Trebinjska biskupija, smještena s lijeve strane rijeke Neretve, jedna je od najstarijih biskupija uspostavljenih nakon dolaska Hrvata i njihova pokrštenja u novim krajevima. U biskupiji se nalazi župa Svih svetih Aladinići-Dubrave koja je smještena na Dubravskoj visoravni, na pola puta između Stoca i Čapljine. Teritorijalno pripada općini Stolac i Stolačkomu dekanatu.
Župnik don Stipe Gale po završetku blagoslova i pohoda obitelji ističe da je u župi bilo 435 obitelji sa 1511 vjernika. U odnosu na prijašnju godinu broj obitelji smanjio se za 10, a broj vjernika za oko 50. Osam se obitelji odselilo u Švedsku i Njemačku. »Svi oni govore da su tu, da se žele vratiti, ali ondje su našli posao, djecu su ovdje ispisali iz škole i upisali ondje«, navodi župnik Gale. »Kršteno je 19 djece, pokopano je 15 pokojnika, prvopričesnika je bilo 18, a krizmanika 6, jer to je prvi naraštaj devetogodišnje nastave. Vjenčano je 15 parova. Sedamdesetak je kuća u kojima je po jedno čeljade; jasno, kad netko od njih umre, ta se kuća zatvara.« Župnik Gale kaže da na području župe djeluje jedna osnovna škola, dakle od 1. do 9. razreda. Nastavu pohađa oko 250 djece po hrvatskom planu i programu; pola je djece iz župe Aladinići-Dubrave, a ostali iz okolnih župa.
Zauzeti pastoralac župnik Gale navodi da u župi postoji redoviti pastoral kao i u drugim uhodanim župama. Djeluju veliki župni i dječji zbor, zajednica čitača (velikih i malih) i zajednica ministranata. Nedjeljom su dvije mise, u 9 i u 11 sati, obje su u župnoj crkvi. »Oko 40 posto župljana redovito dolazi na mise. Običnim su danima jutarnje mise u 7 sati. Svakoga prvoga četvrtka u mjesecu misa je popodne i nakon mise euharistijsko klanjanje. Isto tako, svakoga prvoga petka misa je popodne zbog onih koji obavljaju pobožnost prvih petaka i prije mise imaju priliku ispovjediti se. Dio vjernika obavlja i pobožnost prvih subota i nedjelja u mjesecu i oni se onda redovito ispovijedaju prije misa. Kroz mjesece svibanj i listopad njegujemo pobožnost Blaženoj Djevici Mariji, djeca mole krunicu i Gospine litanije svaki dan prije mise, a za svetkovinu Svih svetih održava se trodnevnica. Uz redoviti župni vjeronauk organiziraju se i povremeni susreti za mlade. Zajednica mladih, koju čine srednjoškolci i studenti, sastaje se prve nedjelje u mjesecu. Više od 50 mladih angažirano je kad treba nešto organizirati u župi, primjerice za slavlje župnoga patrona ili za Tjedan OAZE u mjesecu srpnju. Za blagdan Svih svetih svi oni sudjeluju na misi u 11 sati, a onda se poslije pokažu kao pravi domaćini kod narodnoga veselja. Održavaju se ‘Dubravski susreti’, a ove godine bit će 20. po redu, na platou ispred župne crkve. Na tim susretima svake godine sudjeluje između 15 i 20 kulturno-umjetničkih društava iz Hrvatske i BiH.«
»Isto tako«, nastavlja župnik Gale, »svake godine početkom mjeseca srpnja organizira se Tjedan OAZE, to je neka vrsta oratorija za svu predškolsku i osnovnoškolsku djecu s područja župe. Uključena su i djeca koja dođu na ljetovanje k rodbini i djeca iz susjedne župe Prenj. Prošloga mjeseca srpnja bilo je više od 200 djece na 11. po redu OAZI. Program je bio bogat sadržajem. Bilo je i molitve i kateheze, pjesme, čitanja Biblije, kreativnih radionica i raznih vrsta igara. Odmah po završetku neke je zanimalo kad će biti sljedeći takav susret, a neki roditelji, oni sa strane, svoje godišnje odmore ravnaju prema tjednu OAZE da im djeca mogu sudjelovati.«
Na području župe žive tri vjeroučiteljice, jedna je uključena u župnu katehezu, a dvije su kad god zatreba spremne pripomoći. Župnik Gale kaže da su tjedno, najčešće subotom, redoviti susreti za ministrante, kojih se okuplja više od 40. Dječji zbor okuplja oko 30 članova, a zajednica malih čitača ima oko 20 članova. Svu se djecu potiče da se uključe u jednu od tih skupina. »Nažalost«, kaže župnik Gale, »ima nekih koji slabo ili gotovo nikako ne dolaze na misu nedjeljom niti na te susrete, ali problem je u obiteljima iz kojih dolaze.«
Podsjećajući na prošlost i povijest župnik Gale navodi: »Župa je osnovana dekretom biskupa Petra Čule od 25. listopada 1977. kad je odcjepljenjem od drevne župe Prenj-Dubrave utemeljena nova župa Aladinići-Dubrave. U dekretu stoji: ‘Novu će župu sačinjavati sela: Aladinići, Crnići, Donji i Gornji Pješivac.’ Prvim župnikom novoutemeljene župe imenovan je dotadašnji kapelan župe Prenj-Dubrave don Ante Đerek. Novu župu svečano je proglasio 1. studenoga, na njezin patron, svetkovinu Svih svetih, biskup ordinarij dr. Petar Čule pod misom koju je predvodio tajnik don Marko Perić. U zanosu osnutka nove župe intenzivno se radilo na izgradnji župnih objekata tako da je biskup Čule 12. kolovoza 1979. blagoslovio novu župnu crkvu na Aladinskom brdu. Prvi župnik Đerek zabilježio je sljedeće riječi u Kroniku župe na vijest o utemeljenju nove župe: ‘Od danas postoji jedno novorođenče. U mnogo čemu bespomoćno. Sve mu i svega nedostaje. Svo je upućeno na pomoć drugih. No, ono ipak ima budućnost. Ono će rasti uz pomoć Boga i ljudi i odrasti. Ovim danom svalila se velika odgovornost i teret na krhka ramena novorođenčeta. Ono ne plače, nego je potpuno okrenuto prema budućnosti. Kako je odrastalo to novorođenče? Kakva ga je budućnost čekala? Prve godine zanosa, zajedništva, gradnja nove crkve, župne kuće, organiziranje pastorala, mlade mise, a taman kad je župa stala na noge, dogodio se nesretni rat, razaranje, progonstvo, jedan novinski članak iz tog vremena nosio je naslov ‘Apokalipsa u Aladinićima’, povratak na zgarište. U srpnju sam bio već gledao videozapis o spaljenoj crkvi na Aladinićima i o devastiranom župnom stanu. No, ovo što sada gledam, neusporedivo je bolnije. Rana koja je počela zacjeljivati, bolno je procurila i srdžbom i žalošću. Zašto? Mi ne znamo. Bog zna. Njemu hvala i slava i na ovom velikom i bolnom gubitku!’«
Župnik Gale ističe da je sve krenulo ispočetka kad je to zlo prošlo: novi župnik, gradnja crkve, uređenje crkvenoga okoliša, redoviti pastoral, i župa je doživjela i 40. obljetnicu.
U siječnju 1981. biskup Pavao Žanić blagoslovio je tri nova zvona: Krista Kralja (500 kg), Gospino (300 kg) i sv. Josipa (150 kg) te nove dvomanualne elektronske orgulje. Te iste godine završeno je žbukanje crkve, a u 1982. godini završeno je postavljanje kamena u crkvi, te su postavljene nove klupe na koje je moglo sjesti 500 ljudi. Veliki prijatelji i donatori iz Njemačke Grospfarrgemeinde Waxweiler-Lamberstberg neprestano su pomagali kako bi crkva što ljepše izgledala, pa su te iste godine darovali postaje križnoga puta u drvorezu. Uz sve te poslove oko izgradnje crkve uređivan je i okoliš te prilazi crkvi. Budući da se broj mladih u župi povećavao, rasla je potreba i za vjeronaučnom dvoranom, koja je započeta i dovršena 1985. Don Vjeko Božo Jarak u razgovoru s akademskim slikarom Zlatkom Keserom iz Zagreba predložio je ugradnju vitraja na župnu crkvu, koje je taj umjetnik i izradio 1988. godine. Uz don Vjekin savjet i pomoć napravljen je još jedan važan umjetnički rad u ovoj župi. Naime, akademski kipar Josip Marinović izveo je mramorno raspelo u prirodnoj veličini. G. 1990. zatraženo je od općine Stolac da se župi dodijeli teren u neposrednoj blizini crkve za parkiralište. Iste te godine crijepni krov na crkvi zamijenjen je bakrenim, a u crkvi su postavljene dvije ispovjedaonice. Zahvaljujući don Vjekinoj zauzetosti, koji je angažirao arhitekta Zlatka Ugljena, načinjen je plan oltara, sedesa, ambona i podesta za tabernakul što je 1991. godine i postavljeno u crkvi. A akademski kipar Zlatko Grgić iz Sarajeva izradio je 8 bakrenih reljefa koji su uoči Božića postavljeni iza oltara.
»Kad je sve bilo završeno i uređeno, župnik i župljani morali su napustiti župu 11. travnja 1992., neposredno prije progona srbočetničke vojske, te se brinuti za svoje izbjegle župljane po raznim krajevima Hrvatske«, navodi župnik Gale. Crkva je pretvorena u skladište za ukradene stvari, župna je kuća bila zapovjedno mjesto srbo-crnogorske vojske, a 10. lipnja 1992. spaljene su i crkva i župna kuća, nakon što su ih posuli fosforom, i gorjele su sve do 13. lipnja 1992. kada su i došli osloboditelji, hrvatski vojnici u ovaj kraj. U listopadu 1993. u Dubrave se vratio župnik Đerek. Nastojao je organizirati, što je moguće bolje, život povratnika u župu. Tako je u spaljenoj crkvi 1994. organizirao proslavu Svih svetih jer se situacija pomalo smirivala, a ljudi su se vraćali svojim kućama. »U jesen 1995. don Ante Đerek odlazi, a dolazi novi župnik don Vinko Raguž. Stanje koje je zatekao bilo je ovo: aladinićka crkva potpuno spaljena, kuća devastirana rukama i granatama, a župna dvorana u znatnoj mjeri uništena granatama tako da nije bilo mogućnosti slaviti svetu misu u crkvenim prostorima. U 1996. krenulo se u obnovu crkve, pa je najprije saniran krov. Zbog vrlo lošega prilaza crkvi, zatražen je od općine Stolac teren koji bi se uredio za prilazni put s magistralne ceste, što je općina i odobrila. U 1997. i 1998. godini obnavlja se vanjska i unutarnja fasada na crkvi, gradi se prilazni put i parking, urađene su elektroinstalacije, razglas, elektrificirana su zvona te su dobivene elektronske orgulje. Jubilejske 2000. godine postavljen je mozaik na zid iza oltara koji su prema Dulčićevu nacrtu izradile akademska slikarica Leila Michieli Vojvoda i akademska kiparica Đurđa Gudlin Zanoški. Postavljen je i granitni pod u prezbiterij te oltar, ambon i krstionica što su ih izradili akademski kipar Nikola Džaja i profesor likovne kulture Josip Bosnić«, kaže župnik.
U župi odnedavno postoji i Zajednica velikih, odraslih čitača, njih petnaestak; čitaju pod pučkom misom. »Redovito se susreću petkom navečer i pripremaju za nedjeljna čitanja. Odnedavno postoji i Zajednica župnoga Caritasa s 20-ak članova, a redoviti su susreti svakoga prvoga četvrtka u mjesecu, kad svi sudjeluju na euharistijskom klanjanju i poslije održe sastanak. Svijest pomaganja drugima veoma je razvijena. Kad god je kakva karitativna akcija, rado se odazovu i pomognu koliko mogu, materijalno, novčano«, navodi župnik Gale.
»Na župi sam od druge polovice listopada 2017. godine. Kad sam tek stigao, župljani su u šali znali reći: ‘Dobili smo dumu vršnjaka s našom župom, jer je 2017. godine bila 40. obljetnica osnutka župe. Jedna skupina mladih uvečer bi se sastajala kod kamina uz župnu kuću i pjevala bi bećarce. Među ostalim su pjevali: ‘Dođi u Dubrave, srce Hercegovine, tu se pjeva, tu se moli i hrvatski narod voli.’ Mislio sam, ako su ti mladi ovakvi, pjevaju te stihove, kako tek moraju biti dobre obitelji iz kojih dolaze. Nakon godinu i pol što sam ovdje u to sam se i sam uvjerio. Župa je ušla u svoje peto desetljeće i do sada je, uključujući mene, imala četiri župnika: don Antu Đereka, don Vinka Raguža, don Marka Šutala i mene.
Ove godine bit će 40. obljetnica od završetka izgradnje župne crkve. Prošle godine u veljači završeni su radovi rekonstrukcije interijera župne crkve. Crkva je u potpunosti obnovljena iznutra, zidovi, strop, prostor oko središnjega mozaika iza oltara, ugrađena su nova LED rasvjetna tijela. U dijelu stropa postavljene su perforirane gipsane ploče radi poboljšanja akustike. Župljani su se velikodušno odazvali ovoj akciji. Napravljeno je i postavljeno postolje za zbor. Izrađen je novi sedes od hrastovine uoči svetkovine Svih svetih. Lijevo od središnjega mozaika zasad je ostala prazna niša. Prije dvije godine u istu je takvu nišu s desne strane postavljen mozaik ‘Večera u Emausu’. Koji motiv, kojega umjetnika odabrati i kako osmisliti lijevu nišu, ostaje za budućnost. Prijašnjih godina ovdje su uvijek bila dvojica svećenika, župnik i kapelan, ili župnik i đakon pa kapelan, jer je župi pripadalo i Bobanovo Selo koje ima više od 300 obitelji. Od listopada 2017. Bobanovo Selo odcijepljeno je od ove župe i pripojeno župi Prenj, pa više nema potrebe da na Aladinićima budu dvojica svećenika. Nedaleko od župne crkve izgrađeno je Novo naselje, pedesetak kuća, većina njih su doseljenici iz Srednje Bosne koji su bili protjerani sa svojih ognjišta u prošlom nesretnom ratu i ovdje su se skrasili. Započeli su od nule i izgradili svoje domove, snašli se.
Ljudi su ovdje radišni, skromni i bogobojazni. Još uvijek ima obitelji u kojima svi članovi redovito mole zajedničku večernju molitvu, i stari i mladi. Posljednja mlada misa u župi bila je 2007. godine. S područja župe, koliko je meni poznato, ima šest živućih časnih sestara i šest svećenika. Imamo i jednoga člana Hrvatske kapucinske provincije čije bi ređenje moglo biti uskoro. Redovito se molimo za nova duhovna zvanja, pa što Bog dragi dadne i providi. Dva zvonika župne crkve, koja su i u ratnim razaranjima ostala stajati, i onda i danas i ubuduće ostat će tu da nas upućuju na nebo. Dao Bog da još desetljećima i stoljećima tako bude«, zaključuje župnik Gale.
Ministrant Josip Kulaš pohađa 8. razred, a ministrira od 3. razreda. »U ministrantskoj skupini ima nas četrdesetak, družimo se subotom na ministrantskim susretima«, navodi on. »Imamo i naša druženja ministranata u jednoj od župa, razmjenjujemo svoja iskustva, duhovno se obnovimo, malo se poigramo i družimo. Radost mi je biti ministrant.«
Vedrana Perić ima 22 godine i studentica je 4. godine strojarstva. »Aktivno sviram glasovir i orgulje u našoj župi već dugi niz godina«, navodi ona. »Prije dvije godine postala sam i voditeljica dječjega zbora u kojem sam i sama započela sa svojih 10 godina. Dubrave su poznate po svojoj pjesmi i bećarcu tako da zborovi naše župe imaju duboke korijene. Probe i za veliki i za dječji zbor organiziraju se jednom u tjednu, najčešće vikendom, a ispunjene su vedrinom, smijehom i, naravno, pjesmom. Veliki mješoviti zbor broji oko 40 članova različita uzrasta, a dječji zbor broji oko 30 članova. Mnogi su se naraštaji ovdje izmijenili, ali unatoč brojnim odlascima u svijet, naša župa na plodnom dubravskom tlu nastoji očuvati običaje naših djedova i pradjedova uz dobro poznato dubravsko vino, pjesmu i bećarac.«
Stjepan Bošković aktivni je župljanin, a obnaša službu načelnika općine Stolac kojoj pripada i župa Aladinići-Dubrave. Površina je općine oko 286 četvornih kilometara. Na tom području živi oko 14.600 stanovnika, od toga je 8.600 Hrvata, a ostalo su Bošnjaci i Srbi. »Najvažnije nam je osigurati mladima opstanak i za to se neprestance borimo«, ističe Bošković. »Nastojimo učiniti sve da narod tu ostane, posebno mladi. Što se tiče Crkve, ona je stožer oko kojega se okuplja i koja skuplja narod. Manje-više, sve su crkve uređene na području općine i dalje se uređuju, a ova je u Aladinićima velebna. Posebna je radost što okuplja puno mladih.«
U župi je aktivan i Krešo Perutina. On ima pekarski obrt, a ističe da je taj kraj pogodan za život, posebno za uzgoj vinove loze i autohtonih sorata za proizvodnju vina. Isto tako, mjesto je prikladno za proizvodnju povrća, jer polje i odgovarajuća klima tomu pogoduju. »Što se tiče povratka i opstanka naroda na ovom području, tu treba istaknuti ulogu Crkve«, navodi Perutina. »I danas se u obiteljima moli krunica, ona okuplja narod; u crkvu se ide, posebno stariji, i Boga se poštuje.«
Dragan Šimunović dopredsjednik je HKUD-a Dubrave-Aladinići, društva koje je osnovano 1998. na inicijativu don Vinka Raguža. Osnovano je s ciljem da se očuva i spasi od zaborava sve što je dio tradicije hrvatskoga naroda dubravskoga kraja. »To je prvo hrvatsko kulturno društvo koje je osnovano ‘preko Neretve’«, navodi Šimunović. »Povezano je sa župom i članovi župnih zborova članovi su društva. Pored toga što organiziraju dane u Aladinićima, nastupaju diljem Europe. Gostovali su u Slavoniji, Zagrebu, Vojvodini i drugim mjestima po Europi. I to je svjedočenje svoga identiteta, ali istodobno i opstanka hrvatskoga naroda u ovim ‘trusnim’ krajevima.«
Aktivni župljanin Drago Prkačin otac je dvojice sinova i kćeri. Bavi se proizvodnjom povrća pod plastenicima. On ističe da se od toga može živjeti, naravno tko želi raditi. »Uzgajamo paprike, špinat i ostalo povrće, jer ovo je kraj pogodan za to.« Posebno ističe ulogu Crkve i svećenika koji su pridonijeli tomu da narod ostane u tim krajevima, jer najstarija biskupija Crkve u Hrvata ne smije izgubiti svoj život!
