Brježuljkasti i ravničarski krajevi središta Panonske nizine, koje grli sa sjevera Kalnik, a s istoka Bilogora, u srednjem vijeku bili su žila kucavica kontinentalne Hrvatske. Štoviše, u tim su se krajevima odigravali i neki povijesno presudni događaji koji su odredili hrvatsku srednjovjekovnu povijest, kao što je i »krvavi sabor križevački« na kojem je 27. veljače 1397. ugarski kralj Žigmund Luksemburški u zasjedi sasjekao hrvatske plemiće koji se nisu slagali s njegovim vladalačkim politikama. Dva stoljeća kasnije srednjovjekovnu će Hrvatsku pogoditi pošast turskih osvajanja, pa će i križevački i bilogorski krajevi, nekada važna sjecišta trgovačkih i vojnih putova, postati dio hrvatskoga bedema u obrani zapadnoga kršćanstva. No stalna nesigurnost zbog turskih upada i pljački raselila je stanovništvo.
Kao ratnici u te su krajeve doseljeni Vlasi, podrijetlom iz raznih dijelova balkanskoga poluotoka, koji su zauzvrat za svoju ratnu službu bili oslobođeni svih davanja i dobili pravo samostalno iskorištavati plodove zemlje koju su naseljavali, a u hrvatske su krajeve donijeli i tradiciju istočnoga kršćanstva. Protek vremena u krajevima između Kalnika i Bilogore iznjedrit će još jednu važnu spoznaju. Naime, još od prvih nasrtaja islama na europsku civilizaciju Zapada, od sredine 8. stoljeća kad su Arapi zaustavljeni u bitki kod francuskoga Poitiersa, pa sve do slavnoga vremena hrvatskoga »predziđa kršćanstva«, kad su islamski osvajači, Turci, ponovno zaustavljeni na vratima Zapada, islam nikada nije nametnut onim krajevima u kojima je vladalo kršćansko pravovjerje i iskreno jedinstvo s Rimom. U ta se previranja u krajevima podno Kalnika i Bilogore čvrsto ugradilo i naselje Sveti Ivan Žabno koje se počelo razvijati od 14. stoljeća kad je izgrađena crkva i uspjelo preživjeti do današnjih dana. U posljednjem nasrtaju na kršćanstvo, u vrijeme komunizma, mjestu je administrativnom odlukom hrvatskih komunističkih vlasti 1954. nasilno oduzeto ime svetca zaštitnika župe, pa se sve do demokratskih promjena 1990. godine općina zvala Žabno.
Općina Sveti Ivan Žabno pripada Koprivničko-križevačkoj županiji, a danas ima oko 5200 stanovnika. Na sjecištu je važnih prometnih putova. Sjeverno put vodi prema Križevcima, udaljenim oko 11 kilometara, a sjeveroistočno prema Koprivnici. Brza cesta prema istoku vodi u Bjelovar, a u smjeru jugozapada preko Gradeca, odnedavno povezanoga i željezničkom prugom, otvara se put preko Vrbovca, Dugoga Sela i Sesveta do hrvatske metropole Zagreba. Iako je Sveti Ivan Žabno bliži Križevcima, u etnološkom smislu mjesto je, prema pričama mještana, snažnije povezano s Bilogorom. Novi identitet mjestu dao je i velik broj doseljenika, koji su se od sedamdesetih počeli intenzivnije naseljavati u Žabnu iz drugih krajeva Hrvatske ili Bosne i Hercegovine.
Dvanaest kilometara nove željeznice koja povezuje Gradec i Sveti Ivan Žabno za mnoge je mještane godinama bila čežnja, a sada je omogućila povezanost mjesta s glavnim hrvatskim gradom ritmom prigradskoga prometovanja vlakova. »Ta pruga trebala se izgraditi još u prošlom stoljeću, no gradnja je počela 2015. i trajala je četiri godine. Sada u ova tri mjeseca uporabe pruge vidimo da ima ljudi koje je privukla nova relacija. Vjerujem da za naše mjesto takav pothvat puno znači jer sada ljudi mogu svakodnevno putovati na posao ili na školovanje u Zagreb bez presjedanja ili, još bolje, ne moraju iznajmljivati stan gdje će živjeti, posebno studenti. Tih sat vremena koliko je sada potrebno do Zagreba otprilike je jednak utrošak vremena kao kod putovanja automobilom«, objasnio je mladi župljanin Mario Beljo, koji na Prometnom fakultetu u Zagrebu studira na smjeru željezničkoga prometa, za koji studenti inače rjeđe pokazuju interes.
Župna crkva nalazi se u središtu mjesta, a dan općine slavi se kada i dan župe – na blagdan sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja. No župna se granica ne preklapa s općinskom pa se tako župa sv. Ivana Krstitelja s još šest manjih mjesta prostire u dvije hrvatske županije – Koprivničko-križevačkoj i Zagrebačkoj. U župi u Svetom Ivanu je oko 2900 župljana koji dolaze iz 630 obitelji. U prošloj je godini bilo 24 krštenih i 28 sprovoda. Vjenčano je deset parova. Prvopričesnika je bilo 26, a krizmi, koja se za učenike 7. i 8. razreda održava svake druge godine, pristupila su 43 mlada vjernika, objasnio je župnik Vjekoslav Novosel, koji je u župi sv. Ivana Krstitelja od 2013. godine. »Posljednjih godina imali smo velikih obnoviteljskih pothvata u uređenju Crkve. Velik doprinos obnovi crkve dao je moj prethodnik i dugogodišnji župnik Danijel Žganec, kao i vjernik Vladimir Šubat iz Zagreba, rodom iz Žabna, koji je svojim zavjetnim darovima snažno potpomagao obnoviteljske pothvate«, rekao je župnik. Iako je izgrađena u 14. stoljeću, župna je crkva otada prošla kroz više svojih »renesansa«. Posljednja velika obnova bila je u 19. stoljeću, kad je crkva poprimila i današnji neobarokni izgled. U današnjoj bogato ukrašenoj župnoj crkvi iz prošlih je vremena očuvano pet kipova svetaca i kip anđela iznad propovjedaonice.
»Lijepo je služiti u ovoj župi, posebice raditi s najmlađima. Ono što bih htio poboljšati jest snažnija prisutnost obitelji u župnoj zajednici, da obitelji i djeca češće dolaze zajedno na misu. Tako bi i sakramenti imali veću snagu i naša bi zajednica bila življa Crkva. No imamo ipak i mnogo ohrabrujućih primjera, u kojima je, recimo, osim zajedničkoga dolaska na misu, u obiteljima čvrsto prisutna i redovita obiteljska molitva«, dodao je župnik, koji se među ostalim može pohvaliti i aktivnom ministrantskom grupom u kojoj je gotovo 20 mladih. Istaknuo je da je i za župnu zajednicu važna iskrena suradnja s drugim dijelovima lokalnoga društva, počevši od općinskih vlasti do lokalnih udruženja mještana, kao što je lokalno dobrovoljno vatrogasno društvo ili Kulturno-umjetničko društvo »Tomislav«, koje djeluje dugi niz godina. »S KUD-om ‘Tomislav’ povezani smo tako da oni uveličavaju posebno svečana misna slavlja, kao što je ponoćka, kada nam upriliče tamburaški nastup«, dodao je župnik.
Vladimir Šubat bio je angažirani vjernik koji je preminuo prije nekoliko mjeseci, nakon što je dugi niz godina živio u Zagrebu, a mnogi ga se župljani u Svetom Ivanu Žabnu sjećaju po njegovim doprinosima rodnoj župi. Kao mladi bogoslov, zastrašen komunističkim zločinima na Širokom Brijegu i otočiću Daksi kraj Dubrovnika, u svibnju 1945. zaputio se prema Austriji, no proživio je tragediju povratka iz Bleiburga, a nekoliko godina kasnije, nastavivši studij teologije, bio je uhićen i proveo je više godina u zatvoru. Nakon što je uspio preživjeti takve teškoće, Šubat se zavjetovao pomagati rodnoj župi, pa je i velik dio ušteđevine koju je zaradio kao pravnik, nakon doktorata iz međunarodnoga prava, darovao za obnovu župne crkve. Njegov dobrotvorni rad u župi je nastavio Mirko Habijanec, predsjednik uprave križevačke građevinske tvrtke »Radnik«, koja čini jedan od najčvršćih temelja lokalne ekonomske slike. Habijanec nije neposredno angažiran u tijelima župe, no aktivan je vjernik, a jedan od njegovih dobročiniteljskih pothvata bilo je i novo zvono u zvoniku crkve koje je posvetio nerođenoj djeci.
»Kao župna zajednica njegujemo korektan odnos s lokalnim vlastima. Uspjeli smo u tu sinergiju uključiti i poduzeće ‘Radnik’ u kojem osobno radim dugi niz godina. Primjećujemo i da su lokalne vlasti u posljednjih nekoliko godina također sklonije njegovati takvu sinergiju. Takva podrška župi ne znači samo u materijalnom smislu. Kad općinske vlasti imaju pozitivniji pristup prema vjerskim zajednicama, to se odražava i na život župljana, pa su i oni aktivniji u župi«, objasnio je Habijanec. Većina ljudi, kako iz župe tako i iz Svetoga Ivana Žabna općenito, gravitira Križevcima ili Bjelovaru u potrazi za poslom, rekao je Habijanec, koji je i otac šestero djece i djed brojne unučadi. Dodao je da bi se za lokalnu zajednicu učinio pomak kad bi se pokrenula poljoprivreda, a posebice stočarstvo, s obzirom na to da je ono u mjestu imalo dugu tradiciju otkako je još 1908. godine osnovana »Simentarska udruga«, koja djeluje i danas, ali u oslabljenom opsegu.
Sinergija je potrebna ne samo zbog percepcije koju će župa imati u lokalnoj zajednici, objasnio je Habijanec, nego i zbog budućnosti župe, jer se mora početi sustavnije pratiti zašto mladi odlaze i čime se počinju baviti nakon završenoga obrazovanja. »Za naše je krajeve važno da ne zaboravimo ni važnost strukovnih znanja i zanata. Ona se prenose iz generacije u generaciju, a time ti mladi ljudi, tražeći znanje od starijih, ne bi razmišljali o iseljenju iz Hrvatske. Moj osobni primjer je takav, rođen sam u kući roditelja u kojoj sam zasnovao i vlastitu obitelj. Uvijek je lakše zasnovati svoju obitelj iz roditeljske kuće nego se upuštati u gradnju nove kuće. Tu je jedna od prilika za mlade.«
Iza parka koji krasi brježuljak na kojem je smještena župna crkva u svibnju bi s radom trebao započeti dječji vrtić, koji će moći primiti 60-ak djece u dobi od tri do sedam godina. »Velik je uspjeh naše lokalne zajednice što smo uspjeli privući sredstva iz Europske unije za gradnju vrtića. Projekt je sa 85 posto financirala Unija, a ostalo je pokrila općina, kao inicijator projekta. Dugi smo se niz godina nadali vrtiću u Žabnu. Sada se samo nadamo da će biti popunjen djecom«, kazao je Šimun Beljo, član župnoga ekonomskoga vijeća, koji također radi dugi niz godina u građevinskoj tvrtki »Radnik«, a svoj posao povezuje i s angažmanom u župi. »Naš je trenutačni obnoviteljski projekt u župi renovacija podrumskih prostorija ispod župne crkve. Dugi je niz godina taj prostor bio zapušten, a sada bismo od toga napravili pastoralni centar u kojem ćemo moći okupljati župljane ili organizirati kateheze i susrete mladih. Prednost je što svoja znanja iz svojega zanimanja uspijevamo povezati sa životom u župi«, objasnio je Beljo, rodom iz hercegovačke Rame, kao i mnogi njegovi sumještani iz Svetoga Ivana Žabna, o čemu svjedoči i bogato ukrašeni vitraj za koji su zaslužni doseljenici iz njegovih krajeva. »Ponosni smo i što u našoj zajednici imamo i velik broj mladih koji su visokoobrazovani, pa se nadam i da će i oni kao takvi biti naša budućnost. Svakako u njih trebamo ulagati«, dodao je Beljo.
Da će novi pastoralni centar osnažiti mlade u župi, nada se Viktorija Štefković, koja je aktivna u župnom zboru »Vox Clamantis«, a završila je i edukaciju za župnu animatoricu u radu s mladima. »Iako nismo malobrojni u župi, nemamo organiziranu zajednicu mladih ni organizirane župne animatore. Imali smo različite oratorije i radionice za najmlađe ministrante. Dovodimo i goste predavače, pa nas je nedavno posjetio i zagrebački studentski kapelan Damir Stojić. No uvijek se suočavamo s problemom prostora. Primjerice, teško je u crkvi organizirati projekciju filma. U tome će nam sigurno pomoći novi pastoralni centar, koji će puno toga omogućiti. Jedna od poteškoća jest i međusobna nepovezanost mjesta koja čine općinu jer mladi prije svega često gravitiraju većim mjestima. Neki upisuju srednju školu u Križevcima ili Bjelovaru pa se onda češće i intenzivnije druže sa srednjoškolskim prijateljima nego sa svojim sumještanima. Tako se događa da, iako smo blizu, na neki način ostajemo nepovezani«, rekla je Viktorija Štefković, koja je studentica prve godine diplomskoga studija povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, pa uz angažman u župi zapravo živi na dva mjesta. »Iako je mlade danas ponekad teško okupiti na aktivniji i dugotrajniji angažman u Crkvi, mi koji smo aktivniji u župi i nastojimo potaknuti druge ipak vidimo neke pomake. Primjerice, kad su velika i važnija hodočašća, uvijek uspijemo privući i veći broj mladih da nam se pridruže«, napomenula je Viktorija Štefković.
Voditeljica je župnoga zbora »Vox Clamantis« majka Viktorije Štefković Antonija Štefković. Zbor čini petnaestak župljana koji se nastoje minimalno jednom tjedno okupiti u crkvi da bi uvježbavali pjevanja za nedjeljne mise u 9 i 11 sati. »U posljednjih nekoliko godina na razini naše biskupije organiziraju se smotre crkvenih zborova pa je i u tome naša prilika da svojom izvedbom pokažemo i šire kako radimo. Na razini biskupije trudimo se uključiti se i u predavanja i susrete voditelja zborova i orguljaša. Na tim se edukacijama uvijek može puno toga naučiti i prenijeti u svakodnevni rad u zboru«, rekla je majka Štefković, koja osim zbora pomaže i u pripremama prvopričesnika, a glazbi i pjevanju učila se samostalno, bez posebne glazbene naobrazbe.
»Želimo svojim pjevanjem njegovati tradiciju liturgijskih pjevanja, a posebno se držimo liturgijskih pravila pa pratimo prijedloge koje možemo pronaći u crkvenim medijima ili na sličnim internetskim portalima. Pjevamo uvijek psalam koji je za tu nedjelju, a pjevamo dvoglasno i troglasno. Malo nas je, ali nikoga ne prisiljavamo da mora izdvajati svoje vrijeme za zbor, što ponekad može biti i naporno. Naš je zbor mješoviti, imamo pjevača i pjevačica različitih dobi. Drugi nam je cilj pjevati stare i tradicionalne pjesme iz hrvatskoga naroda i iz naših krajeva, čime želimo spasiti našu tradiciju od izumiranja i čvršće je ugraditi u mlađe naraštaje«, rekla je voditeljica zbora Štefković. Rekonstrukcija nekih starijih napjeva bila je izrazito zahtjevna, ispričala je, jer je mnogo toga nastojala prikupiti kroz sjećanja na to kako su na misama pjevale njezina baka i njezine vršnjakinje. »No sav naš angažman temelji se na tome što želimo živjeti iskreno u vjeri. Pristajali smo uz Crkvu od rođenja. U ovoj sam župi rođena, tu sam se udala i rodila djecu.«
