Poput uspavanoga i zaboravljenoga mjesta u nedjeljno jutro na početku prosinca doima se Dobrinj na sjeveroistočnom dijelu unutrašnjosti otoka Krka, u kojem visoki kameni zvonik svojim ritmom zvona poziva na budnost. Ipak, pospano djeluju kamene uličice, uski prolazi i kuće zbijene jedna do druge, gotovo bez prolaznika na glavnoj Placi, a devedesetak stalnih žitelja jednoga od najstarijih mjesta na najvećem hrvatskom otoku sada živi u »zimskom snu« očekujući ljeto i turističku sezonu. I pošta radi tek dva sata dnevno, dućan je otvoren nedjeljom, ali ne i ponedjeljkom… Društveni dom, zgrada nekadašnje škole i općinsko sjedište mjesta su koja u zimskim mjesecima privlače pokojega prolaznika. No »bili grad posrid otoka«, kako je Dobrinj opjevan, počinje se buditi kada vjernici okolnih jedanaest raštrkanih sela Dobrinjštine dolaze na nedjeljnu župnu misu u crkvu sv. Stjepana prvomučenika.
Život tamošnjih stanovnika od davnina je povezan uz vjeru i Crkvu. To se uočava i pogledom na okolna mjesta s platoa ponad parka u Dobrinju, odakle se pruža pogled i na Kvarnerski zaljev, velebitske proplanke, Rijeku, Opatiju, Učku. Dobrinj je u povijesti imao sedam crkava, a sada svako mjesto u sastavu dobrinjske župe ima svoju crkvicu u kojoj se povremeno slave mise. Kaže se da Dobrinj nosi ime po dobroti svojih žitelja. Od prvoga spomena imena naselja otprije 918 godina u Darovnici slavnoga Dragoslava – pisanoj hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom – zajedništvo vjernika u slavljenju Boga u toj drevnoj župi nastavlja se i u novoj crkvenoj godini uz brojne izazove koji prate život svih otočana. Nevelika, ali povezana zajednica, koja se sastoji od gradara (stanovnika Dobrinja) i vonskara (žitelja okolnih sela) privržena je Crkvi.
Dobrinj je u crkvenom smislu poznat i zato što je već u 11. stoljeću imao organiziranu crkvenu strukturu, a kako pišu kroničari župa je imala više svećenika okupljenih u seoski kaptol ili, kako su ga ljudi prozvali – kapitul sa župnikom (plovanom) na čelu. Svećenici su tako obavljali svakodnevnu redovitu službu Božju u župnoj crkvi ili po kapelama, a bili su u službi i tadašnjim bratovštinama. Pojedini svećenici držali su i privatne škole, opismenjivali i podučavali u raznim predmetima. Svećenicima je zauzvrat, za obavljenu službu, pripadala desetina od kaptolskih dobara, pašnjaka i obradiva zemljišta.
Župa koja nosi ime prvomučenika Stjepana – slavi ga u vrijeme turističke sezone 3. kolovoza, na dan našašća, kada su pronađene relikvije sv. Stjepana – danas ima 712 vjernika od 800-tinjak stanovnika koji žive u 12 mjesta: Dobrinj, Sveti Vid Dobrinjski, Gostinjac, Hlapa, Županje, Soline, Klimno, Čižići, Tribulje, Klanice, Sveti Ivan Dobrinjski i Gabonjin. Župnik Dinko Justinić, i sam nekadašnji đak dobrinjske škole te rodom iz susjednoga mjesta i danas župe Kras, predstavljajući župu koju vodi od 2009. godine, kaže: »Nakon osnivanja novih župa i podjela granica, župi pripada 12 mjesta i 11 crkava. Dobrinj je uvijek slovio kao župa povijesne važnosti jer je tu bilo crkveno i društveno središte cijeloga okolnoga područja. Danas je stanovništva sve manje, mnogi su mladi otišli u Rijeku, a davno prije odlazili su u Ameriku. Naša su se sela sada ispraznila pa Dobrinj po mojoj statistici za prošlu godinu ima 85 stalnih žitelja; to su oni koji tu svaku večer spavaju. Među najbrojnijim je mjestima u župi Gabonjin, naša filijalna župa koju opslužuje drugi kolega svećenik, a onda dolaze Klimno i Čižići. U Dobrinju su mnoge stare kuće rasprodane, a na području župe ima mnogo vikendica i apartmana pa mjesta uz more imaju mnogo kućnih brojeva u službi turizma, ali su bez stanovnika.«
U dobrinjskoj župi ove je godine bilo šest krštenja, prošle godine isti broj, a sprovoda je trostruko više: ove je godine u maticu umrlih upisano 18 pokojnika, a u 2017. ih je bilo 23. »Bogatija« po broju prvopričesnika bila je ova godina kada ih je bilo šest. Posljednjih godina bilo ih je po dvoje, troje. Krizmanika se pak svake druge godine skupi desetak. Ove godine nije bilo nijednoga vjenčanja, a dva su para vjenčana prošle godine.
»Nekada je u Dobrinju bilo sedam crkava: Uznesenja Blažene Djevice Marije, sv. Petra, sv. Lovre, sv. Ambroža, Svete Trojice, u puku poznate kao Sv. Anton, Marije Magdalene i Navještenja Majke Božje Anđeoske te 15 crkava izvan grada. Brojni su svećenici pretežno bili domaći sinovi, zato je i bilo toliko crkava u samom gradu jer su svećenici podizali obiteljske privatne kapele, a tako je nastala i sadašnja župna crkva – spajanjem kapela koje su uz nju. Te sakralne građevine vrijedan su plod i rezultat vjerničkoga duha i raspoloženja ovoga područja, postoji svijest ljudi da je ovdje bilo crkveno središte i kaptol. Crkva i vjerski život imali su jak utjecaj na ovdašnje stanovništvo. Danas, nažalost, to više ne možemo reći. Klasično prakticiranje kršćanstva i vjere zamire s generacijama koje odlaze jer je ovdje pretežno starije stanovništvo, a novo se sporo rađa. Ono što je negdje prije bilo daleko, to mi sada proživljavamo s malim zakašnjenjem. Osjeća se to i u broju školske djece, sada je prodro duh rađanja sve manje djece, tako da je u osam razreda osnovne škole 29 učenika«, govori župnik sa 45-godišnjim svećeničkim stažem.
Župnik Justinić rođen je 1949. godine, a nakon završenoga sjemeništa u Pazinu i bogoslovije u Rijeci za svećenika je zaređen 1973. godine. Uslijedile su kapelanske službe: u Novalji na Pagu, u Puntu na Krku, a u više je navrata bio »posuđen« i u druge biskupije – služio je u Ogulinu, Voloskom, Veprincu te Lovranu. U Krčkoj biskupiji bio je župnik u Puntu, Baškoj, Njivicama te je prije devet godina stigao u Dobrinj. »Svuda mi je bilo lijepo, bio sam zadovoljan, ne žalim ni jednu postaju svećeničkoga hoda, svagdje sam bio dobro primljen i bio sam zadovoljan, jedino mi je čin seobe bio težak. Nigdje nije sve idealno, uvijek ima poteškoća. Ako hoćeš postupiti svećenički i u duhu svojega poziva i zvanja, uvijek će biti situacija u kojima će te pojedinci teško razumjeti«, kaže Justinić, predani svećenik staroga kova koji poznaje svoje vjernike.
Uz redovitu nedjeljnu euharistiju, u župnoj crkvi u Dobrinju misa se slavi svaki dan osim ponedjeljkom kada župnik obično predvodi misu u jednoj od pet filijalnih crkava te petkom kada misu slavi u samostanu Družbe sestara Srca Isusova, gdje redovnice, njih četiri – imaju mali starački dom u kojem se brinu o 5-6 starijih i bolesnih osoba. »Stipanja je dan kada se naša zajednica okupi zajedno iz svih mjesta, a običaj je tako i za Božić, Sve svete i Dušni dan. Tada je crkva popunjena, kao što je nekada bila redovito nedjeljom. Vjernici su prije dolazili iz svih okolnih mjesta pješice, hodočastili su 6-7 kilometara. Na dobrinjskom području vjernici su povezani, posebice se posjećuju za patrone župa, tako da za Stipanju mnogi dolaze u Dobrinj, na Antonju će poći na Kras, Gospa od Zdravlja slavi se u Sužanu«, kaže župnik, dodajući da je i druga raštrkana sela ujedinjavao nekadašnji srednjovjekovni kaštel Dobrinj. Ponosno spominje svojega poznatoga sumještanina iz Krasa o. Bonaventuru Dudu.
Nemoguće je ne primijetiti da, iako brojne, crkve su u Dobrinjštini uščuvane i u dobrom stanju. Kako svjedoči župnik, velika zahvala za to ide općini koja pomaže u održavanju crkvenih objekata financijskom potporom, a uključuje se i Krčka biskupija te sami župljani. »Posljednja je iz temelja izgrađena crkva sv. Ane u Hlapi, dovršena 2003. godine. Tamošnji vjernici založili su se za izgradnju crkve, našli su sponzore i donatore te je sagrađena lijepa crkvica u kojoj se jednom mjesečno slavi misa, kao i za blagdan sv. Ane«, kaže župnik Justinić, koji ističe i jezičnu posebnost toga kraja »čokavicu«, očuvanu u izvornom obliku te je jedan od najkonzervativnijih hrvatskih govora.
Dugi niz godina u župi kao predvodnica liturgijskoga pjevanja aktivna je Dušica Kirinčić (80), rođena u Svetom Vidu Dobrinjskom, gdje je prije desetak godina izgrađena nova škola za učenike s područja Dobrinjštine, a udala se u susjedno mjesto Gostinjac. Sjeća se kako je kao mala pješice hodala do Dobrinja na misu, kao i svećenika koji ju je potaknuo na dodatni angažman oko crkvenoga pjevanja. »Od djetinjstva pjevam. Još me župnik Mrakovčić čuo kako pjevam pa me postavio da vodim zbor. Odonda – samo uz prekid tijekom udaje i podizanja djece – vodim zbor. Voljela bih da pjevamo ‘ča smo negda pjevali, po starinsku’. To je naša misa, ali to smo zapustili – mladi ne će, nas starijih sve je manje. Sada ćemo pokušati obnoviti tu staroslavensku misu.« Sjeća se i vremena komunizma kada je njezina obitelj prolazila kroz razne pritiske, pa svjedoči kako su u Dobrinj zbog režima na ponoćku dolazili vjernici iz Crikvenice i okolnih mjesta te bi napunili crkvu.
Zaziva bolju prometnu povezanost mjesta Dobrinjštine, a kaže kako u Gostinjcu ima i stanovništva islamske vjere. Oni su naseljavani kao radnici u poduzeću TIHA, osnovanu u Šilu sredinom 60-ih kao zanatsko ugostiteljsko poduzeće s djelatnosti eksploatacije pijeska i kamena, proizvodnje namještaja i građevinske stolarije. »Muslimani su moji prvi susjedi, jer im iznajmljujem na svojoj starini. Meni su super ljudi, mogu reći da su mi bolji nego neki domaći«, govori Dušica Kirinčić.
Poduzetnički duh posebno je vidljiv i u razvijenom pomorskom mjestu Klimnu, gdje su aktivna čak četiri brodogradilišta, a imaju i marinu. Predstavnice toga mjesta, kojim dominira crkvica sv. Klementa, jedina u Krčkoj biskupiji posvećena tomu svetcu, po kojem je Klimno i dobilo ime, Nikolina Jurić (39) i Jelka Kirinčić (??) kažu da cijela Dobrinjština ima izravnu ili neizravnu korist od turizma, a u posljednje se vrijeme sve više razvija i poljoprivredna grana, posebice maslinarstvo. I u Klimnu, udaljenu pet kilometara od Dobrinja, jednom se mjesečno slavi misa, a nezaobilazne su i proslave sv. Klementa i sv. Nikole.
Majka četvero djece Jurić u Klimno se prije 20 godina doselila iz Zagreba, ondje se vjenčala i zasnovala obitelj: »S asfalta sam došla ovamo, ne razmišljam jesam li u velikom gradu ili malom mjestu – osjećam se doma tamo gdje mi je obitelji. Krk ima dovoljno sadržaja za djecu, a ni Rijeka nam nije daleko – samo pola sata automobilom. No svakako je ljepše odgajati djecu u malom mjestu nego u velikom gradu, to je prednost, budući da sam sama odrasla u gradu…« Stariji joj sin na školovanje ide u Rijeku, kći u Krk, a dvije mlađe kćeri pohađaju školu u Dobrinju. Domaćica čiji je suprug vlasnik brodogradilišta kaže da autobusne linije omogućuju učenicima dobru povezanost među mjestima.
Rodom iz Malinske, umirovljenica Jelka Kirinčić mirovinu je zaradila radeći u pošti u Malinskoj i Dobrinju. Također hvali život u Klimnu, ali i u župi. »Oduvijek sam prisutna u crkvi – odgajana sam u tom duhu. Imamo raspored za čišćenje i uređenje crkve, skupimo se iz svih mjesta. Obično po dvije žene svaku subotu čiste crkvu te ju ukrašavaju cvijećem. Sastanemo se u siječnju da napravimo godišnji raspored, a odazovu se svi koji su voljni pomoći – ima nas pedesetak. A za Božić i Uskrs te druge veće proslave imamo i posebnu skupinu koja uvijek rado uskače rješavati zaduženja.« Župnik Justinić spominje i angažman koordinatorice Marije Pleše u tom poslu te drugih zaslužnih vjernica, bez čije bi pomoći bilo mnogo teže.
Stanko Lukarić živi u Dobrinju i pomaže kao sakristan posljednjih 15-ak godina, kaže kako se »muževi« uključuju kada su generalna čišćenja i pripreme za tijelovske procesije. »Vidio sam da je bila potreba kada je bivši sakristan, moj imenjak, umro, pa sam se odlučio angažirati. To mi nije teško, uglavnom sam tu za sve što zatreba po crkvi. Budući da sam rodom iz poljoprivredne obitelji iz Vrbnika, imam vinograd žlahtine za svoje potrebe, ali i poljoprivredu – masline, dvije koze.«
Dobrinj kao riznicu glagoljskih rukopisa i na kamenu uklesanih glagoljskih slova predstavlja donačelnik i župljanin Zdenko Kirinčić (60), član župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća. Iako je opterećen brojnim poslovima – jer je upravitelj krčke energetske zadruge, predsjednik lokalne akcijske grupe »Kvarnerski otoci« te rukovoditelj energetike i telekomunikacija – uvijek je spreman za župu darovati vrijeme i talente, a pjeva i u župnom zboru. »Pod općinu spadaju četiri župe, no Dobrinj je poznat i kao jedan od četiri kaštela na otoku Krku – uz Bašku, Omišalj i Vrbnik, kao i po sopelama i kulturnim društvima. Dobrinj se spominje već 1100. godine, a ponosni smo jer je očuvana i sakralna baština Dobrinjštine u sakralnoj muzejskoj zbirci, čiji pojedini eksponati nadilaze lokalne vrijednosti«, kaže Kirinčić, ističući upravo kulturu kao komparativnu prednost Dobrinja. U sakralnoj muzejskoj zbirci, koja je prije nekoliko godina preseljena iz župnoga stana u crkvu Svete Trojice (sv. Antona), čuva se Venezijanovo predoltarje iz 15. stoljeća koje je zlatom izvezla Katarina Frankopan, kao i relikivijar sv. Uršule te brojne kapitulske glagoljske knjige i skulpture umjetnika.
Ponosna na tu baštinu, ali i brojne aktivne udruge u mjestu, jest Nada Simović (56) iz Hlape, koja pjeva u crkvenom zboru od 18. godine. Kaže da je ranije bilo više članova, a sada ih je 20-ak te bi rado da se mladi uključe. »Ima jako puno udruga, od malonogometnoga kluba, ribolovnoga udruženja, maškarana i folklorne udruge do udruge maslinara i stočara, a sve zahvaljujući općini koja je dosta jaka i ima dobar proračun te može financirati njihove programe. Turizam donosi mnogo dobitka, ali mislim da ako bi ta grana stala na dvije godine, došlo bi do kolapsa«, kaže Nada Simović koja čeka umirovljenje, a bila je zaposlena u Krku u banci.
Među mladim snagama župe ističe se Emilija Polonijo (23) iz Gornje Hlape, zaposlena u veterinarskoj praksi u Rijeci. Aktivna je kao čitačica, svjedoči da iako je župna kateheza organizirana za svu osnovnoškolsku djecu te ima dobar odaziv, kada je riječ o mladima – tu je situacija dosta teža. »Puno je više mladih na području župe nego što ih dolazi u crkvu. Za dolazak iz malih raštrkanih sela treba imati automobil. Mladi su preko ljeta u poslu zbog turističke sezone, preko zime se posvećuju školi, a i mentalitet je da dolaze u crkvu do krizme«, kaže Emilija Polonijo, koja se s radošću sjeća kako je i biskupijski susret mladih prije tri godine organiziran u njihovu mjestu, pokrenuo je kratko mlade, ali odaziv nije bio trajniji.
Mali, ali dobro organizirani – karitativni su djelatnici župe Dobrinj koje vodi Marinka Manzoni (68). Budući da nemaju izražena siromaštva u župi, njihovo se djelovanje svodi na posjete starijih i nemoćnih po kućama, ali i staračkim domovima. »Idemo im u posjet za Božić i Uskrs, ponesemo im prigodni dar. Idemo po domovima – tamo nas najradije primaju jer ti stariji nemaju više toliko kontakta s Dobrinjcima pa ih sve interesira. Surađujemo i s biskupijskim Caritasom za sve akcije«, govori Marinka Manzoni, majka jedinoga živućega svećenika iz Dobrinja – Jurice koji je svećenik u Neokatekumenskom putu. Zadužena je i za pranje i peglanje liturgijskoga ruha, a kada je došla u mirovinu, zajedno sa suprugom odlučila se iz Rijeke vratiti na korijene, u grad koji dočarava ambijent davnih dana…
Liturgija na staroslavenskom jeziku ono je što župu Dobrinj svrstava među rijetke župe koje su očuvale autohtonost staroslavenskoga bogoslužja, a sve donedavno svake druge nedjelje na župnoj misi tako se pjevalo. No nedostatak muških glasova i sve manji broj pjevača »prorijedio« je tu tradiciju, koja još uvijek ipak živi – zahvaljujući i Ivanu Pavačiću (82) iz Gostinjca, velikomu ljubitelju i marnomu zapisivaču koji iza sebe već ima sedam melografija, više od 1200 zapisa duhovnih, ali i narodnih pjesmama i plesova otoka Krka.
