U nepunih sat vremena vožnje od zagrebačke prvostolnice prema Kupi stiže se u mnogima najljepši dio Hrvatske. Blizina je Zagreba, mir i tišina, prirodno bogatstvo voda, šuma, plodno tlo, poduzetnička zona, sve po mjeri čovjeka, dakle obilje života i svijetle budućnosti. Redaju se mjesta Brezovica, Kupinečki Kraljevec, Pisarovina, Donja Kupčina… U povijesti to su prepoznatljiva mjesta jer su bila i ostala izvorom života, posebno po svom plodnom tlu i vodama, te blizini metropole.
Donja Kupčina, mirno mjesto isprepleteno obiteljskim kućama, nalazi se u pokupskoj nizini s bogatim oranicama, livadama i šumama, u blizini ušća potoka Kupčine u Kupu. Premda je u Zagrebačkoj županiji, Donja Kupčina prema crkvenoj podjeli pripada Sisačkoj biskupiji. Župna crkva sv. Marije Magdalene, nekada drvena, zidana je 1672. godine. Srušena je i izgrađena nova crkva 1749. pod pokroviteljstvom vlastelinstva Erdödy u Jastrebarskom. Svojom posebnom arhitekturom resila je i resi i danas mjesto, izdiže se poput ljepotice iz bajke u netaknutoj prirodi. Obnovama joj je preinačen izvorni slog, a netaknuta je ostala propovjedaonica iz 1762. godine. Crkva je stradala u Domovinskom ratu, njezina je obnova u tijeku jer je obnavljaju župljani svojim sredstvima dok resorna ministarstva samo promatraju. Posljednji slog župna crkva dobila je za obnove 1904. i na tome se radi i današnja obnova. U župi se nalazi vrijedna monstranca (pokaznica) stara više od 300 godina.
Župom u Donjoj Kupčini upravlja iskusni pastoralac mons. Franjo Ćuk, koji u kratkom predstavljanju drevne župe ističe da je današnja župa spadala u 16. stoljeću pod župu Pisarovinska Jamnica, zapravo tada je bila filijala. »Naravno, crkve su se gradile gdje su bili vjernici, a župa Donja Kupčina imala je do 2000 vjernika najviše kroz svoju prošlost«, navodi mons. Ćuk. Poput okolnih mjesta koja je srpski agresor pokušao okupirati, a hrvatski narod istrijebiti, i to ne birajući sredstva, tako je granatirana i drevna crkva sv. Marije Magdalene. U Domovinskom ratu crkva je bila pogođena sa 16 granata. »Obnova još nije gotova«, navodi mons. Ćuk. »Ministarstvo kulture, bez obzira koja je opcija na vlasti, nije izdvajalo nikakva sredstva premda je crkva i vrijedan spomenik kulture. U obnovi smo se snalazili na razne načine. Tako smo obnovili zvonik, čekamo obnovu iznutra, zapravo činimo to prema svojim mogućnostima. Sada nam je najvažnije da je tu živa Crkva, da se okuplja, obnavlja i živi. Tu je na području župe do 1000 župljana koji žive u tristotinjak obitelji, zapravo imamo po kućnim brojevima do 450 jedinica. Što se tiče odnosa rođenih i umrlih, to je slično kao i u okolnima župama. Tako je u prošloj godini bilo 12 krštenja, šest vjenčanja, devet prvopričesnika, 16 krizmanika te 21 umrli.«
Župnik Ćuk ističe da je to kraj u kojem većina ljudi radi, gotovo i nema nezaposlenih, i to drži ljude na okupu. Tako što se tiče broja stanovnika posljednjih godina nema velikih odstupanja. U blizini je Jamnica, koja dobro posluje i u kojoj radi dio stanovništva. Zatim tu je »König Metall«, dio župljana i tu je zaposlen, te druge manje tvrtke. »Kad ljudi rade i imaju siguran posao, logično je da će tu i ostati. Pretjeruje se s odlaskom mladih izvan Hrvatske, to je trend koji šire mediji i pridonose pesimističnomu stanju. Kod nas je suprotno, neznatan je broj onih koji su otišli zbog trenda. Mladi tu ostaju, tu zasnivaju obitelji. Imaju posao, tu je blizu Zagreb i jednostavno je to zaustavljeno.« Mons. Ćuk već je 19. godinu župnik u Donjoj Kupčini. Preuzeo je župu kad je trebalo obnavljati, a čim je obnovljen župni dvor, jednostavno ga je otvorio za sve župljane i druge dobronamjernike. »Župni je dvor bio devastiran i za njegovu obnovu posebno moram zahvaliti Zagrebačkoj nadbiskupiji jer smo bili do 2010. u njezinu sastavu. Župni je dvor bio napušten i ostavljen, a dvije su ključne osobe koje su posebno pomogle da se to obnovi, kardinal Josip Bozanić i mons. Ivan Hren. Od njegove obnove nastojim uvijek da župni dvor bude dom župljanima, a ne hladni uredni dvor bez života. Tu je uvijek živahno, bilo da je netko u župnom dvoru ili da se djeca igraju u blizini. Primjerice, i kad se povučem u sobu da se malo odmorim, lagodnije se osjećam kad čujem glasove, kad čujem da djeca viču. Tada sam sretniji kao svećenik jer ljudi to doživljavaju kao svoje.«
Na području župe živi i romska katolička zajednica, a župnik Ćuk ističe da ih ima četrdesetak te da djeca idu na vjeronauk do sakramenta potvrde. Zapravo i tu su načinjeni stanoviti pomaci u pastoralu. »Kao svećeniku važno mi je da je župa živa, a pritom smatram da je potrebno da župljani rade u službi Crkve, zato treba takve vjernike prepoznati ili prihvatiti sugestiju za one ljude koji imaju određeni dar i žele se uključiti u župnu zajednicu. Važno je da osoba ima cjelovit odgoj i želi dati zajednici više, dakle da ima vjernički, karizmatski i stručni dio, a hvala Bogu takvih imamo. Bog daje ljudima darove i posebnosti, samo ih je važno prepoznati. Tako imamo katehezu za sve uzraste, a djeluje snažna i jako važna Marijina legija, zatim molitvena zajednica bl. Alojzija Stepinca koja se godinama okuplja srijedom. Tu je pjevački zbor, ministranti, a još su žive i tradicionalne pobožnosti. Suradnja sa školom je izvrsna jer i vjeroučiteljica Đurđica Trputec rado se uključi u sve što treba graditi zajedništvo.« Za određene prigode ili po potrebi u pastoral se uključi stalni đakon Željko Kovačević koji pomaže na više župa. Mons. Ćuk navodi da mu posebno utiru put u pastoralu Marijini legionari. »Legionari mi puno pomognu, posebno u pripremi ljudi za sakramente. Na primjer, nedavno su mi našli stari bračni par koji je bio po strani jer nisu prihvaćali Crkvu. Legionari su mi ga pripremili, bio sam sretan nakon susreta s njima i njihova povratka u zajedništvo s Crkvom. Zapravo, to je apostolat koji puno znači za našu župu.« Mons. Ćuk, koji je omiljen u župnoj zajednici, u biskupijama i među svećenicima, navodi da ne podilazi nikomu, jer neki svećenici ne shvaćaju da im političar ne može određivati pastoral ili im nametati svoje mišljenje. Narod se ne smije dijeliti, nego treba ujedinjavati hrvatski narod. Pa napokon imamo svoju Hrvatsku.«
Župnik Ćuk ističe da polako dolazi do ujedinjenja jer Drugi svjetski rat i zatim komunizam ostavili su duboku podijeljenost hrvatskoga naroda i to treba premostiti. »Na jednoj strani bila je jugoslavenska i tvrda komunistička, a na drugoj hrvatska domoljubna struja. Treba neprestano na tome raditi da se nadiđu te ideološke podjele i shvati hrvatska stvarnost. Polako se stvari liječe i to je jedini pravi put, ali je i dugotrajan proces. Na nama je zadaća da to provedemo, pomirimo narod, uključimo u ono što je dobro, ono što nas uči evanđelje.« Isto tako, mons. Ćuk navodi da je i proces prihvaćanja realnoga stanja da župa Donja Kupčina pripada Sisačkoj biskupiji. To je dobro rješenje za biskupiju, jednostavno župljani se moraju naviknuti da je središte biskupije u Sisku. »Primjerice, prije nekoliko desetljeća Zagrebačka nadbiskupija obuhvaćala je raspon od nekoliko stotina kilometara, a Sisak je tu blizu. Još dok se urede putovi… Zapravo, kad smo se pripojili Sisačkoj biskupiji, bio sam ‘Pedro koji mora visjeti’. Bilo je bitno da se osnaži ta biskupija, moramo se učiti ljubavi prema svomu narodu, ljubiti svoju domovinu i pomagati jedni drugima.«
Uz redovite nedjeljne mise na kojima je odaziv i do 30 posto redovitih župljana, organiziraju se devetnice, redoviti pristupi sakramentima, kateheze, ministrantska druženja, probe pjevanja, predavanja, tribine. Zapravo, župni je dvor uvijek ispunjen i za sve otvoren. Župljanima je sve pristupačno, od računala do kuhinjskih aparata i hladnjaka.
Inventar i duša župe je izvanredna djeliteljica pričesti Marta Drenjančević koju župljani zovu teta Marta. Rođena je u Đakovu, odrasla u Bosni, završila fakultet u Varaždinu. Ona ističe da je još 1975. promijenila svoj život i okrenula ga služeći Crkvi. »Obraćenica sam i od obraćenja završila sam fakultet, a kad mi se Gospodin obznanio, ušla sam u njegovo naručje i 43 godine smo skupa moj Bog i ja«, svjedoči sakristanka, izvanredna djeliteljica pričesti, katehistica, domaćica, zapravo osoba koja radi sve što je potrebno u službi Crkve. Dobri je duh župe!
Dvadesetogodišnji Filip Stupljanec radi u Pisarovini u proizvodnji autodijelova, zaposlen je već godinu i pol te ističe da je na tom području premalo radnika. »Išli smo u Donju Kupčinu u školu, a u generaciji nas je bilo 17«, navodi Stupljanec. »Zapravo, bili smo poslije rata velika generacija, a kasnije sam išao u školu u Pisarovinu. Većina mladih iz moje generacije tu je ostala, samo jedan je iz naše generacije još u petom razredu otišao. Nedavno sam se oženio i tu mi je lijepo živjeti. Uz roditelje imam četiri brata i jednu sestru, a supruga i ja živimo s roditeljima. Tu je uistinu život po mjeri čovjeka, posla ima, tu zapravo nema nezaposlenih. S druge strane blizina je Zagreba, a nije daleko ni Karlovac. Tu je mir i tišina, zemlja je plodna, pravi ugođaj za život. Što ima ljepše od toga kad se ujutro čuje pjev ptica, kad se čovjek može prošetati u mirnoj prirodi, kad može promišljati, meditirati u miru?« Stupljenec navodi da je član Marijine legije, predsjednik je kurije koja ima osam prezidija. Kurija ima sastanak jednom mjesečno, a prezidij se sastaje jednom tjedno. »Imamo četrdesetak članova Marijine legije koji dolaze na sastanke, a uz to imamo i članove koji se mole doma. Svaki tjedan izlazimo na teren, pomažemo potrebitima, razgovaramo s njima. Zapravo tu su svi aktivni jer redovito se podnose izvješća o tome kako je obavljena zadaća i obveze što su preuzete na sastanku. Ustvari podnosi se izvještaj je li izvršen apostolat. U to su uključeni oni od najmanjih do odraslih, jer nastojimo da bude kontinuitet apostolata.«
Dejan Milčić tek se uključio u Marijinu legiju na nagovor svojih kumova. Navodi da radi na građevini te da na području Donje Kupčine nema mladih koji su nezaposleni, pogotovo otkad je došla njemačka tvrtka u Pisarovinu. »Ovdje je manjak radnika, svi privatnici traže radnike, posebice u građevinskim tvrtkama. Tu smo nadomak Zagreba, ali premalo se za nas znade, jer medije ne zanima ono što je pozitivno. Doduše, to priječi malo i prometna teškoća, jer ceste bi trebale biti bolje. Zasad se loše održavaju. Tu se dođe brzo do grada premda je loša povezanost sa Zagrebom kad su u pitanju autobusne linije, posebno kad je u pitanju raspored vožnje. Autobus vozi svaka dva-tri sata, a za Jastrebarsko svakih pola sata.« Komentirajući svoju generaciju i njezinu povezanost s Crkvom, Milčić ističe da njegova generacija ne dolazi manje u crkvu. »Bilo nas je petnaest u generaciji tijekom školovanja, a troje njih redovito dolaze u crkvu. Nedovoljno je informiranosti o Crkvi. Iskustveno govoreći, kad nekomu želim prići, svi imaju neke predrasude i svoja stajališta o Crkvi, a kad im se priča, uopće ne slušaju. Zato treba biti ustrajan jer tako se postižu plodovi.«
Franciska Stupljanec rođena je u Petrinji i tu se udala. »U gradu čovjek teško može imati mir, ovdje se iziđe van, prošeta se po polju, čuje cvrkut ptica, zapravo tu se čovjek može odmoriti«, svjedoči članica Marijine legije. »Velika je razlika između Petrinje i ove župe, jer velika je razlika između grada i sela. Ovdje je mir i to se osjeti na svakom koraku. Od trećega razreda osnovne škole u Marijinoj sam legiji. Premda sam tu kratko, zapravo od udaje, osjećam i doživljavam snažan vjernički duh župne zajednice. U ovom kraju nema siromašnih. Naravno, ima samaca i uvijek ima socijalnih slučajeva iz različitih razloga. No sve ovisi o čovjeku, kakav je on. Nema tu onih da nemaju što jesti. Bez obzira na sve, tu postoji župni Caritas koji se skrbi za najpotrebitije. Posebno me oduševljava zajedništvo. Svi se međusobno poznaju i točno znadu komu je što potrebno, kolike su čije mogućnosti.«
U župi je aktivan Tomislav Sabljak koji je po zanimanju autolimar, radi u Jamnici, igra nogomet, ima 33 godine i nije oženjen. »Ima nas sve više koji nismo oženjeni, a vrijeme protječe«, navodi Sabljak. »U Jamnici radim trinaest godina, i tamo je izvrsno jer voda je uvijek tražena. Tko će biti vlasnik ne znam, ali mi radimo. Ustvari u Jamnici je zaposleno od 800 do 1000 ljudi kad je sezona. Tu svi rade i to je ono što nam daje nadu. U Marijinoj sam legiji tri godine. Marijinu legiju pokrenuli su članovi iz Petrinje. Došli su se tu predstaviti i tako je počelo. Kad su u pitanju stariji i nemoćni, običavam poći k njima. Odnesem im određene potrepštine, posebno o svetkovinama, jednostavno da imaju bolji ručak. Istodobno pomognem im kad im treba cijepati drva. Kad je netko sam, pomognemo u onom što mu treba, jer to je naš apostolat i kroz to nas ljudi doživljavaju.«
Petra Mikulić apsolventica je teologije na Teološkom fakultetu »Matija Vlačić Ilirik«, u župi je u Marijinoj legiji već tri godine, a radi u župnoj katehezi. »Župnik je jako otvoren, čak sam pomišljala kako će me prihvatiti kad sam upisala studij na protestantskom fakultetu«, svjedoči buduća teologinja Mikulić. »Rekao mi je da ima dobrih teologa među protestantima i onda je i meni bila duša lakša. U župi okupljam mlade, posebno djecu s kojima priređujem nešto između sastanka i igre. Brojni se odazovu, ponekad ih bude 14, zapravo toliko ih ima u župi. Prilagodim se njihovim rasporedima. Naravno da je sve po katoličkim programima, posebno kad govorim o sakramentima.«
Zanimljiva je povezanost Marijine legije sa župom sv. Lovre iz Petrinje. Štefica Pohlod iz Petrinje često ih posjećuje, razmjenjuje iskustva. »Često sam tu jer je povezanost sa župom Donja Kupčina snažna«, ističe Marijina legionarka. »Ova župa ima dušu i mladi iz Petrinje joj se dive, često im je inspiracija. Važna je povezanost svih laičkih udruga na biskupijskoj razini jer time osnažujemo jedni druge.«
Župni pjevački zbor vodi Mirjana Štulhofer koja radi kao profesorica glazbe u osnovnoj školi u Pisarovini. »Zbor smo osnovali 2001. Bilo je četrdesetak članova, a onda smo zbog raznih obveza završili na ženskom zboru s petnaestak stalnih članica«, navodi ona. »To je zdrava jezgra, a imam i svu djecu na okupu, postupno ih uvodim u zbor. Oni pretežno ministriraju, onda ih polako premjestim u zbor. U crkvi treba pjevati svatko tko želi, i ne bih nikad nikoga odbila bez obzira na boju glasa i sluh. Probe su jednom tjedno, a vodim se mišlju da je svako pjevanje bolje od nikakvoga pjevanja. Mi nismo zbor da priređujemo koncerte, nego da povedemo pjevanje. Istodobno i sviram, a prije sam imala četiri-pet generacija koje su imale i svirače. U ovih petnaestak godina imamo repertoar koji su svi naučili, i važno nam je da svi vjernici za vrijeme mise sudjeluju u pjevanju. To je smisao župnoga zbora, da se uključi tko god želi prema svojim mogućnostima.«
Maja Vidović je psihologinja, a istodobno je završila i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika. Radi kao dizajnerica, zapravo, kako ističe, »radi svašta«. »Tu sam u župi preuzela prvopričesnike i s njima radim. Radim još i s mladima, s učenicima prvoga razreda srednje škole«, navodi psihologinja Vidović. »Nastojim spojiti svoje discipline, psihologiju, teologiju, umjetnost, životno iskustvo. Treba u župi potaknuti nešto i ta me misao vodi. Mi nismo velika zagrebačka župa, jer kad nam dođe dvadesetak mladih, to je za nas veliki postotak. Prvopričesnici svi dolaze na katehezu. Želimo ih upoznati i s prostorom da ne shvate pogrješno gdje župnik živi. Da bismo došli do pravih mladih, moramo početi s temeljem, a to su oni najmlađi. I na tome nadograđujemo pastoral. Danas su veliki problem mediji koji potenciraju odlazak mladih. Na primjer, nitko u medijima ne će reći da je tisuće aviona sletjelo sretno, nego da je jedan pao. Pritom se javlja psihološki mehanizam, ljudski je mozak formiran od zaštite na opasnosti i tako se prenosi pesimizam. Treba širiti pozitivno. Čovjek koji je sklon negativnomu izražavanju koristi se prečicom koja mu je bliža od pozitivnoga.«
Župnik mons. Ćuk upravlja i župom Šišljavić koja ima oko 690 stanovnika i pet školaraca.
