Izgradnjom Pelješkoga mosta i u crkvenom smislu izravnim cestovnim putem povezuje se Dubrovačka biskupija sa Splitskom metropolijom kojoj pripada u crkvenom ustroju. Izgradnjom mosta i premosnicom Malostonskoga zaljeva raspona od 2400 m povezat će prekinuti kontinuitet hrvatskoga teritorija. O važnosti izgradnje Pelješkoga mosta govore župljani te župnik don Mato Puljić pelješke župe Putniković, na čijem prostoru je i kapelanija Brijesta iz Dubrovačke biskupije. Svoje viđenje s druge strane, odakle počinje most, govori iz Splitsko-makarske nadbiskupije don Mario Mihanović, župnik župe Slivno Ravno – Vlaka.
Župnik župe sv. Marije Magdalene u Putnikoviću iskusni je pastoralac don Mato Puljić u čijem je sastavu kapelanija sv. Ilije u selu Brijesta koje je smješteno desetak kilometara dalje u mirnoj morskoj uvali. Ta područja postala su najveće gradilište, jer u Brijesti izlazi Pelješki most i ondje je veliko čvorište.
U predstavljanju župe smireni župnik Puljić opisuje Putniković kao naselje u unutrašnjem dijelu poluotoka Pelješca koje je udaljeno 17 km od Stona, a Brijesta je dalje desetak kilometara. Putnikovići su omanja župa s nešto više od 450 stanovnika u kojoj godišnje bude do četiri krštenja, a 10 do 12 sprovoda. »U posljednje vrijeme stanje se malo stabiliziralo, jer prije se više iseljavalo. Tomu pridonosi i u posljednje vrijeme izgrađen dječji vrtić, škola, igralište za djecu. Ohrabruje to što među župljanima ima mlađih.« Župnik navodi da je veliko ohrabrenje i gradnja Pelješkoga mosta, posebno jer će olakšati ljudima život, od plasiranja poljoprivredne proizvodnje do razvoja turizma. Pelješki most je prije svega vitalni sigurnosni, identitetski i simbolički interes hrvatske države i hrvatskoga naroda. Putniković je posebno poznat po tradicionalnom uzgoju vinove loze i proizvodnji kvalitetnih vina, pa ne čudi i to što ima Muzej vina.
»Jasno je da gradnja mosta mnogo znači i u pastoralnom smislu, jer neće se više morati prelaziti granica ako se nekamo hodočasti s jedne ili druge strane. Na neki način to već pokazuju i likovi anđela koji su postavljeni s obje strane mosta 2015. Često znaju reći da su postavljeni kako bi izmolili gradnju mosta, a nazvani su Stepinčevim anđelima. U Komarnom je Stepinčev ‘anđeo’ sv. Duje – na području Splitsko-makarske nadbiskupije, a u Brijesti Stepinčev je ‘anđeo’ i sv. Vlaho koji je na području Dubrovačke biskupije. Izliveni su u bronci u zagrebačkoj ljevaonici Ujević. Zato se među narodom često čuje i da je to ‘most anđela’. I to puno govori o važnosti gradnje i otvaranja mosta, jer Hrvatska je valjda jedina zemlja na svijetu čiji je kopneni teritorij presječen na dva dijela.« Vjernički gledano na župnikove riječi, opet je na djelu bl. Stepinac koji spaja duhovnim i fizičkim mostom hrvatski narod.
Župnik Puljić ističe da su u pastoralnom pogledu redovite mise, ispovijedi, te da su jake tradicija i živa vjera u župi. To se vidi i u brizi za sakralne objekte koje održavaju vjernici, brinu se za svoje, jako su radišni i vole svoje tradicije. »Postoje i ministrantske službe, vijeća, te je sve organizirano kao i u župama s više stanovnika.« Upitan primjećuje li da i zaposlenici velikih gradilišta dolaze u crkvu, župnik Puljić rekao je da nema puno katolika među njima, no da tu i tamo znaju doći pojedini pravoslavni vjernici.
U Brijesti je aktivan pri župi Nikola Perić. »Zapravo, kod nas su svi aktivni jer nas nema puno, pa ono što je potrebno za crkvu s ljubavlju odradimo«, rekao je Perić. Komentirajući gradnju mosta koji izlazi nekoliko stotina metara dalje od njegove kuće, Perić ističe da je to posebno ohrabrenje za mlađe. »Više nas je koji se bavimo školjkarstvom i sve teže smo izlazili na kraj s dostavom i plasmanom školjaka. Naprimjer, naše tržište je bila Istra, a da bismo taj osjetljivi proizvod navrijeme prevezli, morali smo dvaput prelaziti granicu; ili ako bismo išli trajektom, to bi uvelike poskupljivalo troškove i postajalo neisplativo. Sada ćemo napokon biti povezani, i to je poseban osjećaj.«
Jocko Bužović navodi da je u Brijesti rođen, kršten, vjenčan. Od djetinjstva je povezan s Crkvom te ističe da oko toga nikad nije bilo dvojbe. »Crkva nas je uvijek spajala, a mi smo se uvijek međusobno dogovarali što to može učiniti za svoju zajednicu«, rekao je Bužović. »Svakako da je gradnja prometne petlje na Pelješcu budućnost opstanka ovoga kraja, ali istodobno i povratak onih koji su odselili. Gdje se ljudi obrću, kreću, ondje je budućnost. Uz to sad smo svoji na svome i u svoje idemo preko svoga. Sigurno je da će most vraćati one koji kod nas imaju svoje nekretnine, jer uz školjkarstvo i vinogradarstvo, riječ je o lijepom i pitomom turističkom mjestu.« Mali zaljev Brijesta je kao iz bajke, na što Bužović kaže: »Nažalost, otišlo je više od polovice stanovništva, pa je ostalo pedesetak obitelji. No, sad se priča okreće i otvaraju se velike mogućnosti za sve koji žele tu živjeti.«
U Putnikoviću je u župi aktivan i umirovljeni podrumar Nedeljko Rabušić. Ističe da su uz župnu crkvu poznata vinarija i muzej među prepoznatljivijim objektima koji svojim izlošcima svjedoče o davnoj prošlosti te oslikavaju povijest kraja, od alataka do konačne proizvodnje i najkvalitetnijih sorata vina. »Ovo je mjesto Bogom dano za život, za svakoga, od najmlađih do nas starijih«, svjedoči Rabušić. Nadalje, navodi da će mjesto posebno oživjeti dovršenjem Pelješkoga mosta i pristupnih cesta. I cestovno čvorište olakšat će bolju komunikaciju s ostalim dijelom Hrvatske i nada je se da će se život vraćati još snažnije. »Marljivi rad i čvrsta vjera, uz novoizgrađeni most, budućnost su poluotoka i ovoga kraja«, zaključuje Rabušić. Župljanin Ljubo Sekula radi u Orašcu, kamo putuje svaki dan. Navodi da će mu izgradnja brzih prometnica uvelike olakšati putovanje i skratiti put bržim i boljim cestama.
Za nedjeljnih misa u Putnikoviću crkva je ispunjena, i to s više mladih, roditelja s djecom. Anita Vitković s troje djece redovita je u crkvi, a suprug joj je pomorac. Ističe da su velike prednosti mjesta u odnosu na gradove. »Dočim su djeca prohodala mogla sam ih pustiti van, dakle ne moram se bojati. Imamo slobodu, a to je najvažnije, k tome sad imamo vrtić, školu, tu nam je crkva. I u vrijeme korone nismo među četiri zida. Mi smo normalno živjeli. Štoviše, i u turističkoj sezoni, koja je kasnije počela, ljudi traže mir, pa tako su ga pronalazili i pronalaze u ovom mjestu. Jasno je da će nam dovršetak mosta mnogo značiti, jer će mjesto biti još privlačnije za život.«
Mario i Ivana Vlahušić s dvoje djece u Putnikoviću imaju svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. »Most nam puno znači jer proizvođači smo vina pa smo morali dva puta preko granice prelaziti da bismo plasirali svoje proizvode. Izgubit ćemo malo na intimi mjesta, ali s druge strane bit ćemo povezani s ostatkom Hrvatske, bilo gospodarstveno, kulturno, vjernički. To nam je potrebno i otvara nam nove vidike u budućnosti.«
Svoju priču donosi i Mirjana Đuračić, čiji je muž također pomorac. Živi s dvoje djece koje je donedavno vodila u dječji vrtić u Janjini. Od ove akademske godine starija šestogodišnja Anđela kreće u školu, a mlađa trogodišnja Petra ide u novi vrtić u samom mjestu. »Ovdje je lijepo živjeti, jer svi se poznajemo među ovih stotinjak obitelji i 350 stanovnika. Možda nedostaje malo sadržaja za mlađe, posebno za djevojčice, no to bi mjesto moglo biti po mjeri čovjeka. Dovršetak mosta učinit će ga još ljepšim«, svjedoči majka Mirjana.
Mladi pozitivno gledaju na život u Putnikoviću. Sestra i brat, Anna i Matija Levanat srednjoškolci su i stanuju u đačkim domovima u Dubrovniku. Svaki su vikend u rodnom mjestu, a neizostavan im je odlazak u crkvu. Anna je gimnazijalka te planira poslije gimnazije upisati studij hrvatskoga i češkog jezika, o čemu kaže: »Korijeni su nam iz Češke pa bih rado pošla tamo studirati, a onda se vratiti, jer ovdje vidim budućnost posebno poslije dovršetka mosta i spajanja s ostatkom svijeta. Brat i ja živimo u đačkim domovima u Dubrovniku, a raduje nas svaki dolazak i pomaganje obitelji.« Matija je u pomorskoj školi te kaže da će poslije odrađenoga staža nastojati završiti pomorski fakultet pa jednoga dana, ako mu se svidi, ostati na brodu. »Lijepo je svagdje, čovjek se privikne, ali dolazak u rodno mjesto uvijek je najljepši. Posebno me raduje kad pomažemo roditeljima u poljoprivredi, jer taj kontakt sa zemljom nešto je posebno. K tome, vidim kako rastu proizvodi koje smo s ljubavlju sadili, zemlju obrađivali, zalijevali, okopavali. Jednostavno vidim plodove rada, a ovdje imamo sve, još nam je nedostajala prometna povezanost. Hvala Bogu, i to će biti uskoro riješeno«, navodi budući kapetan Matija.
