Sa sjeverne strane Medvednice, podno njezinih obronaka, smjestilo se ne samo popularno izletište i vikendaško naselje Zagrepčana, nego i povijesno bogato područje na kojem se živi već dugi niz stoljeća. Kada se spomene Gornja Stubica, mnogi mislima odlaze u 16. stoljeće i to mjesto vežu uz ime narodnoga junaka i vođu seljačke bune Matiju Gupca, a mnogi i danas – posebice školarci – dolaze u taj kraj kako bi pogledali stablo Gupčeve lipe, pod kojim se prema narodnoj predaji okupljao Gubec sa svojim istomišljenicima, ali i obišli njegovu statuu i Muzej seljačkih buna. Oni kojima je bliža suvremena povijest sjetit će se da je slavni pilot hrvatskih zračnih snaga Rudolf Perešin potekao iz toga pitomoga zagorskoga zelenoga kraja. Tom dvojicom sinova Gornje Stubice – mjesta smještenoga uz južni rub Krapinsko-zagorske županije – ponose se svi mještani, a to pokazuju i mnogi simboli, parkovi i trajni spomeni koji čuvaju uspomenu na njih.
Poziv na čuvanje sjećanja – i to dugoga čak osam stoljeća – vidljiv je čim se uđe u Gornju Stubicu jer se s desne strane na brježuljku nalazi župna crkva sv. Jurja, koja se u pisanim tragovima spominje još 1209. godine. Jasno, crkva je tijekom povijesti dograđivana i uređivana, no do danas je ostala domom i duhovnim središtem Stubičana koji se u njoj redovito okupljaju. Danas župa pripada Stubičkomu dekanatu, a okuplja oko 4600 katolika koji žive na velikom području od čak 50 kvadratnih kilometara. Upravo se po tome gornjostubička župa može kandidirati za rekordera i u širem crkvenom pogledu, jer tako »razvedena« župa u čijem je sastavu 13 kapela nije baš čest slučaj. Prošlogodišnja statistika otkriva da je bilo 40 krštenja, 76 umrlih te 35 vjenčanja, a broj krizmanika (47) i prvopričesnika (46) gotovo je izjednačen.
»Posebnost župe vidljiva je u velikom broju vjernika koji nedjeljom dolaze na misu. Takav se postotak rijetko može naći u Hrvatskom zagorju. Ta tradicionalna vjera vrlo je živa, vjernici su redoviti svake nedjelje, dolaze na duhovne obnove koje priređujemo u korizmi i trodnevnice pred župne proslave. Također u svakom selu naše župe postoji kapela te se u svakoj od njih barem četiri puta godišnje slavi misa: na dan svetca kapele, dan blagoslova kapele te za svibanjskih i listopadskih pobožnosti. Mještani organiziraju proštenje, zakusku, pozovu goste, dođe limena glazba ili župni zbor«, govori o specifičnostima gornjostubičke zajednice upravitelj župe Nikola Jurković, rodom iz Sv. Martina pod Okićem, koji je nakon kapelanskih služba u zagrebačkim naseljima Španskom i Retkovcu prije četiri godine stigao u Hrvatsko zagorje te hvali svoje pastoralne i ekonomske vijećnike jer obavljaju svoje dužnosti. »Aktivni su, pomažu u svim područjima rada župe i brinu se za crkvene objekte u cijeloj župi. Posebno je izraženo služenje Crkvi volontiranjem. U župi nitko ne dobiva plaću ni financijsku naknadu za bilo koji posao – od voditelja zbora, orguljaša i drugih voditelja zajednica do onih koji uređuju okoliš, kose i brinu se o kapelama. To je njihov dar za župu. Suradnja s vjernicima laicima jako je dobra jer oni nose župu«, kaže župnik Jurković.
Nedjeljom se dvije mise slave u župnoj crkvi, a jedna u filijalnoj kapeli u Dubovcu, Dobrim Zdencima i Šagudovcu. Svi su ti sakralni objekti lijepo uređeni, na čemu treba – kako svjedoči župnik – zahvaliti pomoći vjernika i lokalne samouprave. »Zahvala ide načelniku općine Jasminu Krizmaniću koji uz svoje suradnike uvijek stoji na raspolaganju župi i rado sudjeluju u svim projektima i događanjima. U našoj župi već nekoliko desetljeća postoji obiteljski dar o kojem vjernici većim dijelom vode računa i tim sredstvima podupiru život cijele župe. Često su mi kako sam ovdje na župi stariji vjernici znali reći: ‘Velečasni, ako su naši djedovi i bake mogli sve ovo izgraditi, onda je nama najlakše nešto obnoviti’«, kaže mladi 32-godišnji župni upravitelj, koji je svojim dolaskom unio i zanimljivu novost. Naime, budući da župa povijesno baštini znatan dio zemlje, župnik Jurković odlučio je nabaviti stado ovaca koje održavaju sve te površine oko župne crkve. »Kada sam došao na župu, odlučio sam se na taj pothvat kako bih i samim župljanima pokazao da zemlju koju nam je Bog darovao trebamo obrađivati i brinuti se o njoj. Trenutačno imam 25 ovaca, a i mnogi su župljani slijedili moj primjer. Dobro je da se ljudi bave poljoprivredom, jer čista zemlja koju imamo omogućuje proizvodnju domaćih ekoloških proizvoda«, svjedoči župnik.
Gornja Stubica poznata je i kao »rasadnik« duhovnih zvanja – živućih je pet svećenika i pet redovnica, a većina njih tim je putom krenula za župnikovanja mons. Ivana Špoljara koji je više od trideset godina bio u župi. Iako nije izravni nasljednik mons. Špoljara, sadašnji upravitelj župe Jurković kaže da mu nije bio problem naslijediti takvoga svećenika. »Župljani jako cijene župnika i u svim sam segmentima nastavio njegov rad. To se pokazalo dobrim, jer valja nastaviti dalje ono što kolega kao dobro ostavi. Tako je pastoral organiziran cijele godine: aktivno djeluje župni zbor, mladi, dječji zbor, molitvena zajednica Marijina legija, zajednica Srca Isusova, karitativna skupina, ministranti, župna kateheza za prvopričesnike i krizmanike«, kaže Jurković i ističe da župljani rado hodočaste.
Gornju Stubicu kao župu bogatu događanjima i druženjima, ali i okupljanjima oko oltara, opisuje bogoslov Krunoslav Hikec (20), kojemu je upravo to bio poticaj da krene putom svećeništva. Nakon što je završio srednju školu u Zlataru i stekao zvanje upravnoga referenta, sada je na drugoj godini Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu. »Uključio sam se u župu i počeo ministrirati uoči slavlja prve pričesti jer moja obitelj ni ja prije nismo aktivno sudjelovali u životu župe. Kada sam krenuo na misu, činilo mi se zanimljivim vidjeti ministrante pokraj oltara, pa sam i ja krenuo te se iz tjedna u tjedan moj angažman u župi povećavao. Pomagao sam župniku Špoljaru, zajedno s prijateljima iz škole sam kosio, ministrirao. Bilo nas je četrdesetak«, kaže Hikec i svjedoči da se uz Crkvu mladi okupljaju i u kulturno-umjetničkom društvu, nogometnom klubu, dobrovoljnom vatrogasnom društvu… No svejedno do danas ministrantska je zajednica aktivna i okuplja tridesetak članova, a zanimljivost je da osim osnovnoškolaca jezgru te skupine čine stariji ministranti – srednjoškolci i studenti.
Među ministrantima je i 20-godišnji Petar Ruk iz Gornjih Matenaca, student violine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, čiji glazbeni talent također dolazi do izražaja u župi i mjestu. Ranije je znao s braćom, također glazbenicima, svirati zadnju nedjelju u mjesecu na misi, no sada su ih razdvojile studentske i radne obveze. »Dirigent sam u limenoj glazbi, u puhačkom orkestru, pa sviramo na sprovodima, ali i misama, posebice preko ljeta kada su u kapelama proštenja. Nastupamo i izvan mjesta – bili smo već dvaput u Njemačkoj na poziv našega domaćega svećenika, zatim u Slovačkoj, a krajem rujna idemo i na otok Pašman. U limenoj glazbi ima 20 mladih i pet starijih, uglavnom smo mlada ekipa i dobro se razumijemo i družimo«, kaže Ruk i spominje da se glazbena naobrazba može steći u Donjoj Stubici i Zaboku, a nakon osnovne škole u Gornjoj Stubici gimnazije i strukovne škole upisuju se i u Oroslavju, Zlataru, Krapini i Zagrebu.
Na području župe djeluje osnovna škola s dvije područne ispostave, a župnik Jurković hvali suradnju s ravnateljicom Sanjom Knezić te učiteljima, profesorima i vjeroučiteljima. Vjeroučitelji su većinom i sami župljani, a osim što predaju u školi, sudjeluju i u župnoj katehezi. Priliku predavati školski vjeronauk po novom eksperimentalnom programu »Škola za sve« ima Robert Kučak (49) iz Modrovca. »Kada sam počeo raditi u školi prije 25 godina, bilo je više od 800 djece, a sada ih je oko 380. Na vjeronauk idu sva djeca i dobro je implementiran u školski sustav kao redoviti predmet. Nema otpora. Očito je to znak da seoske sredine imaju zdrav temelj, a naša sredina i dugu tradiciju. Rad po novom eksperimentalnom programu donosi mnogo aktivnosti za djecu, ali i za nas profesore – prošli smo edukaciju koja je išla vrlo brzo. Bitna je značajka da se unosi mnogo digitalnih alata, nema više toliko frontalnoga rada, sve se svodi na istraživački rad kroz postavljanje zadaća i aktivnosti te potom njihovo vrjednovanje«, kaže vjeroučitelj Kučak, koji je u župi orguljaš župnoga zbora »Vokalisti sv. Jurja«.
Glavnu riječ u tom zboru ima zborovođa Ivica Kontent (50), diplomirani teolog koji je zaposlen kao pjevač u opernom zboru HNK-a u Zagrebu, kamo putuje svakoga dana. Sa župnim zborom redovito animiraju nedjeljnu misu u 10 sati, a gotovo polovicu zbora čine studenti i radnička mladež. »Glazbom na poseban način pratimo liturgiju, držimo se liturgijskih propisa, želimo biti župni zbor – ne promovirati sebe, nego da naše pjevanje bude molitva Crkve tijekom euharistije, čin zahvale Bogu. Uvijek kada naučimo novu popijevku pjevamo je jednoglasno da narod može usvojiti melodiju, a onda je ukrasimo višeglasno ili dodatnim aranžmanom, jer ne želimo pjevati sami«, svjedoči Kontent te napominje da bilježe nastupe i izvan crkve: na općinskim svečanostima, potom na slavljima obljetnice smrti Rudolfa Perešina… Zboraši nisu tu samo kada treba glazbeno animirati misno slavlje, nego se spremno odazovu i za čišćenje crkve, košnju trave, pomažu župniku, a druže se i izvan proba i misa na proslavama rođendana i imendana.
Kako svjedoče župljani u župi ima samačkih domaćinstava, ali ne pretjerano, jer se još uvijek nastavlja tradicija da netko od djece ostaje s roditeljima u rodnoj kući. Također mlade obitelji ostaju i žive u Gornjoj Stubici, ali zazivaju razvoj gospodarstva kako bi mogli i pronaći posao u tom dijelu, a ne biti upućeni na Zagreb, udaljen pedesetak kilometara. Gdje su danas zaposleni župljani i čime se pretežito bave – odgovore na ta pitanja daje Ivan Đurđević (62) iz Slanoga Potoka, jednoga od najstarijih sela u Gornjoj Stubici, u kojem se slave sv. Fabijan i Sebastijan, a o toj crkvi sa svojom se obitelji brine upravo on. »Kraj željezničke postaje bila je jedna od glavnih tvornica u cijelom kraju i Zagorju, DONA, gdje su se proizvodili sokovi, otkupljivali od seljaka viškovi jabuka te potom prerađivali. U tom je pogonu, ako se uključe i sezonci, bilo zaposleno tisuću ljudi. No došao je rat, promjena, privatizacija i tvrtka je propala. Međutim ove godine naši su se obrtnici i poduzetnici udružili te od vlasnika otkupili DONU i žele ponovno pokrenuti proizvodnju kako bi to opet postalo središte poduzetništva u Gornjoj Stubici«, govori odnedavno umirovljenik Đurđević te pojašnjava da su neki župljani zaposleni u privatnim tvrtkama te ih se dio bavi poljoprivredom. Župnik tomu dodaje činjenicu da se mnogo župljana Gornje Stubice tijekom šezdesetih i sedamdesetih odselilo u Švicarsku i Njemačku u potrazi za poslom, a sada oni koji su završili radni vijek vraćaju se doma, no nažalost njihova djeca ostaju u inozemstvu.
Izazovi koji prate i druge dijelove Hrvatske vidljivi su i u Gornjoj Stubici – nezaposlenost, odlazak u inozemstvo za boljim uvjetima – no obitelj Vulama tomu prkosi životom. Naime, jedna je to od obitelji u župi s više djece, a »glava familije« Ivan Vulama (42) izvanredni je služitelj pričesti posljednjih pet godina. Osmero djece rodilo se u njihovoj obitelji, a supruga je na rodiljnom dopustu već 16 godina. »Teško je kao i u svakom kraju. Često nas pitaju roditelji kako uspijevamo jer kažu da oni to ne mogu s jednim ili dvoje djece. Odgovor je zapravo jednostavan: s Bogom se može sve, to je plod sakramentalnoga života, redovite osobne i obiteljske molitve. Ako vratimo obiteljsku molitvu, posebno mislim na molitvu krunice, naša će zemlja i ekonomski i u svim drugim područjima napredovati. Obitelji su male Crkve«, govori Ivan Vulama, zaposlen u Zagrebu kao poslovođa čišćenja i pranja u »Čistoći«. Najstarija kći Marta kandidatica je u samostanu Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu, a druga je gimnazijalka i također živi u Zagrebu.
Dvije »karitativne« grane
Gornjostubička župa može se pohvaliti i aktivnim župnim Caritasom koji redovito obilazi korisnike, a njihovo djelovanje – koje se intenziviralo posljednjih šest godina – predstavlja jedna od četiriju volonterka Marija Dinjar (65). »Dijelimo odjeću i hranu, a za živežne namirnice ima više interesa. Imamo 30-ak stalnih korisnika, a za Božić i Uskrs dodatno podijelimo još 20 paketa. Tada se aktiviraju kreativne radionice, izrađuju se prigodni predmeti, prodaju se župljanima, a od prikupljenoga novca kupuju se paketi. Potrebiti kojima pomažemo najčešće su stariji i obitelji s više djece«, govori volonterka Dinjar, koja je mirovinu zaslužila u tvrtki »Orokonfekcija«, čije se zatvaranje poklopilo s njezinim odlaskom u mirovinu.
Uz karitativno djelovanje usko je u Gornjoj Stubici povezan i apostolat koji provode članovi Marijine legije, njih desetak djelatnih članova te 40-ak molitvenih. Uz dva stacionara na području župe, mnogo je starijih župljana u udaljenim zaseocima koje članovi Marijine legije obilaze te im na taj način donose kontakt sa župnom zajednicom. Marijina legija osnovana je prije pet godina, a uz starije – kako svjedoče članovi zajednice – svoj apostolat usmjeruju i prema onima koji su zanemarili svoju vjeru, pa ih duhovno potiču na sakramentalni život i upućuju na susret sa župnikom. Takvi su rijetki – reći će župnik Jurković, jer sakramente primaju gotovo svi župljani, a posebno ga je iznenadio velik pristup bolesničkomu pomazanju. »Vjernici rado slave taj sakrament i često me zovu u svoje obitelji kada netko od ukućana ima potrebu primiti pomazanje ili idem u našu bolnicu u Zaboku redovito u posjete župljanima. Rijetko se može dogoditi da netko umre a nije primio sakrament bolesničkoga pomazanja«, govori župni upravitelj Jurković.
Na loše autobusne veze i povezanost među mjestima upozorava 61-godišnja Jagica Tišljar iz Dubovca, mjesta u kojem slave sv. Vida, a imaju i kip Gospe Snježne, za koji stručnjaci govore da je stariji od Bogorodičina kipa iz obližnjega svetišta u Mariji Bistrici. Od svojega je otca naslijedila sakristansku službu za tu kapelu, a kaže kako su tamošnji mještani izgradili i župnu kuću za svećenika koji je ranije služio mise. »No u posljednje vrijeme u Dubovcu imamo misu jednom ili dvaput mjesečno jer je župnik sam i ne stigne. Nema nas puno u mjestu, većinom su stariji, no molimo za duhovna zvanja kako bi bilo novih svećenika«, kaže Jagica Tišljar, kojoj angažman u župi mnogo znači. Vjernici iz svih filijala, župnih zajednica, uzrasta i zanimanja postanu kao jedno kada se na Uskrsni ponedjeljak organizira župno hodočašće, a to je već dvadesetogodišnja tradicija. Naime, uvijek se posjećuje neka župa u Hrvatskoj te razne turističke znamenitosti, a o veliku odazivu na to hodočašće svjedoči popunjenost između pet i 10 autobusa svakoga proljeća. Manji broj, ali svejedno dovoljan, okupi se i tijekom godine za druga hodočašća, pa su tako posljednjih dana rujna vjernici bili u Poljskoj, a prošle su godine posjetili Svetu Zemlju.
Tajnica u pastoralnom vijeću i jedna od triju ekonomskih vijećnika 35-godišnja Ivana Orešić profesionalno se bavi prevođenjem, a u župi je uvijek spremna pomoći. Ističe povijesnu povezanost dvaju gornjostubičkih brježuljaka: župne crkve na ulazu u Park prirode Medvednica kao crkvenoga središta te na brježuljku Samci baroknoga dvorca Oršića u kojem je danas Muzej seljačkih buna. Budući da je župa od početka bila povezana s plemićima i dvorcem Oršić, oni su imali pravo ukopa u kriptama župne crkve, a i danas se u sklopu dvorca nalazi kapela sv. Franje Ksaverskoga. »Ljudi su ovdje snažno privrženi Crkvi, mnogo više u odnosu na druge župe. U pastoralnom vijeću zastupljeni su predstavnici svih zaseoka i župnih zajednica, a u ekonomskom vijeću svesrdno pomažemo župniku oko mnogih crkvenih objekata. Dobro komuniciramo s restauratorskim zavodom u Krapini, župljani su darežljivi i uvijek se uključe«, kaže Ivana Orešić, ističući da je posljednji veći zahvat bio uređenje kapele Kraljice Mira u Dobrim Zdencima za koju je 1943. godine kamen temeljac položio nadbiskup Alojzije Stepinac, a u tijeku je uređenje župne kuće pa se župni upravitelj iselio u pastoralni centar. Inicijativom župljana izgrađen je prije devet godina i Trg Kraljice Mira s kipom Blažene Djevice Marije iznad župne crkve, gdje se u tom »sakralnom objektu na otvorenom« svakodnevno moli krunica u večernje sate.
U korizmi se u Gornjoj Stubici organizira župni križni put koji svaki put ide nekom drugom trasom kako bi se bolje upoznala sva sela i zaseoci toga područja. U tom su aktivni i mladi koje predstavlja Katarina Sačer (24), vjeroučiteljica koja već četiri godine drži i župnu katehezu za prvopričesnike. »Djeca su većinom privržena Crkvi i imaju vjersko iskustvo, iako je vidljivo da je svake godine u padu. Lijepo je s njima raditi, pokušavamo ih uvesti u život zajednice, da se uključe u ministrante ili dječji zbor ‘Jurjevčane’. A što se tiče okupljanja mladih, nema sustavne kateheze, ali se okupljamo i odlazimo na planinarske križne putove, susrete hrvatske katoličke mladeži. Problem je što mladi studiraju u Zagrebu pa ih je teško okupiti u isto vrijeme«, kaže Katarina Sačer, koja je trenutačno zaposlena kao vjeroučiteljica na zamjeni u tri škole. Spominje i kolegicu Moniku Lisak koja drži katehezu krizmanicima, a u župi je još nekoliko vjeroučitelja koji su na različite načine angažirani kako bi gornjostubička zajednica i u devetom stoljeću svojega postojanja bila – uvijek nova.
Među manje poznatim, ali spomena vrijednim Gornjostubičanima jest i redovnica iz družbe Kćeri sv. Križa Ivana Slava Stakor koja je 2002. godine umrla u Indiji, gdje je kao misionarka provela 70 godina u služenju siromašnima. Iako to nije voljela, uspoređivali su je s Majkom Terezijom, mnogi su je zato zvali »planinska Majka Terezija« jer je njezin apostolat bio vezan uz podnožje Himalaje u indijskoj pokrajini Darjeeling na nepalskoj granici. Kada je 1995. godine bila posljednji put u posjetu Hrvatskoj, kako prenosi župna stranica, s. Ivana Slava Stakor rekla je ponešto o sebi: »Rođena sam 1911. u selu Modrovcu, preko isusovaca sam stupila u misijsku družbu sestara Kćeri sv. Križa u Belgiji. Novicijat sam provela u Engleskoj, a 1933. stigla sam u Bombay u Indiji. Svi moramo dati dobar primjer. Svi mi: svećenici i redovnici, svi kršćani osposobljeni smo po zvanju da svima iskazujemo kršćansku ljubav. Svi ljudi moraju osjetiti našu kršćansku ljubav.«
