Kako neupućenu čovjeku objasniti gdje je Koška? Pitanje je, unatoč suvremenim tehnologijama, neobično upravo zbog spoznaje da je Koška važno sjecište čak četiriju slavonskih pravaca – južno je Đakovo, sjeverno Valpovo, istočno Osijek, zapadno Našice. Mjestašce sa 1600 stanovnika cestovno je povezano Podravskom magistralom, ali vjerojatno je najlakše objasniti željezničkom rutom – Koška je prva postaja kada se ubrzanim vlakom iz Našica krene prema Osijeku.
Župa Koška najzapadnija je župa Valpovačkoga dekanata Đakovačko-osječke nadbiskupije, a osim naselja Koške, njezina sastavnica su i filijale Niza, Topoline, Normanci, Ordanja i Andrijevac. Uz župnu crkvu sakralni objekti su crkva BDM Kraljice Neba u Nizi i crkva Uznesenja BDM u Topolinama, dočim se u Andrijevcu ponosno slavi svetkovina sv. Antuna Padovanskoga. S osnovnim podatcima o župi upoznaje nas župnik mr. Tomislav Korov. Došao je u Košku u kolovozu 2016., a njegova biografija detaljno je predstavljena u reportaži iz njegove prethodne župe sv. Ćirila i Metoda u Vinkovcima. Rođen je 6. lipnja 1966. u Valpovu, magistar je pastoralnoga turizma, na dobrom putu da uskoro obrani i doktorski rad.
»Župa je do 1943. bila upražnjena, točnije Koška je pripadala pod harkanovačku župu. Tada župnik postaje Adam Kovačev i ostaje punih 45 godina, do 1989. Ranije je Koška bila pod našičkom franjevačkom župom, pripadala je Pečuškoj biskupiji, tek kasnije je postala dijelom Đakovačko-osječke nadbiskupije«, sažeo je koškanski župnik povijest župe i mjesta u kojem stanovništvo uglavnom živi od poljoprivrede, stradale u novijem društvenom sustavu.
»Mali su poljoprivrednici propali, nestali. Velik je problem iseljavanje. Mladi ljudi koji završe škole i fakultete odlaze iz sela, u Njemačku, Irsku, ili makar u Zagreb i na more. Problem je i natalitet. U prošloj je godini osamnaestero krštenih, a 42 osobe su umrle. U prvoj polovici 2018. imamo 21 umrloga župljanina, a samo sedmero krštenih. Iza umrlih staraca ostaju prazne kuće, djeca su im daleko od doma, mnogi su otišli trbuhom za kruhom. Nema mladosti koja bi te kuće kupila, tako da sela, kao i Slavonija, polagano izumiru. Teško je tijekom blagoslova obitelji gledati mnogo zatvorenih kuća«, tumači koškanski župnik, i žali što se nije razvila industrija.
»Nastojimo voditi rad s djecom i mladima, 80 posto školske djece dolazi na župnu katehezu. Rad s njima je težak, školuju se u Našicama i Osijeku. Imali smo dobar odaziv i kad je bio Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru 2017. Idemo i na biskupijske križne putove«, podsjeća mr. Korov, a neobično je u Koški što se župna crkva nalazi na mjesnom groblju. U istoj nadbiskupiji još je i župa Kristova uskrsnuća u Čepinu nalik koškanskoj. »Romanička crkva prema nekim izvorima datira iz sredine 13. stoljeća. Selo se raširilo, crkva je ostala na izvornom mjestu i nije daleko od centra. Mene kao svećenika župna crkva na groblju podsjeća na nebesku i zemaljsku Crkvu. Oko crkve su naši dragi pokojnici koji su s nama živjeli. Istina, nije svakidašnje, no u stara vremena vjernici su pokapani oko crkve«, pojasnio je župnik iz Koške. Sretan je i zbog povratka drevnoga običaja »Blagoslovio sam o Đurđevu konje«. Blagoslov se upriličuje u nedjelju nakon Đurđeva. Ta priredba, na koju dolaze konjogojske udruge iz našičkoga kraja, Đakovštine i Valpovštine, uvrštena je na popis nematerijalnih kulturnih dobara. »U Koški se iznimno štuje i Gospa Lurdska, moli se devetnica ususret blagdanu, imamo različite pobožnosti, 24-satno čitanje Biblije prije Duhova. Bude više od stotinu čitača«, dodao je koškanski župnik. U pastoralnom radu svesrdno mu pomaže i profesor s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Đakovu dr. Stjepan Radić. Uostalom, podrška kolegi čak je i nužna s obzirom na to da su nedjeljom dvije mise u župnoj crkvi, u 8 i 11 sati, a u obje filijalne crkve euharistija se slavi u 9.30 sati. Nedjeljni dolasci dr. Radića omogućuju Koškanima na misama i sakrament pomirenja, kao i duhovne razgovore.
»Mijenjamo se u predvođenju misnoga slavlja i ispovijedi. Obogaćen sam koškanskim proširenjem iskustva s čime se sve kolege svećenici suočavaju u slavonskim selima. S jedne je strane izazov i ljepota, s druge i svojevrsna težina. Uz vjeru i odlučnost, dobru volju, mogu se nadvladati sve teškoće«, kazao je đakovački profesor filozofije, rođen 5. studenoga 1975. u Gornjoj Dubici kod Odžaka u Bosni i Hercegovini. Zaređen je 2000. za svećenika tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, a 2006. je doktorirao na Sveučilištu u Innsbrucku na temu aktualnosti i obnove etike krjeposti. »Koliko god zvučalo kao floskula, rad u župi vratio me u stvaran život. Mi koji smo u crkvenom okružju, osobito mi iz središnjih ustanova, promatramo teškoću naroda s odmakom i s visine. Treba biti na prvoj liniji svakoga frustriranoga čovjeka. Svećenik nije kriv, ali mnoge osobe dolaze župniku i slavonskim župnicima. Mogu biti samo zahvalan kolegi Korovu i Bogu na ovoj mogućnosti«, napomenuo je profesor Radić, župnikov »asistent«.
A župnikova desna ruka preko tjedna je Darko Stražanac koji više od pola stoljeća živi u Koški. Doselio se s roditeljima još kao dječak iz nedalekoga Donjega Viljeva. Suprug je i otac petero djece, a kći Doris Stražanac (r. 1992.) dala je privremene zavjete kod bosonogih karmelićanka u karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj i postala s. Marija Gabrijela od Isusa. »Volontiram i pomažem župniku u skladu s mogućnostima. Invalid sam, radim prema mogućnostima i potrebi dva sata dnevno. Nahranim i desetak kokoši, volim životinje. Kada ih župnik zaboravi otvoriti ujutro i zatvoriti navečer, nastupa moja malenkost«, šali se Darko, ali prava seoska župa doista ima svoje »kokice«.
Darko Stražanac vodi i biblijsko-molitvenu zajednicu Krvi Kristove, a u župi je i izvanredni djelitelj pričesti. »Nastradao sam u prometnoj nesreći prije devet godina. Tada sam se još aktivnije uključio u crkveni život, iako se ono pravo obraćenje dogodilo prije osamnaest godina u Međugorju. Živio sam i ranije sakramentalnim životom, no žena i djeca su mnogo više išli u crkvu«, priznao je Darko. »Prošla su vremena kad su ljudi mogli živjeti od tri kravice, mlijeka i jutra zemlje. U Koški stanovništvo gravitira Našicama, Đakovu i Osijeku. Ima tvrtka ‘Izolacija’ u kojoj radi stotinu ljudi s ovoga područja, Hrvatska pošta, PIK, trgovine, jedan restoran«, nabrojio je Stražanac, koji na nedjeljnom ručku i čašicama razgovora redovito udomljuje župnika Korova i dr. Radića. Na njima se može čuti i originalna »filozofija krumpira«, o tome kako okus zemaljskoga ploda određuje i budućnost jednoga kraja i naroda. Ako nad slavonskim krumpirom prevlada onaj uvozni, bez okusa i mirisa, treba se duboko zabrinuti, i za narod i za kraj.
Voditeljica velikoga župnoga zbora, rođena Koškanka Maja Šišić, supruga je i majka dvojice sinova. »Zbor u kontinuitetu djeluje godinu dana s dvanaest redovitih članica. Dugo godina bavim se folklorom i pjevanjem, od malena sam u župnom zboru. U KUD-u u Velimirovcu vodim pjevačke grupe, snimili smo i dva albuma, folklorni i sakralni. Bavim se nošnjom, etnologijom«, nabraja Maja, svjesna da se vremena mijenjaju. »Svima se sviđa nešto tuđe. Plešem od sedme godine, u doticaju sam s bakama i starijim ženama koje znaju izvorni sustav života, kroz običaje, pjesme, nošnje, čuvanje tradicije«, pripovijeda glazbenica Šišić, frizerka po struci. »Prednost je živjeti na selu, gdje postoji ‘trampa’ sa zemljom, vrtom. Mladi očekuju s trideset godina imati sve, sređenu kuću, automobil, a to ne ide. Moji su mnogo radili, imali dosta zemlje, i nisu imali sve što su htjeli, a već su bili u pedesetima. I k tomu su živjeli svi zajedno, i baka i roditelji, i djeca. Danas bi svatko živio sam, i u novom«, napominje Maja, iako žali što mlad čovjek teško može nešto uštedjeti.
Supruga i dvojicu sinova ima i orguljašica Marija Popović, koja u župnoj crkvi svira na glasovitom renoviranom instrumentu koji potječe iz 1897. godine. »Samouka sam, počela sam s harmonikom kod redovnica u rodnim Našicama, nastavila s orguljama. Usklađujemo se intenzivno posljednjih godinu dana«, ističe ta udana Koškanka, fizioterapeutkinja u Bizovačkim Toplicama. »I moj sin je otišao u Njemačku, žao mu je, pati za kućom, često dođe i vratio bi se sutra kad bi našao posao u struci. Ovdje je radio u šumariji, svaki mjesec preko agencije, nije imao stalan posao«, ispripovjedila je majka Popović. Vapi da se još više vjernika uključi u župni zbor jer pojedine članice zbora i rade nedjeljom na blagajnama trgovačkih centara.
Među aktivnijima mlađe generacije su i voditeljice zbora mladih »Maranatha« Doris Duvnjak i Tamara Bošnjak. »Prije nas zbor su vodile Marija Ivanković, Iva Ivanković i Sabina Đureković. Imamo orguljašicu Magdalenu Stražanac i flautisticu Nikol Grašić. Ima nas petnaestak. Trudimo se u liturgiji pjevati i pjesme za mlade. Svake godine s prvopričesnicima vježbamo božićni igrokaz«, tumače Doris i Tamara. »Bolje je ovdje nego u gradu. Koška nije mala, razvijena je. Za prvu ruku možemo sve nabaviti. Imamo i KUD, i vatrogasce, i nogometni klub ‘Seljak’. Naravno da bismo trebali imati i veću mogućnost posla, kao i programa za mlade. Svejedno se ne bih selila odavde«, iznijele su djevojke onu »drugu stranu medalje«.
Ali, nije jednostavan ostanak. Potvrđuje to i Ana Zimmerman, jedna od učiteljica razredne nastave i engleskoga jezika u Osnovnoj školi »Ivana Brlić Mažuranić«, ponosu Koške od 1852. godine. »Ove je godine šesnaest učenika manje, što je u prosjeku jedan razred manje. Odlaze obitelji s dvoje, troje djece. Nažalost, i djece je sve manje, više je umrlih, mnogi odlaze«, iskrena je učiteljica Zimmerman, zahvalna na radnom mjestu, makar i s pola radnoga vremena, kao i na suprugovu poslu u Općini Koška. Budući da je bila aktivna i u prethodnoj harkanovačkoj župi u Zelčinu, prirodno je bilo nastaviti čitati liturgijska čitanja. Vodila je i župnu katehezu za prvopričesnike. Prisjetila se i kako se u tom kraju za tatinu majku kaže dugosilazno »mâjka«, a svatko imalo povezan sa Slavonijom zna da su većinom »mâjke« prenosile zajedničku molitvu na nove naraštaje. Temelje vjere, iako je tek nedavno postala majka prvi put, ona se trudi »ugraditi« i u svoje novorođenče.
Njezina kolegice, učiteljica hrvatskoga jezika Ana Hohoš doselila se iz Marjančaca kod Valpova, a već dvije godine vodi subotnju župnu katehezu za prvi razred srednje škole. Članica je molitvene skupine i voditeljica schönstattskoga pokreta. »Djelujemo više od deset godina, imamo šest krugova, jedan je u Topolinama. Nikad nisam planirala otići iz Hrvatske, obiteljsko je zajedništvo predragocjeno«, navela je učiteljica Hohoš, sretna ako joj učenici makar pročitaju sažetke lektire.
Jasminka Stolla u Koški živi 34 godine i čitačica je liturgijskih čitanja, a po struci je ekonomska tehničarka. »Majka sam dvoje djece koja su morala otići u inozemstvo. Žalosno je to, ostat će nam Hrvatska prazna. Sin je u Irskoj, a kćerka je stjuardesa«, iznijela je majka Stolla, radosna zbog svakoga sinovljeva dolaska u domovinu, uz trajnu nadu u njegov povratak, ako bude moguće.
Uz zvonaricu Danicu Semialjac susreli smo nakon druge župne mise i samozatajnu obitelj Reljac, supružnike Elvisa i Mirtu te jedno od njihovih troje djece, kćer Emili. Mehaničar Elvis pomaže u manualnim poslovima u župi, dočim Mirta čita i pjeva u župnom zboru, a piše i duhovnu poeziju za svoju dušu. »Dobro je živjeti u Koški, treba se truditi. Svaki dan napravim sto kilometara do posla i nazad. Djeca mi se školuju, zadovoljni smo«, kratko je ispričao Elvis, kao da želi reći da čovjek više treba govoriti djelima nego riječima.
Na tom tragu bio je i član župnoga ekonomskoga vijeća, profesionalni vozač, suprug i otac četvero djece Marijan Vučemilović. »Dogovaramo poslove za obnovu župe i pokušavamo se nositi s problematikom iseljavanja. Moramo se boriti za svoju obitelj, ali i za župljane. Svako vrijeme nosi svoje«, ukratko je sažeo sve aktualnosti s kojima se bore, ali ih i rješavaju Koškani.
Novinar u informatičkom sektoru Marin Režić obnavlja župnu mrežnu stranicu. »Jedan sam jedini istočno od Zagreba koji pokriva ovaj vid novinarstva. Radim kao slobodni novinar. U župnoj zajednici pokušavam podignuti tehnološki segment i približiti ga svim vjernicima«, kazao je Režić, koji je živi primjer kako se od kuće može stručno i kvalitetno raditi dobar posao.
Voditeljica je župnoga Caritasa, ranije Udruge sv. Vinka, Senka Vonić. »Župni Caritas je dio mene. Svaki put želim odustati, no kada se dođe starijoj osobi, ili djetetu, postanem svjesna koliko im je potrebna naša blizina, pomoć i podrška. Zadužena sam i za organizaciju i vodstvo hodočašća. Predajem župnu katehezu djeci četvrtih, petih i šestih razreda«, posvjedočila je voditeljica Vonić.
Voditeljica je misijske skupine Slavica Duvnjak, koja živi u Koški od 1992. godine. Podrijetlom je iz Vojvodine, supruga je i majka četvero djece. »Skupina je oformljena dolaskom župnika Korova. Nazvala sam je po pokojnoj teti, redovnici s. Lukreciji Anđi Mamić, ubijenoj u Burundiju 27. studenoga 2011. Dolazila je teta s. Lukrecija svake dvije do tri godine u Košku, obilazila i župu i vrtić. Imamo i misijske radionice, a prikupljena sredstva preko Papinskih misijskih djela šaljemo misionarima«, ispripovjedila je.
Pet kilometara od Koške prema Bizovcu i Osijeku nalaze se Normanci i Topoline, koji zajedno imaju 470 stanovnika. Iako nije na glavnoj cesti, glasovito je u tom kraju hodočašće za Veliku Gospu u crkvu Uznesenja BDM u Topolinama, izgrađenu 1993. godine, djelomično obnovljenu u posljednje dvije godine.
U radovima je sudjelovao i Nedjeljko Jurišić, zaštitar sa zaposlenjem u KBC-u Osijek. »Imamo još završnih radova na sjevernoj strani i stubištu. Želja mi je napraviti Gospinu špilju, da Gospa ne ostane zatvorena u sakristiji«, rekao je Jurišić i posvjedočio da je Gospu mnogo dublje počeo častiti otkako je prije dvanaest godina hodočastio u Lurd.
Zvonarica Zvonka Varvodić rodom je iz sinjskoga kraja, točnije Potravlja kod Perućkoga jezera. »U Topoline sam se s pokojnim suprugom doselila 1981. godine. Živim s kćerkom, a i sin je u istom dvorištu. Kao u Sinju, i ovdje slavimo kirvaj Velike Gospe«, kratka je i jasna zvonarica Varvodić.
Vjeroučitelj Stjepan Šop radi u Centru za odgoj i obrazovanje »Ivan Štark« u Osijeku, zajedno s osobama s invaliditetom. U župi vodi kateheze s mladima. Ponosan je na nadbiskupijski susret mladih, kao i ugošćavanje dvjestotinjak mladih iz bosanskohercegovačkih župa. Ima brata svećenika, a suprug je i otac dvoje djece. »Obiteljski život pruža više mogućnosti na selu nego u gradu. Svi smo putnici čitav svoj obrazovni i radni vijek, u Košku, Osijek i druga mjesta«, dodao je vjeroučitelj Šop.
Kada se iz Koške krene prema Našicama, prvo mjesto od milja opisuje Slavoniju – Niza. I u njoj filijalna crkva BDM Kraljice Neba. Marica Vrbanić podijelila je složnost vjernika u Nizi, koja dijeli brige ostalih župljana. »U Nizi živi otprilike 130 obitelji, odnosno 450 stanovnika. Malo je djece. Jedina mjesta susreta su nogomet i molitvena zajednica u nizanskoj crkvi«, kazala je Marica, zaposlena kao farmaceutska tehničarka u privatnoj ljekarni u Našicama. Trudi se realizirati svaku pastoralnu ideju, od nabavljanja pokaznice do renoviranja crkve. Njezina šogorica Marija supruga je i majka četvero djece, domaćica, a njezin suprug Zlatko Vrbanić orguljaš je u crkvi. »Poslije vjenčanja krenula sam aktivnije u crkvu u Nizi, a rodom sam iz Vukojevaca. Čitačica sam na misi, prije godinu dana predložena sam za voditeljicu molitvene zajednice. Imamo i schönstattsku pobožnost 18. u mjesecu«, precizirala je svoje obveze Marija Vrbanić. A one manualne radove u nizanskoj crkvi izvodi zvonar Željko Ćosić. Doselio se 1992. iz Banje Lučice, nedaleko od svetišta Kondžilo. »Teško mi je zamisliti danas da odem iz Koške. Održavam dvorište, interijer i eksterijer crkve. Pomažem što god zatreba«, napomenuo je suprug i otac dvoje djece.
Još je mnogo župnih planova pred članovima župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća, u skladu s okvirnim župnim proračunom, kao što su dovršetak obnove župne kuće, župne dvorane, gospodarskih zgrada, izmjena sjedala za kor i djecu, kao i izrada sedesa za ministrante te ambon. U Topolinama se planira dovršetak fasade, u Nizi obnova sakristije. Nadaju se u Koški da će primati manje pisama i razglednica iz tuđine na poštanski broj 31 224, da će mjesto očuvati identitet, kao što je nogometni klub »Seljak« ponosno očuvao svoje ime od osnutka 1919. godine, iako je i politički i društveno upravo ime »seljaka« najčešće bilo iskorišteno i na seljakovim se leđima prelamala ratna prošlost i gospodarska problematika sadašnjosti. Tko zna, možda stoljeće »Seljaka« dođe uveličati i uspješni naraštaj hrvatskih reprezentativaca s ruskoga Mundijala. Bilo bi to na ponos Koški i Hrvatskoj. Čekat će koškanske šume, ta rijetka neposječena bogatstva, bdjet će apostolski prvaci nad župljanima Koške, iako je u Slavoniji sve veći uspjeh, kako bi se postalo pobjednikom na dulje staze – ostati u njoj.
