Župa Vinišće posvećena je Presvetomu Srcu Isusovu, a župom upravlja mlađi, vrlo otvoren i komunikativan svećenik Mate Munitić, rodom iz župe Grabovac u Imotskoj krajini. »Župa Vinišće, uz župnu crkvu, krasoticu mjesta, ima i staru, ujedno prvotnu crkvicu Gospe od Zdravlja na Oriovici, gdje se misa slavi svaku drugu nedjelju«, navodi župnik. »Struktura je stanovništva raznovrsna, ima starijih ljudi, ali ohrabrujuće je da ima mladih obitelji, i naravno djece svih uzrasta. Djeluje područna škola do četiri razreda i dječji vrtić. Sve je to dobar znak sretne budućnosti Vinišća. Narod je nekoć isključivo živio od poljoprivrede, uzgajale su se masline, vinova loza, a kako je more blizu, neki su se bavili i ribarstvom. No došlo je neko modernije doba pa se narod više okrenuo turizmu i uslužnim djelatnostima, a malo manje poljoprivredi. Vjerujem da će se i dalje nastaviti obrađivati polja koja su mnogim znojem i trudom ostala kao trajni znak teškoga, ali ponosnoga i radosnoga života i borbe za bolju budućnost, kako obitelji tako i samoga naroda.«
Susretljivi župnik Munitić navodi da se mise slave svakodnevno i s obzirom na novonastalu situaciju prisustvuje određen broj ljudi. Uz svakodnevne mise redovita je molitva krunice, zatim redovita kateheza. »Imamo 12 prvopričesnika i osam krizmanika. Iako su nažalost prisutne čudne okolnosti, smatram da je naš narod kroz slavnu prošlost prošao kroz mnoge nevolje i nedaće, gazile su nas mnoge strane čizme, redale se i izmjenjivale mnoge ideologije i sustavi, ali nisu zatrli sjeme vjere u Boga i vjeru u obitelj te pripadnost vlastitomu narodu. Najteža vremena u nas Hrvata redovito su nam iznjedrila i najveće svetce koji su prepoznati kao Božji dar i potpora s neba. U svjetlu toga siguran sam da će, ne samo Vinišćani, nego naš cjelokupni narod i dalje ostati trajno vezan i odan služenju za Boga, za narod, za dom«, zaključuje župnik Munitić.
Jasmina Radović voditeljica je župnoga zbora. »Sve je počelo Božjom providnošću. Često sam sa svojom bakom Marijom, koja je čuvala mene, moju sestru i braću jer su roditelji po cijele dane radili, odlazila u crkvu sv. Križa u Arbaniji na otoku Čiovu i sudjelovala na misama nedjeljom i blagdanima i nekako se sasvim slučajno uključila u pjevanje, čitanje liturgijskih čitanja, uređenje crkve i aranžiranje cvijeća«, svjedoči voditeljica zbora. »Baka bi mi često znala reći: ‘Dušo, nema spavanja, ne smiješ propustiti misu, Bog te čeka.’ Bilo mi je teško, nije mi se dalo, poželjela bih ostati još pola sata u krevetu jer eto nedjelja je, nema škole, pa zašto ja sada moram ići, zašto sestra i braća ne idu. I onda me tadašnji župnik Josip Dukić zamolio da pokušam svirati, da slavljenje mise bude svečanije. Prvo sam pomislila da se šali jer niti znam dobro svirati niti znam bilo koju misu, ali župniku se nije moglo dokazati suprotno, on je više vjerovao u mene nego ja u sebe, bio je uporan i kazao da je sasvim siguran da mogu odsvirati Peranovu misu. I jesam, i Peranova mi je misa i danas najdraža. Nakon toga je spontano nastao zbor. Učila sam ih sve ono što su mene moji mentori naučili jer sam među ostalim bila članica Zbora Gimnazije Ivana Lucića u Trogiru, zatim Gradskoga zbora Trogir te Narodne glazbe Trogir u kojoj me Ivo Hrabar naučio svirati klarinet, a vjerno sam i pozorno pratila dirigiranje maestra Duška Hrnjaka. Većinu sam vremena posvetila liturgiji i izučavanju crkvenih pjesama, u čemu mi je puno pomogla kći prof. Nikole Buble, Jelena, koja je u to vrijeme vodila žensku klapu ‘Mindulu’ u Okrugu Gornjem u kojoj sam rado pjevala. Župljani su se ponosili pjesmama koje su se prenosile s koljena na koljeno, stoga sam nastojala očuvati tu tradiciju od zaborava. Prvi susret s tradicijskim pjevanjem imala sam u Slatinama u crkvi Gospe od Prizidnica kada je nekoliko crkvenih pučkih pjevača stalo ispred prekrasne slike Gospe s Djetetom i otpjevalo joj bez davanja intonacije, bez dirigiranja, bez priprema ‘Ruke svoje sklapamo’. Tada su me prošli ‘ježurci’ po tijelu i taj mi trenutak i dandanas prizove prekrasna sjećanja.«
Voditeljica zbora Radović napominje da su joj prijatelji govorili da se ne će naviknuti na mjesto koje je »Bogu iza leđa«. »Ali svaki put bi mi pogled pao na crkvu Presvetoga Srca Isusova jer ne može se ne vidjeti u Vinišću, i osjetim neki poziv, nemir i nije mi teško padala odvojenost od grada. Na Vinišće i Vinišćare lako se naviknuti. Prvi put sam stupila u župnu crkvu na Badnjak prije gotovo 12 godina i tada sam znala zbog čega sam tu. Ivan Simunić, tadašnji župnik, godinu ranije osnovao je zbor i predložio mi da pokušam raditi s njima. Bio je to skup entuzijasta, pučkih pjevača, njih 21, koji su me prihvatili kao svoju. Ispočetka su probe bile teške, dok nismo naučili slušati jedni druge i prihvaćati sve one različitosti, kako glasovne tako i karakterne. Nakon don Ivana u župu je došao Marin Barišić, pa Zdravko Vučak i naposljetku sadašnji župnik Mate Munitić. Zbor je imao i dosta nastupa, organizirali smo nekoliko božićnih koncerata, gostovali u susjednim župama i prilikom svakoga od tih koncerata nastojali uključiti mlade bilo kroz pjesmu i solonastupe bilo kroz instrumentalni dio ili pak ministriranje i čitanje liturgijskih čitanja na misi na kojoj smo pjevali. Odlazili su s nama na hodočašća. Mladi su važan dio župe, međutim u godinama kada se školuju, bilo to srednjoškolsko obrazovanje ili fakultetsko, Vinišće im je polazna postaja na kojoj se zadržavaju dok ne odaberu svoje daljnje putovanje, tako da smo najsretniji kada u crkvi nakon nekoliko godina vidimo poznato mlado lice koje spremno zauzima svoje mjesto za ambonom, u zboru, kao ministrant, prilikom procesija. Pritom ne zaboravljamo na starosjedioce. Od njih sam naučila sve korizmene pučke napjeve iz Vinišća i zahvalna sam na tome jer tek kada ih čovjek nauči, može shvatiti koliko je Vinišće bogato tradicijom i koliko drži do nje, koliko je jedinstveno.«
Ivica Marušić već je 24 godine remeta u župi Vinišće. »Osim 650 stalnih stanovnika, u Vinišće dolaze brojni vikendaši pa se preko ljeta ta brojka poveća«, navodi remeta Marušić. »Djeca u više razrede osnovne škole idu u Marinu, zatim odlaze u Trogir, Split i najčešće ondje pronađu posao. Vinišće je župa s bogatom tradicijom, povijesnom, kulturnom i vjerskom. Crkva nas je najviše očuvala i okuplja nas i danas. Nastojimo to očuvati i dalje. Poznato je viniško kolendanje koje izvodi i ‘Lado’, a nažalost zbog stanja ove godine nema ga uživo.«
Krsto Orlić živi i radi u Splitu, no pokojni su mu roditelji rodom iz Vinišća. »Vikendom sam u Vinišću, tako da sam redovito na nedjeljnim misama u župi Presvetoga Srca Isusova«, svjedoči Orlić, koji osim održavanja mrežnih stranica župe, snima različite događaje u župi: pričesti, krizme, mise na blagdane i druge svečane prigode. Videosnimke objavljuje na svojem Youtube-kanalu, kao i na župnim stranicama. Dizajnirao je i napravio digitalnu pripremu za župni šal koji u svečanim prigodama nose članovi župnoga zbora. Izradio je viniški župni plakat koji se dijelio kod blagoslova obitelji i kuća te se darivao različitim gostima kao uspomena na posjet viniškoj župi. »Uz župnika u rad naših internetskih stranica uključeno nas je troje. Boris Teskera iz Marine, koji radi kao projektni menadžer u Siemensu, registrirao je domenu i izradio stranice te uvijek rado uskoči kada se pojavi neki veći problem. Na održavanju stranice uz župnika radimo Jasna Radović, voditeljica župnoga zbora, i ja. Trebam napomenuti da je prethodni župnik Zdravko Vučak posebno aktivno pratio rad naših internetskih stranica i održavao ih.«
S pogledom na budućnost župne zajednice, posebice u vremenu pandemije, Orlić kaže: »Vjerujem da je budućnost viniške župne zajednice svijetla jer ima kako starijih tako i mlađih župljana koji žive svoju vjeru u punini te su redoviti na misama. Šteta što sada zbog ove pandemije i naloženih mjera župni zbor ne smije pjevati. Međutim, sve prođe, tako će i ova pandemija ubrzo proći tako da će se u župi ponovno veselo pjevati i slaviti Boga. Osim toga, Bog nam uvijek providi predivne župnike koji svojim duhom donesu novi duhovni poticaj u životu župe. Na kraju bih spomenuo da vjerujem da je Vinišće pod posebnom zaštitom sv. Ivana Pavla II. Naime, u Vinišću na Oriovici rođen je veliki renesansni kipar Ivan Duknović, čiji je kameni reljef Bogorodice s Djetetom ‘čuvao’ grob sv. Ivana Pavla II. U vatikanskoj kripti bazilike sv. Petra gdje je bilo položeno tijelo Ivana Pavla II. prije se nalazio grob sv. Ivana XXIII. iznad kojega se nalazio Duknovićev kameni reljef ‘Bogorodice s Djetetom’. Papa Ivana Pavao II. uvijek se rado molio pred grobom Ivana XXIII. Spominjao je da mu je taj Duknovićev kameni reljef omiljeni umjetnički rad te je izrazio želju da i njegovo tijelo bude položeno na tom mjestu podno ‘Bogorodice s Djetetom’.«
Ana Bašić magistra je hrvatskoga jezika i književnosti i pedagogije, a u župi je voditeljica dramske skupine. »Dok sam pohađala niže razrede osnovne škole u Vinišću, postojala je folklorna skupina namijenjena djeci, a selo je bilo malo živahnije«, ističe voditeljica dramske skupine. »Održavale su se proslave na dane određenih svetaca, imali smo malo brojniju karnevalsku povorku s popratnim programom koji bi slijedio nakon obilaženja sela i, zapravo, imali smo se gdje družiti i čemu priključiti ako smo imali želju za tim. Sada mlađe generacije nemaju ponuđeno ništa. Da, imaju raznorazne treninge u Marini, Trogiru, ali u mjestu zapravo nemaju ništa. Kako poznajem tu djecu, 2017. došla sam na ideju da organiziram božićnu priredbu pa da se barem nešto pokrene. Prvo sam pitala djecu bi li se pridružili nečemu takvomu, a kada su oni potvrdili, odlučila sam se obratiti župniku. Župna kuća u suterenu ima prostorije koje su mogle poslužiti za održavanje naših sastanaka, a i kako je tematski vezano uz Božić, održati priredbu u crkvi bio je neki logičan korak. Tadašnji župnik Marin Barišić stavio nam se na raspolaganje i glede prostora i financiranja kostima i ostale opreme, a voditeljica župnoga zbora Jasna Radović priključila nam se kao ‘stručnjakinja za glazbu’. Tako je nekako to zaživjelo. Djeca sada već imaju popriličnu samostalnost u organizaciji priredbe pa sami predlažu i biraju uloge, sami izrađuju kostime pa više služim kao moderator. Sa susretima počinjemo krajem listopada, početkom studenoga i nalazimo se svake subote, sve do dana sv. Stjepana, kada održavamo priredbu. Naše probe jako su zabavne i uvijek odem kući ispunjena. Iako smo ove godine morali prekinuti s probama uživo, nastavili smo se ‘susretati’ preko interneta. U moru svih loših vijesti bilo je osvježenje i neizmjerna radost vidjeti desetak Zoom-kvadratića i u svakom jedno nasmijano dijete.«
Ministrant i student Ante Marušić živi s majkom, otcem i mlađim bratom. Ima 21 godinu i trenutačno je student 3. godine elektrotehnike na FESB-u u Splitu. Bavi se športom, svira te ministrira u župi. »Odgajan sam u katoličkoj obitelji i odmalena idem u crkvu i već negdje oko sedme godine počeo sam ministrirati. Broj ministranta uvijek varira, ali ima nas desetak. Imamo redoviti ministrantski susret subotom, ali i izvan toga preko tjedna se susrećemo, što međusobno, što sa župnikom. Također smo uvijek tu jedni za druge kad nekomu nešto treba i za sve potrebe župe. Što se tiče vjere, smatram da je dosta bitna i da je to sastavni dio moga svakodnevnoga života. Kao i svaki mladi čovjek redovito se susrećem sa životnim pitanjima, sumnjama, nepoznanicama. Upravo mi zbog toga vjera pomaže i daje odgovore na brojna pitanja, jer to je jednostavno putokaz i smisao života.«
