Velika »spavaonica« Zagreba – taj ne baš atraktivan pridjev veže se uz šesti po veličini grad u Hrvatskoj Veliku Goricu. Ne samo da gotovo polovica od 31 tisuće stanovnika turopoljskoga središta svakodnevno putuje na školovanje i posao u hrvatsku metropolu, nego je i u administrativnom smislu do prije dvadesetak godina sve bilo podređeno gradu Zagrebu dok 1995. godine nije »izborena« gradska samostalnost. Velika Gorica mjesto je i »dočeka« svih onih koji u Zagreb dolaze zrakoplovom, pa su velikogoričkom cestom, a sada i novom prometnicom u nastavku Domovinskoga mosta ta dva grada gotovo »sljubljena«. Upućenost jednoga na drugi grad neizbježna je, no Velika Gorica svejedno ima svoje posebnosti i specifičnosti. Iako tek dvadesetak kilometara udaljena od središta Hrvatske, Velika Gorica nije samo »velika spavaonica«, nego je i mjesto odmora i inspiracije mnogima koji dolaze u zagrljaj ljepote i zelenila turopoljskoga kraja, grad bogatoga kulturnoga naslijeđa, ruralnoga okruženja koji se nije posve »stopio« s gradskim mentalitetom.
Osjeća se to i u susretima s ljudima u drugoj po starosti velikogoričkoj župi apostolskih prvaka Petra i Pavla, osnovanoj 1971. godine, a upravo se u rujnu ove godine navršava 35. obljetnica otkako su počeli graditi prvi objekt – župnu kuću u kojoj su se služile mise do izgradnje kripte i velike monumentalne crkve koja sada čeka unutarnje uređenje. Župnik koji se brine o 2200 obitelji i desetak tisuća župljana, Dragutin Kujavec, rođen je 1954. godine u Višnjici kraj Ivanca. Zaređen je 1980. godine. Prvih šest svećeničkih godina službovao je kao kapelan u župi Krista Kralja u Trnju, potom je bio župnik u Ščitarjevu (1986. – 1998.), župi sv. Terezije od Djeteta Isusa u Zagrebu (1998. – 2002.), a velikogorička župa povjerena mu je 2002. godine.
»Župu čine župljani koji su došli s raznih strana. Dijelom su to bili mladi bračni parovi koji su dobili stanove od svoje tvrtke u Velikoj Gorici ili su neke za svoje radnike gradile stambene objekte, pa je prema tome i danas ostao naziv ‘Pionirsko naselje’, ‘Chromosovo naselje’. Onda je nastupio val naseljavanja ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su većinom bili na radu u Njemačkoj. Posljednje veće naseljavanje bilo je za vrijeme Domovinskoga rata kada su mnogi došli kao izbjeglice i prognanici. Dio je župljana iz ovih krajeva, Turopolja i Vukomeričkih Gorica«, govori župnik Kujavec, inače ljubitelj pisane riječi koji iza sebe ima i publiciranu knjigu »Zapisi jednog svećenika« u kojoj su skupljeni njegovi napisi za vjersko glasilo.
Većinom mladi ljudi živjeli su ondje kad se župa uspostavila odvajanjem od župe Navještenja Blažene Djevice Marije. Tijekom vremena starosna se struktura promijenila i sve do 2015. godine župa sv. Petra i Pavla imala je broj krštenih veći od broja umrlih. Sada se povećava broj umrlih, a smanjuje broj krštenih. Te podatke komentira župnik Kujavec: »Vjerojatno je da se broj stanovnika u župi smanjuje, unatoč tomu što se naseljavaju novoizgrađene zgrade. Mnogi stanovi ostaju prazni jer su im vlasnici umrli ili su u domu, mnoge obitelji koje su došle u ratu izgradile su kuće izvan Velike Gorice i odselile se, a val iseljavanja mladih i mladih obitelji koji je prisutan u našoj domovini nije zaobišao ni Veliku Goricu.«
U pastoralnom timu važno mjesto imaju još jedan svećenik i redovnica, koji premda ne stanuju na području župe, mnogo pridonose živosti župe sv. Petra i Pavla. Već 13 godina franjevac iz samostana u Odri dr. fra Petar Bašić nedjeljom redovito služi prvu jutarnju misu. U župi ne djeluje po dekretu, nego po dogovoru sa župnikom, koji mu je zahvalan što uskoči kad god zatreba. »Sa župnikom idem i na blagoslov obitelji. Župnik sustavno radi, angažiran je, ima brojne suradnike koji rado uskoče, sve je dobro organizirano i uredno funkcionira«, iznio je svoje dojmove franjevac trećoredac, koji je i profesor na zagrebačkom KBF-u.
U župi djeluje i redovnica Družbe sestara Kraljice Svijeta s. Mande Antonija Crnoja koja svakoga dana pješači šest kilometara da bi iz samostana u središtu Velike Gorice došla do sjedišta župe u kojoj drži župnu katehezu, a u obližnjoj školi Jurja Habdelića predaje župni vjeronauk. Poznata joj je župa kada je još bila u novicijatu, ali i kasnije u ratnim godinama djelovala je u župi sv. Petra i Pavla, a ponovno se vratila 1998. godine. Uz župnu kuću bio je i stan redovnica koje su 13 godina vodile domaćinstvo, no zbog manjka sestara vratile su se u obližnji samostan. »Naša je crkva dobro popunjena, ne možemo kukati niti se žaliti. Djeca dolaze na pjevanje i ministriranje, mahom su to učenici trećega razreda – prvopričesnike tako želimo uključiti u župni život. Unazad nekoliko godina imamo natjecanje prvopričesnika u nogometu s drugim velikogoričkim župama, naši dečki ostvare dobre rezultate«, govori s. Mande Antonija Crnoja, rodom iz Podmilačja, koja je u svojim službama razdijeljena na više strana – u redovničkoj zajednici odgojiteljica je novakinja, u župnom apostolatu vrši službe sakristanke i katehistice, a u školi je vjeroučiteljica.
Kroz sve je te godine upoznala mnogo generacija djece i mladih, pa su jezgra sadašnjega zbora mladih koji pjeva na večernjoj nedjeljnoj misi većinom njezini vjeroučenici. I inače je s. Mande Antonija Crnoja pozitivna prema mladima: »Iako u župi nema intenzivnijih susreta mladih, kada god se nešto događa, okupi ih se velik broj i dobro odrade svoj dio posla. Nikada ne ću zaboraviti organizaciju novogodišnjega taizeovskoga susreta. Divila sam se idejama mladih, njihovoj pomoći do iscrpljenosti, stvarno su odradili vrhunski posao. Odlaze na susrete hrvatske katoličke mladeži, svake godine na animatorsko ljeto na Mali Lošinj.«
U aktualnom mandatu župnoga ekonomskoga vijeća su Petar Karačić i Tomo Vidović, obojica rodom iz Hercegovine, zauzeti oko uređenja interijera crkve. »S ovom smo župom rasli kako je i ona rasla«, govori Tomo Vidović te spominje da se sada u crkvi očekuje ugradnja klime i svetohraništa. »Kada smo počeli graditi, uveli smo model prikupljanja sredstava koji funkcionira do danas: napravili smo evidenciju, bazu podataka, kao i kartone sa slikom makete crkve, gdje upisujemo datum i vrijednost donacije svakoga župljanina. Ljudi po svojim mogućnostima uplaćuju, a tako smo malim donacijama uspjeli izgraditi cijelu crkvu«, pojašnjava zaposlenik Hrvatskih cesta Vidović, čije riječi prisnažuje i drugi ekonomski vijećnik Petar Karačić (54). »Treba istaknuti nenametljivost našega župnika kroz gradnju. Naša se crkva dugo gradi, ali nikada se nisu tražili ni molili novci, ljudi su sami donosili svoje priloge, imali su osjećaj za zajednicu. Ovdje živi Hrvatska u malom, ljudi su se doselili iz različitih krajeva, osjeća se utjecaj kultura i mentaliteta«, kaže geodet Petar Karačić, zaposlen u Gradu Velika Gorica, te pojašnjava da tamošnji stanovnici većinom na posao putuju u Zagreb, a mnogo ih je zaposleno u zračnoj luci Pleso te kao mali privatni obrtnici.
Iako su u Velikoj Gorici većinom obiteljske kuće, u župi sv. Petra najviše je zgrada, a u urbanističkom pogledu postoji perspektiva daljnjega širenja izgradnje, pa i širenja župe. Nekadašnjih dviju ulica, kukuruzišta i pašnjaka na mjestu današnje crkve i župne kuće sjećaju se rođeni Turopoljci Božena Deverić Premec (46), Tihomir Nestić (44) i Davor Drvodelić (43). Oni su pastoralni vijećnici u novom mandatu, koji su – kada je došlo do smjene generacije – zamijenili starije kolege. »Pod svakom od četiri nedjeljne mise dvojica su vijećnika zadužena za dežuranje, mi upisujemo i primamo priloge za dovršetak uređenja crkve, vodimo posebnu evidenciju. Vrlo se rado odazovem i za čitanja, a uskočim kada god je to potrebno u pripremi kolača za veće blagdane«, kaže obrtnica Božena Deverić Premec, kojoj se nije bio problem uključiti u novu župu nakon raspodjele granica.
Zadaće skupljanja milostinje, ali i pripremanja čaja nakon jutarnjih misa zornica, ne izbjegava Tihomir Nestić, koji predstavlja sastav pastoralnoga vijeća od 25 članova u kojem su i Srećko Mikša i Dragutin Ivanetić. »Povezani smo, ne dijelimo se. Kad se organizira neki projekt u župi, ujedinimo snage iz svih župnih skupina – od Caritasa i molitvenih zajednica pa do nas vijećnika. Zato smo u posljednje vrijeme i uspjeli toliko toga izgraditi na materijalnom planu, a trudimo se i u drugim područjima«, svjedoči vijećnik Nestić, jedan od rijetkih domaćih stanovnika župe sv. Petra i Pavla. Svakodnevno na misi, uključen kao čitač je docent na Šumarskom fakultetu Davor Drvodelić, koji opisuje prednosti života u manjem gradu. »Kvaliteta života puno je bolja – osjeća se mirniji tempo, može se provoditi duhovni život, u blizini s Bogom i prirodom. Velika Gorica poznata je po hrastovim šumama, iako ih baš nema u okruženju naše crkve. No naša župa nosi druge velike mogućnosti – svojim prostornim kapacitetima nudi mogućnosti organizacije velikih duhovnih i crkvenih događaja. Taj se potencijal može još bolje iskoristiti, ali za to treba vremena jer se župa rađala od nule«, kaže Drvodelić, koji je i sam bio dionik svih događaja. Sviđa mu se modernistička arhitektura crkve, a posebna želja mu je – kako svjedoči – da se još snažnije počne živjeti vjera i vrati mladost u crkvu.
Upravo je to jedna od nakana na koju moli molitvena zajednica koju vodi Ana Stipić (71). Podsjeća na godine Domovinskoga rata kada su Goričani po raskršćima i kraj raspela molili za dobar ishod Domovinskoga rata i hrvatske branitelje. Iz te molitvene baštine i nakon sudjelovanja na karizmatskom seminaru Ana Stipić i Iva Rimac odlučile su pokrenuti molitvenu zajednicu ujesen 2001. godine. »Na početku nas je bilo tridesetak: od osnovnoškolskih učenica do starijih župljana, a do danas nam je umrlo sedam moliteljica. Petkom nakon mise ostajemo u tišini, crpimo poticaje iz Biblije za svoj život, molimo za duhovna zvanja, da se svako začeto dijete rodi, za domovinu… Uvijek nam i župnik održi predavanje o teološkim temama, puno smo od njega naučili«, kaže Ana Stipić, koja je odlaskom u privremenu mirovinu osjetila potrebu da se više posvetiti župi i daruje vlastite talente.
Taj se njezin angažman prepoznaje i u karitativnoj skupini u kojoj u kreativnom odjelu surađuje s Marijom Freškurom (73), umirovljenom učiteljicom koja svoje vrijeme posvećuje i čišćenju crkve. »Lijepo mi je u župi, s radošću tu služim, stalno sam na usluzi. Karitativna skupina postoji već dvadeset godina – tada smo se počeli baviti izradom kreativnih predmeta koje prodajemo u župi. Izrađujemo ikebane, adventske vijence, pletemo čarape i šalove. Uz nas mnogo je neprimjetnih ljudi koji nam donose ostatke konca, vune, boja – tako se širi krug ljudi koji su karitativno angažirani«, kaže o kreativnom dijelu karitativne skupine Marija Freškura, koja svjedoči da je aktivan i tekstilni dio Caritasa, ali i podsjeća da svakoga Božića i Uskrsa podijele četrdesetak paketa hrane siromašnima i potrebitima, a ponekad i financijski pomognu obiteljima s više djece i onima koji ne mogu podmiriti troškove stanovanja. Ljubav na djelu Marija Freškura pokazuje i posjećujući starije te noseći pričest četirima bolesnicama nakon prve nedjeljne jutarnje mise.
Posebnost te župe velik je broj izvanrednih djelitelja pričesti. Čak šest aktivnih župljana laika dobilo je »mandate« za tu službu. Među njima je i Ivan Zaninović (67), koji u pastoralnom vijeću prati sakramentalni život župe sv. Petra i Pavla. »Imamo oko 60 tisuća pričesti godišnje. Župa ima jako bogate i razvijene pučke pobožnosti: počevši od adventa i zornica kada je crkva puna preko svibanjskih pobožnosti pa sve do korizme kada tri puta u tjednu molimo križni put. Časoslov se moli triput tjedno tijekom cijele godine. Župnik je otvoren i za suradnju sa svim udrugama koje se žele predstaviti ili pokrenuti kakvu duhovnu ili društvenu aktivnost, pa smo tako dali svoj doprinos velikim pokretima za obitelj, skupljali smo potpise u više navrata«, kaže Ivan Zaninović te spominje Marijinu legiju, aktivne članove i molitelje žive krunice, klanjanje četvrtkom…
»Sretni smo jer imamo župnika koji je spreman svakoga primiti. Često u župu dolazimo sa svojim problemima i iz svojih perspektiva, želimo župnika za sebe, ali on mora biti svećenik za sve«, kaže turopoljski zet Ivan Zaninović, kojemu u poslu dijeljenja pričesti pomaže i Bunjevac Stipan Kopilović (48), po struci inženjer građevine i pastoralni vijećnik.
O ljepoti liturgije, posebice pjevanju, brine se umirovljena učiteljica glazbene kulture Snježana Špehar (63), voditeljica župnoga zbora. Iako je kor još uvijek prazan te nema primjerenih orgulja o kojima sanjaju, pjevači se okupljaju na redovitim probama zbora. »Duh pjevača je mlad, premda nas godine malo pritišću, bila bih zadovoljnija kada bi nas bilo još i više, posebice zato što znam da mladi imaju interesa za glazbu. U Velikoj Gorici ima osnovna i srednja glazbena škola koju pohađa šestotinjak učenika. Dolaze godine kada ćemo u župi trebati zamjenu, a sve nas veseli kad naučimo koju novu pjesmu i naši župljani pozitivno reagiraju«, kaže Snježana Špehar, koja je i autorica udžbenika iz glazbene kulture.
Student mehatronike na zagrebačkom Tehničkom veleučilištu Mihael Kuliš dio je skupine starijih ministranata koji spremno uskoče osnovnoškolcima u pripremi liturgije za veće blagdane i slavlja. »Nas nekoliko iz razreda istoga se dana odlučilo uključiti u ministriranje. Do danas nismo svi ostali – ali moji kolege dolaze i dalje na misu. Većinom se studira u Zagrebu, iako u Velikoj Gorici imamo veleučilište. Gotovo polovica srednjoškolaca također putuje u srednju školu u Zagreb.« Redovit u ministrantskoj službi je i jedan 79-godišnjak, Luka Martinković, izvanredni djelitelj pričesti koji konkurira za titulu najstarijega aktivnoga ministranata. »U župi sam od prvoga dana, već sam 21 godinu u mirovini, ali i dok sam radio, uvijek sam pomagao župi. Bio sam tu kada se gradila župna kuća, istovarivali smo gredice«, kaže rođeni Srijemac Luka Martinković.
Svoj doprinos župi daje i vijećnik Siniša Silaj (44), administrator župne stranice koja je nekada bila poznata pod domenom Ribari ljudi. »Jednom tjedno dolazim po informacije k župniku, pa onda objavljujemo raspored misa i obavijesti koje su bitne za sljedeći tjedan, a nakon gašenja zajedničkoga lista goričkih župa pokrenuli smo svoj župni listić koji vjernici rado uzimaju… Mnogo toga samostalno odrađujemo, bez puno riječi, volonterski. Župnik nas animira i koordinira, bez njega ne bismo mogli tako dobro funkcionirati, a ni on bez nas – ipak smo zajednica«, svjedoči Siniša Silaj, a kolega u župnom pastoralnom vijeću Goran Baj (47) kaže da su uvijek spremni skupiti ruke i glave kada se pokreću župne inicijative. »Lijepo smo raspoređena i organizirana zajednica, gostoljubiva i otvorena«, opisuje svoju župu Baj, koji se s obitelji u Veliku Goricu doselio prije 12 godina.
Više se puta iz Velike Gorice selila, ali i vraćala Milica Krstanović (45), majka petero djece, koja i sama dolazi iz mnogobrojne obitelji. Ističe da su obitelji povezane. Primjer takve obitelji jesu Josip i Marija Čuić, koji su se upoznali upravo u župi na susretima mladih. »Vezani smo uz župu cijelo vrijeme, sretni smo što nismo negdje drugdje kupili stan, što smo ostali u našoj župi. Ima perspektive za djecu i mlade«, govore supružnici koji su svoju mladost investirali u župu. Marija je tako prije 14 godina pokrenula zbor mladih koji je i danas aktivan, ali njihova aktivnost u župi malo je manja nego ranije. »Želimo svoju djecu usmjeriti da budu prisutni u župi, možda za početak da stvore naviku dolaska, a onda će početi i vjeru doživljavati dublje. Tako je prošao i naš put«, svjedoči Marija Čuić.
U župnom vijeću zapisničarka je Silvija Fabijanković koja je u župu stigla prije 15 godina, a zadužena je i za komunikaciju vijećnika sa župnikom. »Kada sam došla u župu, nisam nikoga poznavala, no privukle su me župnikove propovijedi. Uvijek su mi bile posebne, dirnu čovjeka«, svjedoči ekonomistica po struci, majka dvoje djece, zaposlena na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. I njezin trud dio je nastojanja jezgre župne zajednice koja želi da novoizgrađena crkva postane mjesto u koje se rado dolazi i ponovno vraća te budi »pospane« u vjeri.
