjoj u Mariju Bistricu, zatim u svetište Predragocjene Krvi Kristove Ludbreg i Majci Božjoj Gorskoj u Lobor.

Nikako se ne smije izostaviti organizirano čišćenje crkve, koje žene po skupinama savjesno obavljaju. Tu je i Marica Šimaga koja se brine za čistoću i ljepotu crkvenog ruha i oltarnika, a supružnici Marijo i Marina Marković već puno godina daruju cvijeće i aranžmane da crkva bude uvijek lijepo okićena.   Službeno je župno proštenje 27. prosinca, ali zbog zbijenosti velikih blagdana i proslava svetaca u to vrijeme blagdan Tijelova stvarna je velika župna proslava i nakon procesije i mise druženje je uz gulaš i glazbu.

Tko jednom, slučajno ili namjerno, pohodi Cerje te se »spoji« s tamošnjim ljudima i župnikom te se osvjedoči o njihovoj pristupačnosti, radišnosti i gostoljubivosti, zasigurno će osjetiti onu poželjnu novu pozitivnu vibraciju, koju donose svi novi spojevi. I nema te zemljopisne udaljenosti koja može raskinuti taj »spoj«!