Psihosomatika dio je medicinske znanosti koja proučava učinke emocija na neke fiziološke funkcije organizma. Obično se odmah pomisli na psihosomatske bolesti koje nastaju kao posljedica neurotičnih konflikata i one su, prema medicinskim udžbenicima, vrlo neposredne i čak lako uočljive, premda se običnim smrtnicima to čini gotovo nevjerojatnim. No taj odnos između ljudske psihe i tijela (jer »soma« je grčka riječ koja označava »tijelo«) ima uz bolesti i svoju pozitivnu stranu, što se lako može nazrijeti iz čestih uzrečica da je netko npr. postigao izvanredan rezultat ili uspjeh »nadljudskim naporima«. Dakle, nekakvo osobno, partikularno ili opće dobro, željeni cilj ili plemenita ideja uz jak emocionalni naboj mogu utjecati na maksimalan, do krajnjih granica izazvan i uporabljen fizički napor s ciljem njihova ostvarenja, iako su vrlo problematični izričaji »nadljudski napori« ili »nadljudske snage«. Naime, sve se »nadljudsko« samo u pjesničkom smislu može pripisati ljudima, običnim smrtnicima, prolaznim i propadljivim bićima s ograničenim moćima i određenim vijekom trajanja. Sve to, ipak, ne može umanjiti briljantnu pobjedu Atenjana, koji su 490. g. prije Krista, iako malobrojni, s »nadljudskim snagama« pobijedili brojčano i vojno daleko moćnije Perzijance u borbi za vlastitu domovinu, dom i obitelji kod ravnice Maraton. U toj bitki poznatoj u povijesti, očekivano, kao Maratonskoj nisu presudili samo vojna strategija i ratničko umijeće, nego i silne rodoljubne i domoljubne emocije atenskih ratnika. Kao što je poznato, prema legendi, grčki vojnik Filipid trčao je 42 kilometra da javi Atenjanima vijest o toj pobjedi, koja je postala temelj trkačkoj atletskoj disciplini maratonu, prvi put organiziranoj g. 1896. na Olimpijskim igrama upravo u Ateni. Pa kada je već riječ o legendama i pjesništvu, onda bi se moglo reći da je vojnik Filipid usputno dotrčao i do Like, točnije do Baških Oštarija, koje su se smjestile negdje na sredini puta između Gospića i Karlobaga. No u toj usporedbi postoje i neke bitne, ne samo vremenske, razlike. Naime, Ličani su za razliku od nekadašnjih Atenjana izvojevali ne samo jednu važnu pobjedu protiv neprijatelja, nego mnoštvo njih tijekom cijele svoje mukotrpne povijesti sve do današnjih dana, protiv Turaka, Austrijanaca, žandara, Talijana, četnika/velikosrba, partizana/komunista i sadašnjih hrvatskih političara, i vladajućih i oporbenih, tako što su ostali svoji na svome.
Baške Oštarije naselje su u Ličko-senjskoj županiji 20-ak km udaljeno od središta općine Karlobaga. Smještene su na 942 m nadmorske visine, okružene prekrasnim planinama južnoga i sjevernoga Velebita, podno Ljubičkoga brda, najviše i najljepše planine u tamošnjoj okolici visoke 1324 m, na kojoj je podignut i veliki Božin križ, a zbog udaljenosti teško ga je zamijetiti iz mjesta. Od Gospića je udaljeno također 20-ak km i prolazi se kroz naselja Kanižu Gospićku i Podoštru, koja ipak treba spomenuti premda je zapravo riječ o gospićkim predgrađima. Do samostalnih i odvojenih naselja od ličke metropole, Novosela Trnovačkoga i Brušana, dolazi se vijugavom cestom blagoga uspona kroz gustu šumu, koja u jesenje doba »eksplodira« različitim očaravajućim bojama. Mora se prijeći most preko potoka Suvaje, nakon čega dvije ploče s oznakom mjesta Baške Oštarije i općine Karlobag pripremaju putnika namjernika na susret s malenim i pitomim mjestom s tek nešto više od 30 mještana.
Pomalo iznenađuje što nakon oznake za mjesto kuća uz cestu prilično dugo nema »ni za lijek«, one sramežljivo izranjaju tek nakon natpisa za kamp »Velebit«. Sve su uglavnom uočljivo ili obnovljene ili novoizgrađene s lijepim i dotjeranim okućnicama i gospodarskim zdanjima, temeljem čega se odmah može zaključiti da, pučki rečeno, selo nije nimalo siromašno. I konačno, jedino poprilično velika župna crkva sv. Elizabete upućuje na zaključak da je to središte mjesta. Čini se da, unatoč obnovljenu krovu, lijepim i velikim novim vitrajima na prozorima, oličenom pročelju i reflektorima koji noću posebno pridonose njezinoj ljepoti, iziskuje obnovu. Međutim, oni koji ne znaju njezinu povijest ne smiju biti prezahtjevni jer su od nje desetljećima bili samo ostatci, zidine između kojih su narasla velika stabla i grmlje nakon kobnoga dana u proljeće 1943., kada su talijanski zrakoplovi napali Baške Oštarije i bombama pogodili i razrušili crkvu. Stoga je i današnja crkva, kakva god ona bila i izgledala, povijesna pobjeda nesalomljivih Ličana vrijedna divljenja, pa je iscrpljeni vojnik Filipid s usklikom: »Victoria/Pobjeda!« dotrčao na pravo mjesto.
Pastoralni centar u Baškim Oštarijama počeo se graditi još prije Domovinskoga rata, a nakon rata započeti je posao nastavljen, s tim da se s vremenom mnogo toga adaptiralo i dogradilo. Tako danas centar raspolaže sa 50-ak kreveta, vrlo je prikladan za duhovne vježbe, različite susrete, predavanja i rad s obiteljima s brojnom djecom jer ima višekrevetnih soba, a svaka soba ima sanitarni čvor. Pastorali centar, župnu dvoranu i crkvu, koja je do 1990. bila potpuno uništena, obnovila je Gospićko-senjska biskupija, uz velikodušnu pomoć austrijskih katolika i mons. Johannesa Regnera iz Graza. U centru se organiziraju brojna događanja i sadržaji, prije svega duhovne vježbe, susreti mladih, obitelji i djece, škole za animatore koje organizira Ured za mlade HBK-a, duhovni programi »Injigo«, »Kursiljo« i oni raznih crkvenih pokreta, udruga i molitvenih zajednica. Svi posjetitelji pastoralnoga centra redovito odlaze do vidikovca koji se zove Ura ili Kubus, s kojega se pruža prekrasan pogled na more ili na oblake »pod nogama«.
Nedaleko od crkve nalazi se krasno novoizgrađeno zdanje – pastoralni centar i poveća župna dvorana, koji su tijekom vikenda, ljetnih i zimskih školskih praznika te neradnih dana i dopusta prepuni pjesme, smijeha i molitve, prkoseći svima koji su htjeli da ne samo taj, nego i drugi lički krajevi potpuno opuste. Da to nije tek puki literarni izričaj dobro znaju i duboko u sebi nose mještani Bačkih Oštarija i okolice, koji i danas potiho prepričavaju kako su šezdesetih komunističke vlasti uz pomoć Udbe zapalile obližnju pilanu, koja je osiguravala egzistenciju tamošnjim ljudima. Tada je i počelo masovnije iseljavanje, no to je bio samo nastavak poslijeratnih progona, o čemu svjedoče dva križa s imenima pogubljenih bez suda i presude. Na prvom prije ulaza u mjesno groblje napisano je: »Na ovome mjestu 1943. zauvijek ostaše Brinjanci na vječnoj straži. Strijeljali su ih komunisti samo zato što su se borili za Hrvatsku, srpanj 2007.« Da ne bude zabune, nije riječ o pripadnicima bilo kojih vojnih postrojba, nego obiteljskim ljudima, istaknutim rodoljubima i domoljubima dovedenim iz Brinja i pobijenim daleko od svojega mjesta, što je bila uobičajena metoda partizanskoga uklanjanja svih stvarnih i potencijalnih neprijatelja. Drugi križ u groblju podigla je »Udruga hrvatske domovinske vojske 1941. – 1945.« s uklesanim podužim popisom od čak 48 imena i prezimena. Njihovi tjelesni ostatci mirno počivaju u svojoj ljubljenoj ličkoj zemlji skupa s ostalim domaćim mještanima: Šikićima, Brkljačićima, Mažuranima, Prpićima, Tomljenovićima, Baburićima, Polićima i drugima, znajući da im žrtva nije bila uzaludna jer križ je pobjedonosni znak.
Iz Baških Oštarija počinje planinarima omiljena »Poučna staza Terezijana«, koja preko brda izlazi prije Šušnja na cestu desetak kilometara od Karlobaga. U tom se naselju skreće za Ledenik, nekadašnje sjedište župe, osnovane g. 1807., »istrgnute« zbog pastoralnih razloga od kapucinske župe u Karlobagu, koja je obuhvaćala sela Crni Dabar, Došen-Dabar, Došen-Duliba, Došen-Plan, Konjsko, Kućište, Ravni Dabar, Rujica-Plan, Sušanj, Polje Oštarijsko, Rakita, Ripište, Stupačinovo i Vrh Takalice. Neka od njih danas su potpuno pusta bez ijednoga stanovnika, a župno je središte 1820. preneseno u Baške Oštarije. Omanja crkva Presvetoga Trojstva izgrađena je početkom 19. stoljeća u središtu Ledenika, a i danas se mogu nazrijeti njezini temelji. U mjestu je ostalo samo jedno zvono, koje je služilo za poziv na molitvu i za oglašavanje kada bi tko umro. No Ledeničani se nisu mogli pomiriti s tim da nemaju crkvu te su odlučili izgraditi novu uz groblje odmah na početku sela, koja bi ujedno služila kao mrtvačnica. Temelje za tu crkvu uz groblje postavio je legendarni župnik Josip Kapš, koji je u podvelebitskim župama u drugoj polovici prošloga stoljeća izgradio 10 crkava i kapelica, zbog čega ga je komunistička vlast 1954. »u ime naroda!«, iako nikada kao i u svim sličnim slučajevima nije bilo jasno u ime kojega naroda, osudila na šest godina zatvora. Pomogli su mu 70-ih godina prošloga stoljeća mještani pod vodstvom zauzetoga vjernika Mate Tomljenovića, ali, očekivano, ondašnja ih je vlast spriječila u izgradnji. No svećenici su ipak slavili misu na otvorenom pod lipom u središtu groblja. Želja se Ledeničana ostvarila tek 2011. godine, kada je Općina Karlobag pomogla u ostvarenju njihove više desetljeća stare želje, pa se danas mise za samo 20-ak Ledeničana slave jednom mjesečno i po potrebi nakon sprovoda.
Sjedište župe Baške Oštarije maleno su selo s puno pašnjaka i prostranim livadama, kroz koje prolazi lokalna cesta kojom automobili rijetko prolaze. Nasuprot crkve nalazi se hostel komunalnoga poduzeća »Vegium« iz Karlobaga, koji je preuređen u nekadašnjoj mjesnoj osnovnoj školi zatvorenoj još prije 35 godina. Tamo se mogu potražiti raznovrsne turističke ponude od domaćih kulinarskih pripravaka u restoranu koji je otvoren tijekom cijele godine, smještaja u 30-ak kreveta i jahanja konja do skijanja i sanjkanja zimi na obližnjem brdu. Ne smije se zaobići ni vrhunski sir pripreman u tamošnjoj sirani. Mnogo je poznatiji hotel »Velebno« sa stotinjak kreveta, no on, čini se ne radi. U Domovinskom ratu pretrpio je znatnu štetu jer su ga bombardirali zrakoplovi Jugoslavenske tzv. narodne armije.
Nije pretjerano reći da se u biti stalni i redoviti, kako društveni tako prvotno i vjerski, život događa u crkvi i pastoralnom centru. Cijela župa s filijalama, okolnim selima i zaseocima okuplja tek nešto više od 60 vjernika, uglavnom starijih umirovljenika. No ima i troje pučkoškolaca koji putuju u Karlobag i dvoje srednjoškolaca u školi u Gospiću. Zadnje je krštenje bilo prije osam godina, krizme nema već desetljećima, ali i sprovodi su rijetki. Mise se svake nedjelje slave u 16 sati u crkvi, a zimi u župnoj dvorani. Baške se Oštarije mogu pohvaliti iznimno velikim postotkom pohađanja misa jer on iznosi oko 70 posto, što je za hrvatske prilike prava rijetkost.
Župa Pohođenja Blažene Djevice Marije, očekivano, nema klasičan zbor, ali svi pjevaju; nema organizirane molitvene skupine, ali se crkva zbog molitelja otvara sat vremena prije mise; nema ministranata, ali zato ima savjesni ženski trio čitačica: Anu Kolić, Anu Šimatović i Maru Čačić. Na misu zbog posebnoga ozračja i mira te gostoljubivosti domaćina rado dolaze neki i iz Gospića, kao npr. mlada obitelj Dalac, otac Ante, majka Adrijana koja čeka rođenje drugoga djeteta i kći Gabrijela. Župa je dala i jednoga svećenika, o. Ivicu Tomljenovića, dominikanca, trenutačno u samostanu bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici.
U »Ljetopisu župe Baške Oštarije«, vođenom od karlobaških kapucina, može se pročitati da naziv sela Oštarije vjerojatno dolazi od talijanske riječi »osteria«, što znači pristanište, krčma, jer se to gorsko selo na klancu Velebita nalazi na pola puta između Gospića i Karlobaga. Utemeljeno je da bude sklonište putnicima na putu k moru, i prema unutrašnjosti, posebice zimi cestom koja je probijena g. 1845. budući da od Brušana do Karlobaga nije bilo kuća ni bilo kakva prenoćišta. Ime mjesta Oštarije promijenjeno je 1900. u Baške Oštarije, koje je prema popisu tih godina imalo sa sadašnjega motrišta gotovo nevjerojatnih više od 400 stanovnika, a cijela je župa popisivala oko 2000 vjernika. Tada je u selu bila i osnovna škola utemeljena još 1889., u koju su djeca hodila iz udaljenih domova po dva i tri sata, a djelovalo je i »Hrvatsko tamburaško društvo« koje je utemeljio mjesni učitelj. Nije zgorega spomenuti da se prema starom zapisu sve do Drugoga svjetskoga rata nedjeljom i blagdanima okupljala mladež oko vrela Ljubice, gdje se pjevalo i sviralo, a nakon toga se odlazilo na misu. Oštarci se s velikim poštovanjem, naslijeđenim od starijih, i danas sjećaju župnika Josipa Žagara, rođenog u Kupjaku 1863. a preminulog 1936. koji je cijeli svećenički vijek, gotovo 35 godina, proveo u njihovu mjestu i nakon smrti po vlastitoj je želji pokopan na mjesnom groblju početkom listopada 1936.
Na sve zahtjevne pastoralne obveze i specifične izazove u tom ličkom kraju nastoji odgovoriti župnik mons. Marinko Miličević, koji na prvi pogled djeluje pomalo proturječno. Naime, blagi pristup sugovornicima toga ličkoga Bosanca ili bosanskoga Ličanina, njegovu mirnoću u komuniciranju, čak i umirujući blagi glas, nije lagano spojiti s njegovom poprilično korpulentnom osobom i dojmom, nakon kojega bi, vjerojatno, i atenski vojnik Filipid poželio vratiti se na Maratonsko polje i radije se suočiti s Perzijancima nego s njime. Rodom je iz Bosanske Posavine, iz župe Gospe od Anđela u Gornjoj Tramošnici, gdje je završio osnovnu školu, nakon koje gimnaziju na Šalati u Zagrebu, a formaciju do svećeništva kod isusovaca na zagrebačkom Jordanovcu. Prošao je i dramatičan put u Domovinskom ratu, koji ga je, po njegovim riječima, na poseban način učvrstio u svećeničkom pozivu. Za svećenika Gospićko-senjske biskupije zaredio ga je g. 2009. u Gospiću danas umirovljeni biskup Mile Bogović, a godinu dana bio je kapelan u Ogulinu kod Tomislava Rogića, sadašnjega šibenskoga biskupa. Nakon toga bio je biskupijski kancelar do 2017., kada postaje generalni vikar, duhovni pomoćnik u gospićkoj katedrali te župnik i upravitelj pastoralnoga centra na Baškim Oštarijama. Uz to je i duhovnik zajednice u programu ignacijskih duhovnih vježba »Injigo« i glazbenoga sastava mladih »Duhovni kutak«. Bio je također dvije godine u Sarajevu aktivan u isusovačkoj službi za izbjeglice, a u Splitu je završio i tečaj znakovnoga jezika. Često ističe geslo sv. Ignacija Lojolskoga »ljubiti i služiti«, koje kao svećenik nastoji živjeti.
Župi Baške Oštarije uz crkvu Presvetoga Trojstva u Ledeniku pripada i filijalna crkvica sv. Mihovila u Crnom Dabru. Na temelje tamošnje nekadašnje stare crkve naišli su radnici tijekom uređivanja ceste do sela g. 2014. Tada se i rodila ideja da se na istim temeljima izgradi nova crkva, premda tamo odavno više nitko ne živi, jer se zadnji stanovnik zbog političkih i ekonomskih prilika u drugoj polovici prošloga stoljeća iz Crnoga Dabra iselio 1980. Pomalo ne samo nostalgično, nego i bolno zvuči podatak ne samo Ličanima, nego i svakomu hrvatskomu rodoljubu da je današnje opustjelo selo po popisu iz 1910. imalo 132 stanovnika. Crkva je izgrađena prema sjećanju starijih seljana gotovo ista kakva je nekada bila. Budući da je smještena među stijenama, koje je okružuju sa svih strana, župnik Miličević nazvao ju je hrvatski Montserrat, po glasovitoj i drevnoj benediktinskoj opatiji u španjolskoj pokrajini Kataloniji, smještenoj na istoimenoj planini. Vjernost i ljubav prema rodnoj grudi mještani posvjedoče na godišnjoj proslavi sv. Mihovila kada se mnoštvo potomaka okupi na euharistijskom slavlju. Danas Crni Dabar tijekom godine pohodi sve više planinara, ljubitelja iskonske i nedirnute prirode jer, kako je jedan od njih rekao, »tamo se doista osjeti Božji mir«.
Od župe Baške Oštarije i njezinih vjernika teško je rastati se bez pomiješanih osjećaja: s jedne strane nostalgije, sjete i pritajene tuge, ali s druge strane i vjere u neka bolja buduća vremena, kada će ponovno lička mladost pjevati na tamošnjem vrelu, djeca se žuriti planinskim puteljcima u školu, a dječica nestašno prekidati sabranost strogih roditelja, baka i djedova te župnika tijekom mise. Te želje i nisu tako nestvarne onomu tko pozna postojanu i čvrstu ličku narav, u koju se, možda, nekada davno uvjerio i potpuni stranac, atenski vojnik Filipid.
