Posljednjih mjesec dana jedna od najčešće slušanih pjesama o Hrvatskoj je »Lijepa li si!«. Spominje sve hrvatske krajeve, ističe njihovu ljepotu, koja je stvarnost, jer svako mjesto ima svoju čar prirodne ljepote, od mora, šuma i brda do ravnice. U toj ljepoti nalazi se općina Peteranec, prvo mjesto nakon izlaska iz Koprivnice prema hrvatskom Prekodravlju. Obuhvaća naselja Peteranec, Sigetec i Komatnicu na površini od 51,77 četvornih kilometara. Općina koja pripada Koprivničko-križevačkoj županiji po posljednjem popisu ima 2704 stanovnika. Na njezinu su području dvije župe koje pripadaju Varaždinskoj biskupiji.
Župom Peteranec upravlja svećenik Ozren Bizek, policijski kapelan, omiljeni duhovnik hrvatskih branitelja, »vatrogasni svećenik«. Biskupija prepoznaje njegovu širinu i zauzimanje za svakoga pojedinca pa je često u mjestima u kojima treba graditi zajedništvo. Ujedno je ovogodišnji dobitnik Zahvalnice Koprivničko-križevačke županije za »uspjehe u radu i postignute zasluge u promicanju i unaprjeđivanju kvalitete življenja na području Koprivničko-križevačke županije«. O tome kako usklađuje župničku službu s kapelanskom u policiji ističe: »Zna ponekad biti dosta naporno, ali uz Božju pomoć i pomoć dobrih i pobožnih kolega i vjernika, koji su mi povjereni, sve su obveze uvijek izvršene kako treba.«
Pomalo samozatajan, a među narodom omiljen, župnik Bizek u predstavljanju župe Peteranec kaže: »Najstariji su nalazi iz ranoga eneolitika – Seče-kultura (3500. – 3200. godine prije Krista) pronađeni južno od Peteranca blizu sela Koprivničkih Brega. Prvo spominjanje srednjovjekovne župne crkve sv. Petra je iz 1267. Kasnije se spominje istoimeno selo nastalo na mjestu prijelaza preko rijeke Drave. Peteranec je dobio ime po crkvi i župi sv. Petra. Selo je stradalo u osmanskim prodorima sredinom 16., a obnovljeno je početkom 17. stoljeća. Župa je ponovno utemeljena 1789. Do sredine 18. stoljeća bila je sastavni dio Koprivnčkoga vlastelinstva, tzv. Provincijala, a tada je pripojena Vojnoj krajini te ubrzo postaje satnijskim središtem Đurđevačke pukovnije te školskim središtem za Peteransku i Sokolovačku satniju. Godine 1765. Peteranec je proglašen slobodnim krajiškim vojnim komunitetom, ali je ubrzo izgubio povlastice te je vraćen u rang seoskoga naselja. Od 1871. do 1875. bio je središte istoimenoga kotara, a potom velike općine koja je obuhvaćala istočni dio koprivničke Podravine. Kasnije je kotar Peteranec pripojen kotaru Koprivnica. Između dvaju svjetskih ratova spadao je u najnaprednija podravska sela s knjižnicom od 2500 svezaka i razvijenim društvenim životom. Stagnirao je nakon II. svjetskoga rata, pogotovo od 1955. kada je prestao biti općinskim središtem do 1993. kada je ponovno postao općina uspostavom Koprivničko-križevačke županije.«
Govoreći o današnjoj slici župe, župnik Bizek navodi da se ona preklapa s mjestom Peteranec. »Jedan Bog, jedna vjera, jedna crkva, jedno groblje i jedan župnik«, ističe. »Župa ima oko 1400 stanovnika, od toga 1390 katolika. Umrlih bude 30 na godinu, u maticama bilježimo po osam krštenja, po tri vjenčanja, krizmanika svake druge godine bude 22, a prvopričesnika je svake godine 12. Mladi iz Peteranca odlaze na studij u Zagreb, Varaždin, Rijeku, neki ostaju i zasnivaju obitelji, a neki nažalost napuštaju domovinu. Mlade možemo zadržati ako im nakon školovanja omogućimo zaposlenje, a ne da to moraju čekati do 35. ili 40. godine. Treba im omogućiti dostojanstvenu plaću za život od vlastitoga rada. Mislim da je to jedini ispravan put i za demografsku obnovu Hrvatske. Ne smije se dopustiti da roditelji moraju dizati kredit za knjige za školsku godinu samo za jedno dijete. Kako onda imati više djece?«
Župnik navodi da veći broj stanovnika radi u Koprivnici u raznim tvrtkama, a ima i onih koji su ostali na zemlji i bave se ratarstvom i stočarstvom. Ima nešto i samačkih domaćinstava, zapravo manji broj neženja, a o starijima se uglavnom brinu njihove obitelji. Nažalost, ima i slučajeva kod samaca da se kuće zatvaraju nakon smrti i ognjišta se gase. »Nažalost, ako se okolnosti u Hrvatskoj ne promijene, mislim da će situacija biti sve gora što se tiče ljudi. Zabadava Hrvatska ako u njoj ne će biti Hrvata. Papa Ivan Pavao II. je rekao: ‘Zemlja je onoga tko po njoj hoda.’ No ipak smo u Peterancu uspjeli očuvati i održati i povijest i hrvatsku kulturu. Tu je još poštivanje obitelji, roditelja i svoje katoličke vjere. Dakle, tradicija se još slijedi, stoga se iskreno nadamo da ima budućnosti za Peteranec. Postoji i karitativno djelovanje za najpotrebitije, ali moram naglasiti i zahvaliti načelniku općine Krešimiru Matijašiću i cijelomu općinskomu vijeću što se sve teške životne situacije rješavaju izravno u općini Peteranec, naravno u zajedništvu sa župom.«
Župa je pastoralno jako dobro organizirana, organiziran je župni zbor, župna kateheza, mole se svibanjske i listopadske pobožnosti. U župi je organizirano klanjanje prvim petkom, križni put, zornice i ostale pobožnosti. Prema župnikovoj statistici, otprilike 20 posto stanovnika ide na misu nedjeljom i blagdanima. »Sakramentalni život župljana koji sudjeluju u životu župe zaista je uredan. Rastave su tu rijetke. Svi koji žele mogu se uključiti u život župne zajednice. Kad sam došao u župu 2013., stanje je i s objektima i sa župljanima bilo dosta izazovno. Odmah smo prionuli na ono što je bilo nužno. Uključilo se puno župljana u razne akcije, a posebno moram zahvaliti hrvatskim specijalcima, Prvim hrvatskim redarstvenicima, Udruzi veterana i dragovoljaca Domovinskoga rata te ostalim hrvatskim braniteljima, vatrogascima iz Peteranca i svim dobrim ljudima koji su mi od početka u ovoj župi bezrezervno pomogli. Svi su se uključili da se obnovi župna crkva iznutra, zatim tri kritične strane tornja. Malo-pomalo postavili smo centralno grijanje u crkvi, obnovili smo unutrašnjost župne kuće, i to sve zahvaljujući dobrim ljudima, Varaždinskoj biskupiji, Koprivničko-križevačkoj županiji i Općini Peteranec, kao i svim župljanima župe Peteranec koji su uvelike, i vlastitim radom i sredstvima u ovim teškim vremenima, pridonijeli da se ovo dogodi«, posebno naglašava župnik Bizek.
Na području župe je škola od 1. do 4. razreda. »Suradnja s vjeroučiteljem, cijenjenim učiteljicama i ravnateljem je izvrsna. Župljani se povezuju s drugim župama ugošćavanjem drugih zborova u našoj župi. Istodobno povezuju se i šire zajedništvo hodočašćima, a posebno hodočastimo na Mariju Bistricu i Trsat«, navodi župnik Bizek.
U izgradnju zajedništva uključeni su brojni župljani, a među njima je i Željka Baronić. Zaposlena je i radi u »Belupu«. Voditeljica je zbora mladih i dječjega zbora, koji djeluju ovisno o broju članova, a mješoviti je župni zbor redovit. »Okupljamo redovito petnaestak članova u zboru«, navodi voditeljica Baronić. »Probe su nam jednom tjedno i svi se okupe. No što se tiče zbora mladih, on se odnosi na generacije koje su tu tijekom srednje škole, a kad pođu na studij, postupno okupljamo novu generaciju. To su problemi svih manjih mjesta, pa tako i našega. Sada u našoj župi ta generacija mladih koja se okupljala pretežito je otišla na studij u Zagreb, a prema informacijama brojni su uključeni u zagrebačke zborove mladih. Ono što je najvažnije, nisu se izgubili, nego i dalje aktivno djeluju i žive svoju vjeru. To sve polazi iz obitelji, a ovdje se još drži do obiteljskih vrijednosti, počevši od obiteljske molitve, koje još ima, do dolazaka u crkvu. Posebno moram istaknuti da je dolaskom župnika Bizeka župa na neki način postala središte okupljanja i zajedništva cijeloga mjesta. Jednostavno, može se reći da je naša župna kuća i crkva na neki način naše okupljalište i drugi naš dom. Raduje me također što veći broj mladih radi tu u ‘Belupu’, u farmaciji, ili u ‘Podravci’. Samo da bude još radnih mjesta, jer to nam jamči budućnost opstanka u ovoj prirodnoj ljepoti koju nam je Bog dao.«
Sakristanka u župi je Marija Galović koja ujedno vodi brigu o uređenju crkve, zvonjenju, uređenju okoliša. »Još 1961. moj svekar je preuzeo brigu o zvonjenju i sakristiji, a onda to ide dalje u naslijeđe«, navodi sakristanka Galović. »Jednostavno to je ono što volimo. U prvom redu to je ljubav prema Crkvi i odgovornost prema župljanima, crkvenoj imovini i svemu što se veže uz službu sakristana. Uvijek je bila dobra suradnja sa župnikom. Što god zatreba za župu, tu smo, odradimo sve što je u našoj mogućnosti. Isto tako, ako treba nešto više, uključe se i ostali. Raduje nas što se broj vjernika koji dolaze u crkvu i koji se uključuju postupno povećava, nekako nas je sve više i više. Posebno je lijepo kad vidimo da dolazi sve više mladih osoba.« Sakristanka Galović navodi da je to jako lijep kraj, samo treba omogućiti mladima da rade i da od svoga rada mogu živjeti, jer to će ih zadržati u tom prelijepom i prirodno bogatom kraju. Samo je potrebna bolja organizacija da se mladima pomogne na državnoj razini.
U zajedništvu koje župljani izgrađuju prepoznatljiv je župni zbor koji je na neki način okosnica kulturnih zbivanja. Članica župnoga zbora je i Đurđa Maronić koja živi sa suprugom i majka je dvoje odrasle djece. Navodi da djeca, koja su izvan mjesta, redovito dolaze i obilaze ih. »Jednostavno, tu sam se našla u pjevačkom zboru i to me čini sretnom i zadovoljnom«, navodi zborašica Maronić. »Zbor je više od pjevanja jer tu su druženja, probe, razgovori, jednostavno smo podrška jedni drugima. To je danas jako važno u vremenu kad su ljudi na neki način otuđeni jedni od drugih. Zajedništvo se gradi, a posebno dolaskom župnika Ozrena.«
U župnom pjevačkom zboru je i Slavica Kramar koja je 36 godina u braku s Vladimirom. Imaju sina i kćer koji su oboje u braku. Zborašica Kramar navodi da je radila u »Slogi«, a prije sedam godina ostala je bez posla. Pronašla je ponovno posao, a ističe da je, za njezinu dob, puno teži. Radi za strance, za izvoz. »Bilo je teško kad smo suprug i ja ostali bez posla, ali nikad nismo gubili vjeru u to da će biti bolje«, navodi članica župnoga zbora i aktivna župljanka Kramar. »Tu puno vjera pomaže, jer kad je čovjek vjernik, onda nema bezizlazne situacije. Bog daje čovjeku snagu, samo treba vjerovati u Božju providnost. Našla sam utjehu u Crkvi, u zboru s ovim krasnim ljudima. I kad mi je teško, kad sam u stresu, upravo u crkvi nađem svoj mir. On je u molitvi, u druženju, u pjevanju, zapravo Crkva je najbolji liječnik za brojne teškoće. To samo treba prepoznati i prepustiti se Bogu da nas on vodi kroz život. Sve su to iskušenja u životu, ali ako čovjek živi u skladu sa svojom savješću i okrene se Bogu, ništa mu nije teško.«
Aktivna župljanka je Nataša Dolenec koja ima troje djece, dva sina i kćer. Privatna je poduzetnica pa navodi da se treba neprestance boriti, gotovo 24 sata biti na raspolaganju i tržištu i radnicima. »Konkurencija je danas jako velika i tu je neprestana borba, ali čovjek mora ustrajati. Ustrajnost je najvažnija, ne samo u poduzetništvu, nego općenito u životu, pogotovo kad čovjek ima viziju i cilj, zapravo kad znade da se bori za stanovite vrijednosti. Stoga nastojim usaditi i djeci, a to poručujem i mladima, da treba biti uporan i ustrajan. U Hrvatskoj se može lijepo živjeti, ne treba odmah gledati preko granice, nego se treba svatko aktivirati prema svojim mogućnostima. Mnogi će kazati da je to lako reći, ali uvjerena sam da se uz malo više osobnoga angažmana i zajedništva može puno više napraviti. Na neki način stvara se nekakva javna klima i tenzije da u Hrvatskoj ništa nije dobro, a to nije točno. Važno je boriti se za temeljne vrijednosti kao što su vjera, obitelj, domoljublje, poštenje, rad. To se sve poveže kroz vjeru i molitvu, jer Bog je taj koji nas vodi. Iz tradicionalne sam katoličke obitelji u kojoj se uvijek molilo, znalo se za vrijednosti, a u takvu sam se obitelj i udala. Dakle, i dalje zajednički molimo, međusobno se poštujemo, pa i kad je najteže, Bog pronađe načina i upravi nas na pravi put da iz svake krize iziđemo ojačani i čvrsti. Što se tiče same župe, tu smo uvijek kao obitelj uključeni u sve aktivnosti jer to je naše središte i naše zajedništvo. Što god možemo pomoći našoj zajednici, uvijek smo tu, jer mi smo dio zajednice, a zajednica je dio nas.«
U pobožnostima, u župnom zboru je i samozatajni Vladimir Kramar. Ističe da je muških puno manje, ali se u posljednje vrijeme osjeća pomak i povratak muškaraca u crkvu. »Niz je okolnosti koje su utjecale na to, ali važno je da se ljudi vraćaju vrijednostima, svojoj vjeri i svojoj Crkvi«, kaže Kramar. »Treba ići dalje, boriti se za budućnost mjesta, a to se može samo uz Božju pomoć. Prije sedam godina ostao sam bez posla, čekam umirovljenje. Svoj mir i svoju utjehu pronašao sam upravo u župnoj zajednici. Dođem sa suprugom, pjevam u zboru, sudjelujem u pobožnostima. To je ono što čovjeka ispunjava, jednostavno mu ne dopušta da padne, da potone. Tu je snaga vjere jako važna. Kad je čovjek sretan, treba zahvaljivati Bogu, a kad je u nevolji, treba moliti za pomoć i tražiti utjehu.«
U župi je aktivna Zlata Dolenec koja živi sa sinom i snahom. Ističe da ima petero unučadi, ali je posebno sretna što nitko iz njezine obitelji ne planira napustiti Hrvatsku. »Treba u djeci od malih nogu izgrađivati ljubav prema domovini, prema Crkvi, jer ljubav je najvažnija«, navodi aktivna župljanka Dolenec. »Vjera i ljubav usko su povezani, oni su temelj za svakoga pojedinca. Prvo ljubav prema obitelji, Crkvi, domovini, a sve se to gradi kroz vjeru. No vjera se hrani molitvom i ona se ne smije zapostaviti, jer molitva gradi obiteljsko zajedništvo.«
