Tek dvanaest kilometara od granice s Hrvatskom na desnoj strani glavne prometnice od Slavonskoga Broda znak je za skretanje u Koraće, mjesto u Bosanskoj Posavini, te se do župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije vožnjom automobilom stigne za nekoliko minuta. Onaj tko nikada prije nije bio u tom lijepom i bogatom hrvatskom mjestu ne može pojmiti kakve je sve strahote mještanima toga kraja nanio nedavni rat u kojem je svoje živote uz mnogobrojne Posavljake dalo i 35 Koraćana. Prije rata u toj je župi Derventskoga dekanata, kojoj pripadaju sela Koraće i Novi Lužani, živjelo 3258 Hrvata katolika u 689 domaćinstava. Iako je obnovljena sva infrastruktura, vratilo se i danas ondje živi tek šezdesetak osoba.
Za razliku od nekih župa koje broje krštenike, prvopričesnike, krizmanike i vjenčane, ove je godine u župi tek zabilježeno osam umrlih. Da Koraćani vole svoj kraj pokazuje i to da ih je tristotinjak obnovilo svoje kuće, u koje često dolaze ili barem oko njih čiste. Obnovili su oni uz pomoć američke donacije i osnovnu školu, koju je prije rata pohađalo 600-tinjak učenika. Nažalost, danas je ne pohađa ni jedno dijete, i tek posluži za neka kulturna događanja.
Obnovili su Koraćani svoju župnu crvu i sve kapele: sv. Ante Padovanskoga, sv. Filipa i Jakova, sv. Ilije proroka i sv. Marka te groblje i grobljansku kapelu sv. Anđela čuvara, kao i filijalnu crkvu sv. Ante Padovanskoga u Novim Lužanima. Ponosni su bili Koraćani na svoje selo, natjecali su se prije čija će kuća biti ljepše uređena, čije njive plodnije, iz čije će se kuće više čuti dječjega smijeha…
Zahvaljujući gustim autobusnim linijama, mnogi su Koraćani radili u tvrtkama u Bosanskom i Slavonskom Brodu, a poslije stigli obrađivati i svoju zemlju. Manji ih je broj odlazio na rad u inozemstvo.
Sretni su oni, kako ističu, što im je 15. godinu župnik fra Ivan Marić, koji je i prije rata od 1982. do 1985. bio župnikom, a posljednjih je pet godina i derventski dekan. Prijeratni i prvi poslijeratni župnik bio je fra Ilija Jerković, koji je sa župljanima u izbjeglištvu svake nedjelje slavio mise i zauzeto im pomagao, a po povratku obnovio župnu kuću, montažnu kapelu u kojoj su slavili mise. Poslije njega na službi je župnika bio domaći sin Vislav Krijan, koji je započeo pripravu za gradnju nove župne crkve i izgradio grobljansku kapelu. Župa je iznjedrila četiri živuća duhovna zvanja, franjevce Blažena Lipovca, Mladena Jozića, Ivicu Pavlovića i Vislava Krijana te redovnice s. Ružu Krijan, s. Paulu Kljajić i s. Rafaelu Jozić. Govoreći o povijesti župe, župnik Marić ističe: »Župa Uznesenja BDM jedna je od najstarijih u ovom dijelu Bosanske Posavine. Utemeljena je 1784. i od tada vodi svoje vlastite matice te vrijednu arhivsku građu koja svjedoči o ukorijenjenosti Hrvata katolika na tim prostorima. Župna crkva izgrađena 1938. po projektu Josipa Vancaša bila je obogaćena čvrstim umjetninama: djelima poznatih hrvatskih umjetnika Josipa Biffela, Đure Sedera, Zdenka Grgića i Frane Kršinića te kao takva nadaleko poznata kao svojevrsni biser suvremene hrvatske religiozne umjetnosti. Nažalost u ratu 1992. crkva i sve umjetnine su minirane.
Ista sudbina pogodila je sve kapele, građevine, kuće i svu imovinu župljana, a župljani su prognani. Trebalo je prvo početi gradnju nove župne crkve, okupljati vjernike. Prvi fond za gradnju nove crkve prikupili smo od aukcije 58 darovanih nam slika 2007. Građena je po projektu stare, uz primjenu suvremenih građevinskih tehnologija. Temelje crkve, u koje je ugradio temeljni kamen koji je blagoslovio sv. Ivan Pavao II. kada je 1997. pohodio Sarajevo, blagoslovio je 6. travnja 2008. vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Gradili su je moji župljani s puno ljubavi i odricanja. Sada je krase djela Vlatka Blažanovića, poznatoga akademskoga slikara iz Bosne i Hercegovine. On je prvo naslikao oltarnu fresku – Gospu u Kani Galilejskoj, potom osamnaest vitraja s temom: križni put, uskrsnuće, silazak Duha Svetoga i Emaus, te vitraje sv. Ivana Pavla II. i bl. Alojzija Stepinca. Sve je ostvareno najviše zahvaljujući domaćim sinovima franjevcima Blaženu Lipovcu, Mladenu Joziću, Vislavu Krijanu i Ivici Pavloviću te župljanima Juri Joziću, Ivi Gusku Crnom, Ruži i Ignjatu Ćosiću, Kati i Iliji Gariću, Mandi Barišić, Ivici Pranjiću, Miroslavu Krijanu, Moniki i Marku Mariću, Jeleni i Ivi Andriću i drugima. Nedostaje tek nekoliko manjih zahvata u crkvi te se nadamo da će uskoro biti i posvećena. Mise slavimo svakoga dana u 7 sati, a nedjeljom u 11 sati. Svake prve nedjelje u mjesecu slavimo misu u filijali u Novim Lužanima.«
Na službi župnoga vikara 14. je godinu fra Velimir Zirdum. Ni 85 godina ni narušeno zdravlje ne sprječavaju toga hrabroga franjevca, koji će ove godine u rodnom Žeravcu slaviti 60 godina svećeništva, da pomaže svojim starijim i nemoćnim vjernicima. Automobilom stigne on u susjedne gradove gdje im plati režije, kupi potrebne lijekove i ostale namirnice. I u vrijeme pandemije, kad su granice bile zatvorene, snalazio se te je preko svoga rođaka zaposlenoga u policiji uspio iz Hrvatske dobiti lijekove za svoje župljane. U svakoj je kući on dobro došao te svakoga dana u popodnevnim satima odlazi im na kavu. »Nastojao sam svaki put ići u drugu kuću, da se ne bi tko osjećao zapostavljen, ali kako su stariji i umiru, kuća je sve manje. Naši su susreti uvijek radosni. Kad me netko pita što ima u Koraću, kako se živi, znam reći da imamo dva Koraća, jedno koje je puno, a to je koraćansko groblje, drugo selo u kojem je sve manje ljudi. Takva je, nažalost, situacija u cijelom Derventskom dekanatu, koji je najviše stradao u posljednjem ratu, što pokazuju i statistički podatci: ondje je prije rata bilo 50 000 Hrvata katolika, a vratilo se i tu za stalno živi manje od 1000 njih. Raduje me što Koraćani, a najviše je onih koji žive u Slavonskom Brodu, dolaze često u Koraće te ih se do dvije tisuće okupi na svetkovinu Velike Gospe. Sjećam se kako je prije rata na tu svetkovinu dolazilo do deset tisuća vjernika iz cijele Bosanske Posavine i šire. Kao djeca s majkom smo iz Žeravca dolazili pješice. Po dolasku svi smo na koljenima obilazili crkvu«, ističe duhoviti franjevac, koji je među svojih devetero braće i sestara imao sada pokojne brata fra Andriju i redovnicu svetoga Križa s. Veljku.
O svakom prognaniku i povratniku u te krajeve dala bi se napisati zasebna priča jer hrabri su to i vrijedni ljudi. Pokazuju to oni i kroz svoje aktivnosti u Hrvatskom kulturno-umjetničkom društvu (HKUD) »Tamburica«, za koje župnik Marić kaže da s puno ljubavi i žrtve rade oko dobra župe. Društvo je osnovano 1967., djelovalo do 1992. Registrirano je u Koraću 2011. i ponovno počelo djelovati. Ima 65 članova, od kojih su u skupini mladih njih 35, a u skupini starijih 30-ak. Njeguju tradicijske običaje svoga sela Koraća i Bosanske Posavine, uz bogatstvo pjesama, kola i igara, izvorne glazbe uz tamburicu, šargiju i violinu, krasne nošnje, nastoje očuvati važna obilježja hrvatskoga naroda u tim krajevima i potaknuti mlade na očuvanje svoga kulturnoga identiteta. U svom rodnom Koraću u dane Velike Gospe održali su sedam međunarodnih smotra folklora, maraton i biciklijadu, proslavili 50. obljetnicu osnutka HKUD-a te u vrijeme Božića u Slavonskom Brodu održali 11 Koraćanskih večeri, zabava za raseljene Koraćane i njihove prijatelje, organizirali su pokladno prelo, uskrsno prelo, igranje prstena… te sudjeluju u gotovo svim radnim akcijama. Imaju 140 nastupa na raznim kulturnim manifestacijama, predstavljali su se na prigodnim svečarskim, humanitarnim i natjecateljskim nastupima u BiH, Hrvatskoj i drugim europskim zemljama. Najveći je njihov angažman organizacija proslave svetkovine Velike Gospe.
Predsjednik društva Šandor Lipovac, koji je kao branitelj u Domovinskom ratu obnašao više dužnosti te bio i pomoćnik ministra obrane za logistiku u Sarajevu, a sada je umirovljeni ratni vojni invalid u činu pukovnika HVO-a, o tim je danima rekao: »Svetkovina Velike Gospe u Koraću uvijek mi je najveličanstveniji događaj. Gospa, majka svih majki, podsjeća na najljepša iskustva koje čovjek nosi, a to su majčina nježnost, briga, njezine suze… ona je plod ljubavi, radosti, daje nam nadu i vjeru za ljepši i bolji život. Posebno sam sretan jer u te dane Gospa okupi gotovo sve nas Koraćane i naše prijatelje. Ako zaista želimo da naša kultura i civilizacija ne propadnu, moramo očuvati tu svetost majčinstva. Zato nastojimo čuvati svoju vjeru, tradiciju, kulturu – svoju baštinu koju su nam predci ostavili, baštinu koja nema cijene jer je stečena trudom, znojem i krvlju. Raduje me da svake godine pred svetkovinu Velike Gospe organiziramo tradicionalnu kulturnu manifestaciju: Smotru folklora HKUD ‘Tamburice’ Koraće. Velik je to kulturni događaj i znak nade, kako za naše selo tako i cijeli ovaj opustošeni kraj Bosanske Posavine. Folklor je izraz ljepote i identiteta mjesta, sela, očuvanja duha jednoga naroda. Ovo je lijep i svijetao primjer kojim izražavamo da svoje volimo, a druge poštujemo, jer samo tako na ovim prostorima možemo zajedno i živjeti. Uvijek me raduju naši susreti, čemu zasluge idu našim svećenicima i Koraćanima, koji podupiru i pomažu sve naše akcije. Društvo ‘Tamburica’ odličan je promotor našega kraja, ali i jednako dobar domaćin. Sve članove, posebno mlade, upravo stoga nastojim što više uključiti u rad Društva, jer oni su zalog za opstanak Hrvata u Bosanskoj Posavini«, ističe predsjednik Lipovac.
Ilija i Kata Garić bili su aktivni u misijskoj zajednici u San Galenu u Švicarskoj, s kojim su i danas povezani. Nemaju svoje djece pa se brinu za svojih 14 kumčadi. Kako su još kao mladi bili aktivni u društvu »Tamburica«, čim je društvo obnovljeno ponovno su se uključili. Više od 200 pjesama, od kojih i sada neke zna napamet, napisao je Ilija, a u njima je sažeta ljubav prema svomu rodnomu kraju, svojoj vjeri, tradiciji i običaju. Znaju ih često mladi KUD-ovci zapjevati, a i on s njima. Ove su godine planirali proslaviti zlatni jubilej svojega bračnoga zajedništva, ali to nisu mogli zbog pandemije. Prije nekoliko mjeseci Ilija se teško razbolio, ali svoj križ nosi hrabro. Drže ga, svjedoči, molitve mnogih iz kud-a, koji za njega i poste. Posebno su zahvalni braći Lipovac, Šandoru, Adamu i Mladenu, koji su im u ovima danima bolesti posebno blizi, te ističu: »Doživljavamo ih kao svoju djecu. Uvijek su nam spremi pomoći i Bogu smo za njih zahvalni. Uz naše svećenike oni su stup Koraća, okupljaju nas, njeguju naše zajedništvo. Da njih nema, za naše se Koraće ne bi ni toliko znalo«, ističu Garići.
I Jakov i Janja Majstorić 2015. su se vratili iz Švicarske u Slavonski Brod prije zaslužene mirovine, da bi ostatak života uživali sa svojim narodom. Ostali su povezani s misijskom zajednicom u San Galenu, gdje su također bili aktivni. Nemaju svoje djece pa su pomagali mnogoj djeci, kako u rodbini tako i među prijateljima, te imaju 13 kumčadi.
Ignjat i Ruža Ćosić također su više godina živjeli i radili u Švicarskoj i u Njemačkoj gdje su stekli mirovinu. Vratili su se, Ruža 2012., a Ignjat 2015. u Slavonski Brod, gdje su izgradili kuću. Prisjetio se Ignjat da je njegova majka, koja je rodila 12 djece, bila iznimno pobožna žena te je zajednička molitva u njihovoj kući bila svetinja. Naslijedio je on tu pobožnost od majke te i danas sa suprugom rado moli molitve iz njezina pohabana molitvenika u kojem se nalaze svete sličice s mnogih mladih misa u tom kraju na kojima je ona sudjelovala.
Tko nije probao kolače Dragice Mrkalj, ne zna što je u životu propustio. Doduše sve Koraćanke znaju praviti dobra jela i kolače, ali njezini su ipak posebni. Na upit je li u pitanju umijeće, iskustvo ili ljubav s kojima ih radi, samozatajno odgovara da ona samo radi ono što zna. Kao i mnogim Posavkama ni njoj život nije bio nimalo lagan. U nedavnom ratu izgubila je muža te ostala udovica s troje maloljetne djece. »Nije bilo lako, al’ pomogli su mi moja i muževa braća pa smo izgradili kuću u Zbjegu gdje sada živim. Sretna sam da su moja djece i njihove obitelji dobri i pošteni ljudi, a to je najvažnije u životu«, ističe ta vrijedna Koraćanka. Svi su oni u vrijeme rata i poraća pomagali svomu narodu, a u svoje su domove primali i izbjeglice. U HKUD »Tamburica« također su se svi uključili 2011. Ističu da im je radost i zadovoljstvo pomagati, surađivati s mladima koji ih obogaćuju, pomlađuju, a i putujući s njima upoznali su mnoge krajeve i dobre ljude. Posebno su zahvalni Gospodinu za svoje svećenike, za koje tvrde da su čuvari njihovih ognjišta i duša. Redoviti su i na svakoj zavjetnoj misi. Svi su oni desna ruka predsjedniku društva Šandoru Lipovcu, za kojega ističu da im je kao sin, brat, pravi prijatelj te da su on i njegova braća uvelike zaslužni za okupljanje, njegovanje zajedništva i napredak Koraća.
Adam i Gordana Lipovac u izbjeglištvu su nekoliko godina živjeli u Čazmi i u Njemačkoj sve do 1998., kad su se vratili u Slavonski Brod gdje su izgradili kuću. Obnovili su i u Koraću svoju kuću, gdje i oni, a i njihove kćeri, zetovi i unuke rado dolaze. Na svom zemljištu uzgajaju razne kulture, a najviše aroniju (1000 stabala) i od nje prave ljekoviti sok. Kao što kaže poslovica, što oko vidi, ruke stvaraju, tako i ti vrijedni ljudi znaju i hoće svašta raditi. Iako je ranjen kao branitelj u HVO-u, u kojem je bio do 1995., Adam je spretan u građevini te ima pune ruke posla. Supruga Gordana uza sve kućanske poslove uzgaja razne biljke, od kojih spravlja ljekovite čajeve i kreme te ih rado daruje kad vidi da je nekomu potrebno.
Da je prava ljubav uvijek ona konkretna i vidljiva po djelima dokaz je i Mladen Lipovac, koji je u Slavonskom Brodu zaposlen u privatnoj tvrtki koja prevozi namještaj. Subotom koja mu je uvijek slobodna mogao bi, ističe, dodatno zaraditi, ali taj dan on je ipak u Koraću gdje uživa u ljepotama svoga imanja, bilo da se na njemu ponekad odmara ili naporno radi. On i njegova braća Šandor i Adam svomu su župniku uvijek na raspolaganju za svaku pomoć.
Tko nije vidio na smotrama folklora etnoizložbu izrađenu i složenu rukama bračnoga para Ilinke i Ante Kljajića, koji su više od pola stoljeća u bračnom zajedništvu, i probao njihove bosanske delicije, propustio je doista pravu ljepotu i poslasticu.
Koraćani koji su se među prvima vratili i uglavnom su stariji i nemoćni posebno se raduju svakomu novomu povratniku. Jedan od njih koji se vratio za stalno u 3. mjesecu ove godine je Marinko Krijan, u selu poznat po nadimku Ćufte. Kao tenkist prošao je brojna ratišta u BiH i Hrvatskoj. Kako je veseo i pun optimizma, i njegove su priče iz rata i poraća i tužne i zanimljive jer ih on priča s puno humora. Da se vidi koliko je vrijedan dovoljno je proći sokakom do njegove kuće, koji je on iskrčio i uredio. Iako živi sam, sve stigne; skuhati, nahraniti domaće životinje, okopati već dobro izrasli kukuruz, povrće, pokositi travu u dvorištu koja izgleda poput zelenoga tepiha. I raznoliko cvijeće oko kuće govori koliko je vrijedan domaćin. Vole ga povratnici, a kako i ne bi kad im je došao baš u najpotrebnije vrijeme prije pandemije, pa im je on nabavljao namirnice, lijekove, dolazio svako jutro naložiti vatru i pomoći u svemu što im je trebalo.
Koraćani su obnovili i svoj Mjesni dom, kojemu je predsjednik Luka Garić, branitelj Koraćanske bojne koji je ove godine od Brodsko-posavske županije dobio priznanje – kovanicu od zlata za sudjelovanje u Domovinskom ratu i za promoviranje vrijednosti Domovinskoga rata te za zauzimanje za prava ranjenih pripadnika Hrvatske vojske.
