U prekrasnoj Božjoj prirodi nadomak Dubrovnika, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, smjestilo se gotovo prigradsko naselje Zaton. Nalazi se ispod Dinarskoga masiva koji ga štiti od sjeverca, a umiva ga more u priobalju. Niz padine spuštaju se vrtače s niskim raslinjem razmještenim u obraslim maslinama, vinogradima, povrtnjacima. Administrativno mjesto pripada Dubrovniku, a u sastavu su župe Zaton naselja Zaton Veliki, Zaton Mali, Štikovica i Vrbica. Svojom ljepotom ta su mjesta kroz povijest bila birana jer su pružala ugodan i miran život tadašnjoj vlasteli. Tako je za vrijeme Dubrovačke Republike Zaton bio mjesto za gradnju ljetnikovaca dubrovačke vlastele. Tu se spominju obitelji Zamagna, Saraka, Kaboga, Gučetić, Menčetić, Palmotić, Lukarević i Natali. Stanovnici Zatona bavili su se pomorstvom, ribarstvom, a ondje je i jedna od najstarijih solana koja je postojala još 1333. Mjesta su od davnina naseljena katolicima, Hrvatima, a po crkvenoj podjeli pripadaju Dubrovačkoj biskupiji. Drevna župna crkva sv. Stjepana vuče korijene čak iz 10. stoljeća.
Donedavno su župom upravljali bosanski franjevci, a prvi su put u Hrvatsku, prošle godine, došli salvatorijanci i preuzeli župu. Župnik je o. Dariusz Nowak, salvatorijanac iz Poljske, iz provincije Družbe Božanskoga Spasitelja. Rodom je iz poljskoga grada Kielcea. Predstavljajući župu sv. Stjepana, o. Nowak donosi preciznu statistiku za prošlu godinu. »Na području župe sv. Stjepana u Zatonu živi 975 stanovnika, a od toga je 920 katolika«, navodi o. Nowak. »Tu je još 30 kršćana koji nisu katolici, a 25 je nekrštenih. U prošloj godini u župi je bilo pet krštenja i osam sprovoda, od čega je pet pokopanih iz drugih župa. Sakrament prve pričesti primilo je dvoje djece, krizmu pet kandidata, a u župi je bilo jedno vjenčanje.« Susretljivi župnik o. Nowak, koji je brzo postao omiljen u Zatonu, ističe da bi uskoro mogao dobiti »pojačanje« jer se nada da će doći još jedan svećenik iz njegove zajednice salvatorijanaca. »Volio bih da tu bude zajednica salvatorijanaca jer pastoralno djelujem i u susjednoj župi Orašac«, navodi o. Nowak.
»Ovdje je narod po mentalitetu i pobožnosti sličan momu u Poljskoj, zapravo Hrvatska je slična Poljskoj. Imamo približno isti postotak broja katolika. K tomu, jako je dobro održan vjerski način života. Neki će reći da je tradicionalan, ali tradicija nosi vjeru. Komunizam je ostavio posljedice pa smatram da će trebati vremena da se narod izliječi od duha i mentaliteta komunizma. Slično je to u Hrvatskoj i Poljskoj.«
U pastoralu o. Nowak posebno stavlja naglasak na molitvu za duhovna zvanja i rad s mladima. »Uvijek kažem mladima da Krist nikad nije ostario, on je živ da bi ispunio svoju ljubav. I ovdje u Zatonu, premda nema puno mladih, rado se okupljaju u crkvi, mole, uključeni su u pjevanje i druge aktivnosti. Posebno me raduje što ova župa brojčano raste iz godine u godinu, a to su pretežno mlađe obitelji. U crkvu se tu redovito dolazi, bez obzira na godišnje doba i na poslove koje nosi turizam. Župljani su sretni što imaju stalnoga svećenika, a to mi je dodatan motiv da ih još više okupljam, nudim pastoralne sadržaje i širim zajedništvo. Tu se njeguju vrijednosti braka, rada, poštenja i ljubavi prema Crkvi«, ističe o. Nowak. Na nedjeljne mise dolazi do četrdeset posto župljana. Na području župe tri su crkve u kojima se redovito slave mise, a oko stola Gospodnjega vjernici se okupljaju prigodice u tri kapele. Vrlo su aktivna župna vijeća, pastoralno koje čini sedam članova i ekonomsko s pet, a tu su još molitvene zajednice, župni zbor. Župnik o. Nowak navodi da surađuju izvrsno. Osnovnu školu do četvrtoga razreda učenici pohađaju u Zatonu, a više razrede polaze u obližnjem Orašcu. Dalje školovanje pretežno se nastavlja u Dubrovniku, pa su tako u vremenu formacije vezani za svoj rodni kraj.
Margita Bevanda Petković pjeva u župnom zboru. Rođena je u Sarajevu, a u Dubrovnik je došla na fakultet i tu se udala. »Sve je to u Božjim rukama, tako sam i ja došla tu u Dubrovnik na studij, tu sam se udala i osnovala obitelj«, navodi zborašica Bevanda Petković. »Tu živimo, bavimo se turizmom u sezoni kad je to prikladno, jer ovo je turističko mjesto i smatram da to valja iskoristiti. Od nečega se mora živjeti, a ovdje je Bog dao more, sunce i ostale pogodnosti koje privlače turiste. Uz sve to, ne zanemarujemo svoj katolički identitet, jer on je utkan u mene od malih nogu. Što se tiče toga, oduvijek sam bila povezana s Crkvom. U Sarajevu smo živjeli na Marijinu dvoru i tamo su moji roditelji bili jako povezani s Crkvom, a naravno tako sam se i ja povezala. Premda je to bilo davno, to su bili lijepi dani, mladi su se okupljali, družili, molili, pjevali.«
Opisujući Zaton, aktivna župljanka Bevanda Petković navodi da je zimi mjesto dosta mirno jer tada se ljudi povlače u kuće. »Tu se ljeti događa život, na neki način sve je tada živahno jer se i više nego utrostruči broj stanovnika. Mi smo u Zatonu od 1997. kad smo zasnovali obitelj. Suprug je iz grada, dakle iz Dubrovnika, pa smo nastojali naći neki mirniji kutak za život. Tako smo se doselili tu na periferiju gdje je manja gužva, jer tu je mirnije, bolje je nego u gradu. Posebno je prikladnije za odgoj djece jer je manja sredina i svi se manje-više poznajemo. Imamo dvoje djece, kći će uskoro imati 16, a sin 12 godina. Promišljajući o njihovoj budućnosti, naravno kao i svaki roditelj, želja mi je da ostanu tu jer mislim da nije potreban odlazak iz ovih krajeva, posebno ne odlazak iz Hrvatske. S druge strane, djeca pronalaze svoju sreću, idu tamo gdje misle da se mogu ostvariti i da će im biti bolje. Mislim da tko hoće raditi, ima tu posla i ne treba ići van. Ali na to je teško utjecati jer svatko traži svoju sreću.«
Josip Kaćunić, član župnoga pjevačkoga zbora, vjeroučitelj je u Osnovnoj školi Slano, a rodom je iz Jesenica, koje se nalaze između Splita i Omiša, ili kako često vole istaknuti – iz stare Poljičke Republike. Završio je nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju i filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. »Nedugo po završetku studija život me usmjerio put Dubrovnika, točnije put Slana gdje sam počeo raditi u osnovnoj školi, zatim u područnim školama Lopud, Suđurađ i Šipanska Luka«, navodi vjeroučitelj Kaćunić. »To je sve raštrkano pa nije bilo lagano, ali zahvaljujući vjeri uspio sam nadići sve nedaće tolikoga putovanja do svih škola. A opet tu je bila i velika zahvalnost na tome što sam radio dok velik broj Hrvata nema posao te mora, nažalost, silom prilika otići u inozemstvo tražiti svakodnevni kruh. Tu mi je puno značila i podrška svećenika s kojima sam surađivao. Na prvom mjestu sjetim se don Slavka Grubišića s otoka Šipana koji je ne samo otvorio vrata svoga srca, nego su vrata njegova župnoga doma bila uvijek otvorena, podjednako za mene i za sve župljane otoka Šipana. E to je ono, kako kažu, svećenik iz naroda za narod. Posebno želim istaknuti zahvalnost sadašnjemu slanskomu župniku fra Ivanu Borasu, s kojim surađujem i koji dosta truda i energije ulaže u svoj pastoralni rad.«
Kaćunić ističe da je u Slanu upoznao i svoju suprugu koja mu je velika potpora i oslonac u životu. Nadalje navodi da lokalne vlasti dosta ulažu u napredak mjesta, kao i zadržavanje mladih obitelj. »Što se tiče suradnje sa župnikom u Slanu, zajedno surađujemo u pripremanju prvopričesnika. Tu se nastojimo nadopunjivati, on kroz župni, a ja kroz školski vjeronauk. Usto pomažem oko dječjega zbora gospođi Magdaleni Batini koja se uvijek sebedarno daje i stavlja za potrebe župe sv. Vlaha u Slanu. Boravim sa suprugom u Orašcu, predivnom malom mjestu u blizini Dubrovnika. Otkako sam tu, supruga i ja redovito idemo na misu nedjeljom u župu sv. Stjepana u Zatonu, gdje sam se odmah rado uključio u župni pjevački zbor. Članovi zbora od prvoga su trenutka prema meni bili susretljivi i otvoreni, iskazujući onu bratsku i kršćansku ljubav i blizinu.« Kaćunić je još uključen u mješoviti zbor »Libertas« u Dubrovniku. »Promatrajući vjerski život ljudi u Zatonu, stekao sam dojam da mještani, barem oni koje sam imao priliku upoznati, nastoje živjeti kršćanske vrjednote te ih prenositi na buduće naraštaje. Izazovi su uvijek postojali, postoje i postojat će, od toga vjernik nikad ne će moći pobjeći.«
Na brojnim je područjima aktivna župljanka Berta Miloš iz naselja Vrbice, odnosno iz Štihovice. Dizajnerica je tekstila, a radi u umjetničkoj galeriji. Majka joj je umrla prije četiri godine, a otac kad je imala samo osam godina. »U svim teškoćama snažila me je vjera i pobožnost Majci Božjoj. Mi zapravo živimo na plaži. Kuća nam je gotovo na plaži. Imamo u Vrbici kapelu Velike Gospe i tamo imamo zavjetnu sliku oko koje se okupljamo. U župi imamo Schönstattski pokret s osam krugova koji ja vodim, a sudjelujemo i na nacionalnoj razini. Gledajući vjernički život u Zatonu, posebno su zanimljive nedjelje kad je jako aktivan vjernički život, bez obzira koje doba godine bilo. Tijekom tjedna ljudi rade, a nedjelja je ono što je posebno radosno, dolaze u crkvu gotovo svi iz župe. Puno smo dobili dolaskom stalnoga župnika o. Nowaka. Uveo je pobožnosti prvih petaka, a čini mi se i da se puno više ljudi ispovijeda. Tu su bili donedavno bosanski franjevci svećenici. Fra Emanuel Jurić bio je tu 20 godina i odigrao je važnu ulogu jer je neprestance bio uz narod i s narodom. Poslije njega bio je fra Ivica Karatović, zatim fra Ilija Stipić. Svatko je od svećenika dao svoj doprinos, neku posebnost donio župnoj zajednici.« Župna vijećnica Miloš ističe da se ljudi bave turizmom, a dio turista dođe na misu. Mnogi idu u Zaton u kapelu sv. Antuna u Zatonu Malom. Od prvoga utorka u listopadu moli se krunicu i trinaest utoraka sv. Anti.«
Emilio Puljizević umirovljeni je hrvatski branitelj, odnosno hrvatski policajac. Predsjednik je mjesnoga odbora, predsjednik vatrogasnoga društva, glazbenik, a u župi je u ekonomskom vijeću. »Ovo je mjesto imalo sudbinu kao i druga hrvatska mjesta koja su bila okupirana, ali se nismo dali«, navodi Puljizević. »Kad je palo pod okupaciju, odnosno kad je Dubrovnik ostao u obruču, nažalost i mi smo ostali okupirani jer je velik dio naroda ostao u obruču. Ne može se i ne smije se zaboraviti naš tadašnji župnik fra Emanuel Jurić. Bio nam je potpora. Premda smo bili okruženi, uspio je održati puk u zajedništvu, što je bilo jako važno. Budući da je tu bio duže, poznavao nas je sve, okupljao, pomagao, duhovno hrabrio. Danas Zaton ima oko 2000 stanovnika, a taj broj raste tijekom turističke sezone. Šest kilometara smo od Dubrovnika. Nekoć je to bilo ribarsko mjesto, ljudi su se bavili maslinarstvom, a danas je glavna grana turizam.« Puljizević navodi da je gradski vijećnik pa radi sve što može za dobrobit svoga kraja i mjesta. »Dogovorio sam sa župnikom o. Nowakom da se obnovi župni dvor. Nastojimo pokazati primjerom da svjetovna i crkvena vlast moraju surađivati. Puno radimo za budućnost mjesta, posebno za mlade. Na sreću, naši mladi ne moraju odlaziti trbuhom za kruhom. Mahom su završili škole vezane za turizam. Naravno da oni to dobro iskoriste. Mladi su jako dobri, puni su energije, samo im je možda potrebno prići malo modernijim pristupom. Oni su tu. Zato je jako bitan svećenik, a upravo pater Dariusz donosi neke promijene. Nastojat ćemo zajednički raditi na tome da mladi što više budu prisutni u crkvi.«
Mato Lujo u župnom je ekonomskom vijeću. Bavi se kamenoklesarstvom. »Imamo svoju tvrtku koja se bavi obradom kamena, a radimo puno na obnovi crkava i drugih objekata koji su od kamena«, navodi Lujo. »Počeli smo svoju proizvodnju na spaljenoj zemlji, dakle poslije srpske agresije, okupacije i spaljivanja. Otac i ja smo počeli raditi, a tada su nam pomagali Caritas i Crveni križ u hrani. I iz godine u godinu polako smo se dizali i napredovali te podigli prepoznatljivu tvrtku. Polazim od sebe i mislim da svatko ima prostor i mogućnost zaraditi kruh u svojoj domovini, u lijepoj našoj Hrvatskoj. Pitanje je samo što ljudi žele. Ne treba nasjedati na lažne medijske i slične propagande koje tjeraju naše mlade na njemačko ili neko drugo tržište. Na primjer, da mladi rade ono što rade pod tuđom čizmom i po tim uvjetima, puno bi više zaradili u svojoj domovini. Treba više isticati vjeru i domoljublje, a ne negativnu stranu društva.« Župni ekonomski vijećnik Lujo navodi da se zalaže za izgradnju župnoga pastoralnoga centa. »Skupljamo donacije, a osobno ću donirati kamen za župnu kuću u njezinoj obnovi jer to su vrijedni spomenici koji su nas očuvali i koji nas okupljaju. Premda je crkva iz desetoga stoljeća, potrebno je još urediti župni dvor, prostorije za pastoralne sadržaje, mjesto za stalno stanovanje svećenika. Na tome sada radimo«, kaže vijećnik Lujo, koji živi sa suprugom Ivanom te sinom i kćeri. Nada se da će njegova djeca nastaviti posao djeda i otca, a to je baviti se kamenoklesarstvom.
Vicko Vodnica, župni vijećnik, navodi da je trenutačno nezaposlen i bavi se iznajmljivanjem apartmana. »Imao sam tvrtku, restoran i bio sam privatnik, pa sam to predao drugima u ruke da to vode«, ističe Vodnica. »Živim sa suprugom, majkom i četvero djece, i to u ljetnikovcu ‘Palmotić’. Bio sam predsjednik mjesnoga odbora Zaton pa sam i dalje kao potpora. U župi vodim bratstva Nuncijata u Zatonu Velikom. Uvijek sam na usluzi župniku, a i pastoralnomu vijeću župe«, svjedoči Vodnica. Komentirajući socijalnu sliku Zatona, ističe da župa Zaton nije mjerilo Hrvatske jer tu progresivno raste broj stanovnika. »U prvom redu imamo turizam koji nam dobro ide, pa tako pripremamo djecu za turizam, a u isto vrijeme moramo paziti da očuvamo sve što smo naslijedili od naših predaka. Ne smijemo biti paraziti ovoga društva, jer kad s druge strane promatram, ljudi ne dolaze radi nas, nego radi naših predaka koji su stvorili ovaj grad i napravili svjetsku metropolu od Dubrovnika. Na nama je da ju čuvamo i dalje da naše potomstvo to nastavi činiti.«
Arhitekt Miroslav Škoda član je župnoga ekonomskoga vijeća te je zadužen za gradnju, popravak i uređenje crkve te održavanje i uređenje okoliša. Isto tako kao arhitekt vodi brigu o uređenju cijeloga naselja. Ističe da mu je posebna radost što su dobili stalnoga svećenika. Kao vjernik posebno vodi brigu o sakralnom prostoru, crkvi, popratnim objektima u župi. »Župa se širi pa se traži stalni svećenik, i posebno nas raduje da smo dobili svoga župnika koji će tu stanovati«, navodi arhitekt Škoda, koji je projektirao obnovu staroga župnoga dvora. »Nismo imali gdje smjestiti svećenike jer je župni dvor bio u lošem stanju. Meni je pripala ta čast da projektiram obnovu, a to je velik zahvat jer je trebalo osposobiti župni dvor, ali ostaviti ga u onom smislu da se u nj dolazi kao u stari objekt te da istodobno bude ugodan prostor. To smo uspjeli napraviti i hvala Bogu da smo dobili svoga svećenika koji će tu živjeti među nama u župi. Naravno, želja nam je da on ostane tu, a prema župnikovoj najavi i želji nadamo se da će nam uskoro doći još jedan salvatorijanac. To bi puno značilo za našu župu kad bi tu zaživio njihov red.« Arhitekt Škoda ističe da je projekt uređenja župne crkve i ostalih sakralnih objekata, uz obnovu župnoga dvora, prigoda da se ojača duhovni život. Njegova je želja da se uredi prostor za okupljanje na vjeronauk, ali istodobno za pristojno stanovanje i život svećenika. Premda je iz Zagreba, arhitekt Škoda navodi da ondje živi više od trideset godina te da mu je taj kraj prirastao k srcu. Živi sa suprugom, punicom i dvoje djece.
