»Moj mali je doista bistar«, često se može čuti od ponosnih roditelja nakon što je njihovo dijete odgovorilo točno na neko za njegov uzrast ne baš lagano pitanje ili je pokazalo posebnu umješnost u dodavanju nogometne, rukometne ili košarkaške lopte, što je od roditelja sasvim u redu, ali pod uvjetom da dijete odgajaju da nije zbog odgovora ili vještine čudo od djeteta, jer će i druga djeca kad-tad pokazati svoju darovitost ili genijalnost na tom ili na nekim drugim područjima. Dakle, želja za što boljim uspjehom, no povezana sa skromnošću, trebala bi biti vodilja u pedagogiji kao odgojnoj praksi, kako je to smatrao i utemeljitelj novije pedagogije češki pedagog Jan Amos Komensky u svom djelu još iz g. 1632. »Velika didaktika«. Osim za živo biće, pridjev »bistar« ili imenica »bistrina« često se upotrebljavaju i za tvari u smislu kakvoće, svojstva, pa se najčešće misli na zdravu »bistru vodu«, kvalitetno »bistro vino, rakiju i pivo«, jasno i bez oblaka »bistro nebo« i slično. No da bi se bistrina primijenila na naselje, mnogi će u prvi tren pomisliti da su nužni sasvim drukčiji kriteriji, kao u slučaju općine Bistra, smještene na sjeverozapadnoj strani Sljemena, na obroncima i u dolini ispod Medvednice, 20-ak km od hrvatske metropole Zagreba, na lokalnoj cesti prema Kraljevu Vrhu, Stubičkim Toplicama, Oroslavju ili Donjoj Stubici. Međutim, tko prođe i posjeti općinska naselja Bukovje Bistransko, Donju i Gornju Bistru, Novake Bistranske, Oborovo Bistransko i Poljanicu Bistransku, s oko 7000 stanovnika, ostane gotovo zatečen bogatom prirodom: šumama, rijetkim planinskim biljkama i raznolikim životinjskim vrstama, a posebice bistrim potocima i bistrom pitkom vodom, bit će mu jasno odakle naziv za općinu i njezin grb, koji rese i kapljice vode. Rumunjska i Bugarska također imaju naselje Bistru, stari Grad Bistra nalazi se i u slovenskoj općini Vrhnika, a vjerojatno se još nekoliko zemalja može pohvaliti Bistrom, međutim hrvatska je Bistra, dakako, »naj« u svakom smislu.
Tomu superlativu bez konkurencije pridonosi i župa sv. Nikole u Bistri, čija se župna crkva vidi izdaleka. Ljepotom i dominirajućim položajem iznad naselja, okružena šumom, djeluje pomalo nestvarno. Posjed Bistra s tamošnjom crkvom spominje se već 1209. g. u povelji kralja Andrije II. kojom on vraća oduzete posjede zagrebačkomu županu Vratislavu i njegovoj braći. Zapisano je da je župan već ranije izgradio crkvu sv. Nikole, što znači, najvjerojatnije, u drugoj polovici 12. stoljeća. Istoimena župa spominje se 1334. u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije, kada je pripadala zagrebačkomu (kaptolskomu) arhiđakonatu. Prema dosadašnjim znanstvenim istraživanjima, crkva je bila drvena i nalazila se na brježuljku između dvorca »Bistra« i Poljanice, kasnije je na tom mjestu bila kapela sv. Marije Magdalene, a župni stan bio je na susjednom brježuljku – Belčić bregu. Zidanu crkvu na današnjem mjestu podignuo je g. 1631. vlasnik bistranskoga posjeda barun Ivan Moscon »svojum darežljivostju i z trudi ljudstva«, kako je doslovce zapisano, za vrijeme župnikovanja Jakoba Saitha.
Do župne crkve, koja se nalazi u Poljanici Bistranskoj, obnovljene zadnji put prema uklesanom natpisu g. 1998., dolazi se uz mjesno groblje. Još jedna temeljita obnova započeta je prije pet godina. Obnovljen je zvonik, a uskoro započinje i njezino »dotjerivanje« izvana, što uz župljane potpomažu nadležno ministarstvo, županija i općina. Ukrašena je vitrajima s likovima hrvatskih duhovnih velikana bl. Alojzija Stepinca, sv. Leopolda Bogdana Mandića, sv. Nikole Tavelića i sv. Marka Križevčanina. Uz glavni oltar sv. Nikole u njoj se nalaze i dva manja pokrajna, jedan nasuprot drugomu, sv. Antuna i Majke Božje Lurdske. Od crkvenoga ulaza u blagom podnožju s lijeve strane podignut je križni put s natpisom: »O 800 godina spomena Bistre, župi darovao župnik Tomo Novosel, Bistra, 2010.«, s kojega se pogled prostire nad cijelom dolinom sve do slovenske granice, što izmamljuje uzdah zbog prekrasna prizora. Iza crkve je asfaltiran i uređen prostor za parkiranje automobila, a s desne strane je također obnovljena župna kuća i pastoralni centar. U tom prostoru još jedna obližnja zgrada plijeni pozornost, ona Udruge vinogradara i vinara »Bistra«, iz čega se samo naslućuje da su sve mjesne ustanove: škola, DVD, lovačko društvo i druge, zaključno s općinom i njezinim načelnikom Krešimirom Gulićem, u primjerno-poželjnim odnosima sa župnom zajednicom.
Župa se u potpunosti poklapa s općinskim granicama pa ima otprilike isti broj župljana kao i stanovnika – oko 7000 njih u 2200 obitelji u šest sela: Bukovje Bistransko, Donja Bistra, Gornja Bistra, Novaki Bistranski, Oborovo Bistransko i Poljanica Bistranska, gdje je župna crkva. Iako mladi ne napuštaju mjesto, demografska slika nije najsjajnija jer je svake godine otprilike 90-ak sprovoda, a tek 50-60 krštenja, prvopričesnika je još uvijek 60-70, krizmanika 70-ak, a samo 20-25 vjenčanja, no svi su ti brojevi u blagom, ali stalnom opadanju.
U župnoj crkvi, kući i pastoralnom centru te prostoru oko njih svaki je dan prilično »prometno« jer vjerske su aktivnosti doista raznovrsne. Sve te pastoralne zahtjeve pokušava besprijekorno ispuniti sadašnji župnik Tomislav Kralj, koji, vjerojatno, vapi za kapelanom. Na svu sreću brojni župni suradnici uvijek su uz njega te zbog toga često zadovoljno ističe da ima »najbolje župljane na svijetu«. Istodobno u razgovoru s njima također se često uz zahvalan uzdah od njih može čuti da imaju »najboljega župnika na svijetu«.
Župnik Kralj rođen je u obližnjem Velikom Trgovišću, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Zaboku. Zatim je upisao studij povijesti i pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ga je nakon dvije godine napustio i otišao u bogosloviju kao svećenički kandidat Zagrebačke nadbiskupije. Upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu te primio svećeničko ređenju u zagrebačkoj prvostolnici po nadbiskupu Josipu Bozaniću g. 2008. Prva svećenička služba bila mu je ona župnoga vikara u župi sv. Josipa na Trešnjevki i potom u župi sv. Pavla u zagrebačkom Retkovcu, gdje je svojedobno obavljao đakonski praktikum. Tamo je proveo tri godine pa je premješten, također u službi župnoga vikara, 2012. u župu Uznesenja BDM u Pregradi, a od ljeta 2013. imenovan je upraviteljem župe u Bistri.
U Gornjoj Bistri nalazi se glasoviti barokni dvorac »Oršić« u kojem je smještena Specijalna bolnica za kronične bolesti dječje dobi, u kojoj se za stotinjak teško oboljele djece svih uzrasta skrbi liječničko-medicinska ekipa s ravnateljem dr. Renatom Mittermayerom. Njima treba pridodati volontere talijanske međunarodne udruge »Vrt plavih ruža«, kojih je oko 4000 u posljednjih desetak godina pomagalo mališanima za vrijeme ljetnih praznika i družilo se s njima, ali ne smije se zanemariti ni sve veći broj volontera iz čitave Hrvatske. Tako je stari raskošni dvorac, koji je od 1770. do 1775. nakon vojne karijere u službi austrijske carice Marije Terezije dao graditi grof Krsto II. Oršić po nacrtima nepoznatoga arhitekta, postao hrvatski simbol nesebične ljubavi za najpotrebitije i najnemoćnije. Cijela priča ima svoju nutarnju logiku i humanitarni slijed jer je u dvorcu g. 1774. podignuta kapelica sv. Josipa, koji je poznat također po nesebičnoj i brižnoj skrbi za svoju svetu Obitelj. Posvećena je 24. lipnja 1781. po zagrebačkom biskupu Josipu Galjufu, a zanimljiva je po naslikanim oltarima. Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata »oslobodioci« su konfiscirali dvorac i oslobodili ga od kapele, koju su zatvorili pretvorivši je najprije u spremište, a potom u mrtvačnicu. Dolaskom demokratske Hrvatske, nakon 45 godina, uoči blagdana sv. Josipa, 18. ožujka 1990. kapela je predana na uporabu župi i otada je mjesto redovitoga misnoga okupljanja, svakoga utorka i svake druge nedjelje u mjesecu.
Ne uklapa se baš u »bistru« pedagogiju spomenute stare »Velike didaktike« posebno isticati samo neke župljane, koji su »najbolji na svijetu«, jer se po spremnosti i doprinosima u rastu župne zajednice u granicama vlastitih mogućnosti ta ocjena odnosi na svakoga od njih, pa je najbolje spomenuti pojedince, ali u okviru njihovih specifičnih obveza.
Tako je 27-godišnji profesor glazbe Filip Meštrović orguljaš i voditelj župnoga zbora. Iako studira još i informatiku, svake subote, a po potrebi češće, uvježbava 20-ak uglavnom mladih članova zbora. U instrumentalnoj pratnji uz orgulje zbor ima također gitaru i bongo-udaraljke. Već 11 godina redovito i savjesno sakristansku službu obavlja 66-godišnji Milan Minković. Ne samo on, nego i sva tri naraštaja obitelji aktivna su u crkvi. Čitači Jakov Kerlenko i Dora Drviš samo su maleni dio skupine čitača, a Ivan Poljski, učenik 2. razreda srednje Škole za cestovni promet u Zagrebu, vođa je ministrantske skupine koja ima 30-ak članova. Pravi raspored »dežurstava« te nove članove podučava u ministrantskim obvezama i ponašanju. Osim osnovnoškolaca i srednjoškolaca nekoliko je ministranata studenata i onih koji rade. S. Marija Paula Kljaić, redovnica samostana sv. Josipa u Sisku, za vikend dolazi u bistransku župu u kojoj predaje župni vjeronauk prvopričesnicima, vodi dječji zbor od 40-ak članova, pričešćuje i pomaže župniku u svemu drugom što je potrebno. Pripada milosrdnicama zagrebačke provincije, što i nije teško zaključiti ne samo po bijelom redovničkom velu na glavi, nego jer, kao i sve milosrdnice, djeluje blago, pristupačno, nasmijano, umirujuće, ukratko – milosrdno. Rođena je u župi Koraće kod Bosanskoga Broda, no već je »domaća« jer je nekoliko godina i prije dolazila iz Zagreba.
Kao i u svim drugim uređenim župama, već dulji niz godina aktivna su župna vijeća: ekonomsko od tri člana i pastoralno od desetak članova, u čijem radu redovito sudjeluju 43-godišnja Jela Minković, majka troje djece, ekonomistkinja koja radi kao knjigovotkinja, i Martina Drvić, tehničarka cestovnoga prometa, ali koja već 22 godine radi u jednom osiguravajućem društvu, također majka troje djece. U razgovoru s njima osjeća se privrženost župnoj zajednici i ad hoc spremnost da se za nju »potegne« u svakom smislu.
Ružica Lovrić, 53-godišnjakinja, sa suprugom Nikom majka dvoje djece, kćeri i sina, doseljenici su iz župe Dubrave iz BiH, članica je župnoga Caritasa i voditeljica molitvene zajednice Prijatelji Maloga Isusa: »Više od 20 žena aktivno je u karitativnoj skupini, koja se skrbi za potrebite župljane različitih profila, od starijih i nemoćnih samaca do obitelji s brojnijom djecom i onih koje su zbog nekih objektivnih okolnosti ostale bez redovitih prihoda. Naš rad podupiru uglavnom župljani svojim donacijama, zatim organiziramo dobrotvorne prodajne akcije i radionice, a ponekad nam pomogne i biskupijski Caritas. Samo kao primjer navest ću da župni Caritas nekolicini djece iz brojnijih obitelji i samohranih roditelja plaća školsku užinu tijekom cijele školske godine. Sretna sam s obitelji što smo u Bistri našli novi dom jer smo svoji među svojima, posjećujemo se, pomažemo i družimo, a svima nam je milosrdni Isus uzor i put, pa tko ne bi poželio biti u takvoj sredini! Molitvena zajednica, koja ima 20-ak članova, osnovana je prije pet godina, redovito se okuplja svakoga 8. i 25. u mjesecu, kada molimo za različite nakane župne zajednice i pojedinaca.«
Studij ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu završava 25-godišnja Marina Jozić, župna animatorica, koja vodi župni vjeronauk krizmanicima, organizira oratorije za djecu i sudjeluje u radnim akcijama. Za one koji ne znaju pojašnjava da su oratoriji izvorno salezijanski način pastoralnoga rada, kojim se omogućava i radnim danima i blagdanima okupljanje i druženje djece i mladih u vedrom prijateljskom, obiteljskom i molitvenom ozračju i raspoloženju. Već je neko vrijeme u župi aktivno prisutan i Zvonimir Tomaš, salezijanski bogoslov, rodom iz Dubrovnika, ali s roditeljima već dugi niz godina živi u Zagrebu. Na petoj je godini redovničke formacije u odgojnoj kući u Podsusedu, gdje je pomoćnik odgojitelja prednovaka, a u Bistru dolazi subotom i nedjeljom pomoći u župnom pastoralu.
Potiho i pomalo sa strane svoju župu i njezine običaje u svakoj prigodi promovira i 65-godišnja Vera Grgac, profesorica kirurške zdravstvene njege u srednjoj medicinskoj školi u Vinogradskoj ulici u Zagrebu. O nedavnim uskrsnim narodnim običajima karakterističnima za bistransku župu priča s puno emocija i ponosa: »Na Cvjetnicu se, kao i u cijelom Zagorju, u crkvu nosi ono što najprije cvate, a u Bistri su to grmolike biljke lijeska i mirišljavi drijen te korjenčić vugana, močvarne mirišljave biljke. Oni se izrežu na komadiće, pomiješaju se nakon blagoslova i ušiju u jastučić, koji je, dakako, onda mirišljav. Taj su jastučić nosila osobito djeca tjedan dana oko vrata sve do Uskrsa, a odrasli su korjenčić vugana nosili ispod kragne. Na Veliku subotu, dok se u krušnim pećima pekla gibanica, u vatru bi se bacio dio spomenutih mirišljavih suhih pripravaka, a stara baka bi rekla da tako ‘gibanica bude bolje dišala’ kada bi se nosila na blagoslov.«
Na području župe osim u župnoj crkvi nedjeljom i blagdanima u 8 i 11, mise se slave u kapeli sv. Vendelina u Donjoj Bistri u 9.30 te u kapeli sv. Roka u Novakima Bistranskim ili u bolničkoj kapeli sv. Josipa u 19 sati. Osim toga, povremeno župnik odlazi i u dva od četiri doma za starije i nemoćne osobe na području župe, gdje također predvodi euharistijsko slavlje. Redoviti su molitveni susreti: euharistijsko klanjanje svakoga četvrtka u 18.30 prije mise, kao i ispovijed i krunica svakoga dana prije mise te krunica Milosrdnoga Isusa utorkom, kateheze za sve uzraste i drugo. Takvo molitveno svakodnevno ozračje iznjedrilo je i duhovna redovnička zvanja: milosrdnice s. Paule Puzjak i karmelićanke Božanskoga Srca Isusova s. Marije Lucije Eršek. Osim te duboke vjerničke dimenzije koja je gotovo »opipljiva« na svakom koraku, u Bistri je prepoznatljiv i domoljubno-rodoljubni pozitivni naboj, o čemu govori i prekrasni spomenik u središtu Poljanice Bistranske podignut u slavu sumještanima koji su položili živote za hrvatsku slobodu: Zoranu Jantonu, Stjepanu Jedvaju, Ivanu Fabijančiću i Ivanu Francekoviću. Zahvalnost njima četvorici i njihovim obiteljima živjet će u srcima tamošnjih ljudi ispod Medvednice dokle god bude Bistre, u kojoj je bistrina kao svojstvo tvari već odavno pomalo metafizički prelivena i na odnose među ljudima, koji su “bistri” i »čisti«, tj. gostoljubivi, iskreni i neiskvareni. Kao da je stari češki pedagog pisao svoju »Veliku didaktiku« nakon što je posjetio Bistru!
U obnovljenu i uređenu Pastoralnom centru »Vlč. Petar Žagmeštar« redovito se održavaju župni vjeronauk, predavanja, susreti, tribine i slično. Centar je dobio ime po mučeniku rođenom g. 1899. u župi, u Bistranskim Novakima, od otca Nikole i majke Ane r. Car. Za svećenika ga je g. 1922. zaredio nadbiskup Antun Bauer i prvo je poslan za kapelana u Gornju i Donju Stubicu, a potom je 1926. imenovan katehetom u Sisku. Bio je ne samo pastoralac, nego također pisac te član gotovo svih sisačkih kulturnih, karitativnih i prosvjetnih udruga. Iako se nije bavio politikom, nego je samo podizao vjersku i domoljubnu svijest puka, pomagao siromašnima, štitio sve ugrožene, podjednako i komuniste i Židove, i donosio hranu brojnoj kozaračkoj, najvećim dijelom srpskoj, djeci, postao je trn u oku pripadnicima »oslobodilačke« 45. srpske udarne divizije odmah nakon njezina ulaska u Sisak 5. svibnja 1945., kao i tamošnjoj Ozni te domaćim komunistima. Jedne su ga noći te godine uhitili i odveli na nepoznato mjesto, prema jednom nepotvrđenom istraživanju u šumu Brezovicu kod Siska, a po drugom na obalu Save skupa sa 140 ranjenika iz sisačke bolnice te ga bez suda pogubili. Prema svjedočenju nekadašnjega sisačkoga skojevca koji je odbio biti u strjeljačkom vodu, strijeljali su ga skojevci pod zapovjedništvom mladoga oficira Ozne Šere Pavičića. Htjeli su tako da mu se zametne svaki trag, ali njegovi sunarodnjaci bistranski župljani nisu ga zaboravili, što im, svakako, može biti na ponos i za svaku je pohvalu.
