Na zapadnoj hrvatskoj obali uz slovensku granicu smjestila se Savudrija, mirno i pitomo mjesto, a resi ga razvedena morska obala koja je ugođaj za turiste, zatim plodna zemlja prikladna za povrtlarstvo, maslinarstvo i vinogradarstvo. U Savudrijskoj vali i ribarstvo je jedna od djelatnosti od kojih stanovnici žive. Savudrija po ustroju pripada Gradu Umagu i Istarskoj županiji. U crkvenoj podjeli pripada Porečkoj i Pulskoj biskupiji te Umaško-oprtaljskomu dekanatu. Župom upravlja otvoreni i pastoralno zauzeti svećenik Benjamin Petrović, kojemu su povjerene i susjedne župe: Sveta Marija na Krasu i Kaštel.
U predstavljanju župa te opisu stanovnika i njihova odnosa prema Crkvi župnik Petrović ističe da je narod radišan i plemenit, poštuje Crkvu. »To je područje s bogatom i burnom prošlošću. Prema povijesnim izvorima to je područje bilo naseljeno u srednjem kamenom dobu, što potvrđuje nekoliko nalazišta, prapovijesnih gradina kao što su Sveti Petar i Romanija«, ističe župnik Petrović. Navodi da je gradina Sveti Petar spadala među najveće na području Istre i Venecije, a njezini su ostatci i danas dobro vidljivi. U rimsko doba Savudrija je bila vrlo važno pristanište. Očuvani su lukobrani, vodosprema, olupine brodova, ostatci zidova, podmorski lokaliteti s amforama, natpisi i drugo. Kroz povijest se stanovništvo Savudrije mijenjalo, kao i crkvene uprave i oni koji su djelovali u pastoralu.
Župnik Petrović navodi da augustinski izvori bilježe da je od 1526. crkvenu jurisdikciju nad samostanom sv. Jakova u Savudriji imao koparski biskup. U župi se misilo na staroslavenskom i latinskom jeziku. No matične knjige pisane su glagoljicom, dakle župnici su bili glagoljaši. Do Drugoga svjetskoga rata župa je pripadala biskupiji u Kopru, potom pazinskoj Apostolskoj administraturi te je g. 1977. priključena Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Iznoseći današnju statistiku, župnik Petrović navodi da župa Savudrija ima oko 1200 stanovnika, a od toga je 1110 katolika. Nedjeljom se slavi jedna misa, i to dijelom na hrvatskom, dijelom na talijanskom jeziku, a drugim su danima mise po potrebi župljana. Zanimljivo je da se u vrijeme turističke sezone susretljivi župnik Petrović jezično prilagodi skupinama vjernika pa im se obrati i na engleskom, njemačkom i francuskom.
»Veća godišnja slavlja jesu blagdani sv. Ivana apostola, sv. Andrije, sv. Jeronima i sv. Lovre«, ističe župnik. »Na misi nedjeljom redovito bude od 50 do 70 župljana, no u ljetnim je mjesecima ta brojka puno veća. U župi djeluje pjevački zbor, s voditeljem i orguljašem. Zbor ima redovito probe. Tu je još četiri-pet čitača, a pomalo uključujemo i krizmanike za čitanja. Imamo i ministrantsku skupinu u kojoj je od sedam do 14 djece, ovisno o njihovim obvezama. Župljani se brinu za uređenje crkve. U župi su redovite pripreme za krštenja. Intenzivnije su priprave za prvu pričest i krizmu koje organiziramo nekoliko mjeseci prije slavlja, a zaručnički tečaj održava se u Umagu. Na pokornička slavlja župljani se odazovu prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi. Tu je i pobožnost križnoga puta tijekom korizme, i to nedjeljom prije mise.« U župi je organizirana župna kateheza samo za prvopričesnike i krizmanike i drži je župnik. Prva pričest i krizma svake su dvije godine. U župi postoji i Caritas koji djeluje ovisno o potrebama. Njegovi članovi brinu se za bolesne i potrebite, a po potrebi i župnik obiđe bolesne i nemoćne. »Nažalost župa ima negativnu demografsku sliku jer puno je starijih domaćinstava, a u posljednje vrijeme uočavam da više mladih živi nevjenčano. Molimo se redovito u crkvi i za obitelji i za duhovna zvanja. Posebna pozornost posvećena je ribarima, kojima se o blagdanu sv. Andrije blagoslivljaju barke.«
Budući da je župnik Petrović na tri župe, ima dobar uvid u šire područje te navodi da nema puno socijalno ugroženih osoba. Župna vijeća sastaju se povremeno, ovisno o potrebama. Glavni je problem zamrlost vjerskoga života u župi. »Nedjeljne mise slabo su posjećene. Ljudi nisu naučeni aktivno sudjelovati u životu župe. Mnogima se vjerski život svodi na primanje sakramenata inicijacije i vjenčanja. Mnogima je jedina veza s crkvom sprovod. No ipak se zadnjih godina opaža stanovito poboljšanje u tom smislu.«
Župnik ističe da u obnovi, odnosno održavanju sakralnih objekata pomažu i Grad Umag i Grad Buje, kao i sama biskupija, a župljani pomažu prema svojim mogućnostima. Škole do četvrtoga razreda su u Svetoj Mariji na Krasu i u Kaštelu, a u Savudriji su dvije, i hrvatska i talijanska. Ostala četiri razreda đaci pohađaju ili u Umagu ili u Bujama. U srednju školu idu u Buje, Poreč, Rijeku ili Trst.
»Lijepo je s ovim narodom pastoralno raditi, no meni kao svećeniku najveći je problem udaljenost između župa, jer od Kaštela do Savudrije ima 20-ak kilometara, tako da je malo teže ukomponirati sve tri župe, a k tomu crkva u Savudriji ne nalazi se u središtu, nego je na izdvojenom mjestu, pa i osobe koje bi možda htjele doći na misu ne mogu zbog toga što nemaju prijevoz«, kaže župnik Petrović.
Savudrijski ministranti okupljaju se redovito. Među njima je Luka Vigini koji pohađa talijansku školu u Umagu. Ističe da se u redovitom okupljanju i druženju ministranti organiziraju, rasporede što će tko raditi. »I u slobodno se vrijeme družimo i raspravljamo, a sudjelujemo i na ministrantskim susretima«, kaže ministrant Vigini. »Svi se poznajemo, pa kad nešto zatreba u crkvi, brzo se okupimo i svatko znade što mu je činiti i u čemu može sudjelovati.«
Ana Šverko najstarija je župljanka. Premda joj je 90 godina, još redovito dolazi na misu u crkvu. »Rođena sam u Lanišću, a ovamo smo se doselili i tu živimo. Kad smo se doselili početkom šezdesetih, tu nije bilo puno stanovnika«, svjedoči 90-godišnja Šverko. »Po doseljenju cijela se obitelj aktivno uključila u život župne zajednice. Imam šestero djece i svi su vezani za Crkvu. To smo ponijeli još iz Lanišća, mjesta gdje je ubijen bl. Miroslav Bulešić. Toga dana bila sam svjedokom njegova ubojstva. Kad je došla milicija i upala u crkvu, ubili su ga u župnoj kući. To je bio za sve nas potresan prizor. Danima nisam mogla spavati ni jesti. Ubili su nevinoga svetoga čovjeka samo zato što je bio svećenik. Zato sam bila presretna kad je proglašen blaženim, a voljela bih doživjeti i njegovo proglašenje svetim. Zato se molim svaki dan. Jer, bez molitve je teško živjeti. Mi u obitelji nastojimo to očuvati, održati molitvu još jer ona nas i okuplja i daje nam snagu.«
Premda je u poodmakloj dobi, Armando Vigini cijeli je život povezan s Crkvom. »Redovito dolazim na mise, uključen sam u pjevanje, stojim na raspolaganju što god treba svećeniku, naravno u svojim mogućnostima«, kaže Vigini. »Posebno me raduje otvorenost svećenika i kad vidim da dolaze mlađe obitelji u crkvu. Na neki način Crkva nas spaja, jer tu ima mjesta za svakoga.« Dugogodišnji župni vijećnik Vigini ističe da je lijepo kad svećenik pozdravi skupine, svaku na njihovu jeziku, da se svatko osjeća u crkvi kao u svom domu.
Vijećnik i čitač je Livio Šverko. Osvrćući se na stanje u Savudriji, kaže da nema nekih problema što se tiče suživota jer svi se međusobno poznaju i druže.
Druga župa, koja je u blizini Umaga, smještena je u istoimenom naselju Sveta Marija na Krasu. Od umaškoga administrativnoga središta udaljena je šest kilometara sjeveroistočno uz cestu Plovanija – Umag. Stanovnici se pretežno bave poljodjelstvom zbog plodnoga tla i povoljne klime. U posljednje vrijeme, premda su u zaleđu Umaga, sve su više okrenuti turizmu, s time da ih većina radi u Umagu. Župa graniči sa župama Savudrija, Umag, Petrovija i Kaštel, a granice župe utvrđene su 1945. jer su okolna sela do tada crkveno-upravno pripadala Koparskoj i Tršćanskoj biskupiji. U naselju je postojala crkvica posvećena Mariji Magdaleni, koja je srušena pa je izgrađena veća na istim temeljima. Posvećena je Blaženoj Djevici Mariji od Milosti g. 1944., a župa je osnovana tek 1946. odvajanjem od župe Kaštel i dodavanjem dijelova susjednih župa.
Župnik Petrović ističe da župa ima 600-tinjak stanovnika, od toga 420 katolika. Godišnji je prosjek 10 krštenja, četiri vjenčanja i pet sprovoda. Unazad nekoliko godina doselilo se više obitelji iz unutrašnjosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tako da se stanovništvo povećava. U naselju Kmeti djeluje i područna škola na hrvatskom jeziku.
»Nedjeljom na misu dolazi u prosjeku 70-ak vjernika. Misna su slavlja na hrvatskom i dijelom na talijanskom jeziku i redovita su preko tjedna. Sakramenti krizme i prve pričesti svake su dvije godine. Uz župni zbor aktivan je i župni Caritas«, ističe župnik. Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije dolaze i stotine hodočasnika iz susjednih župa. Suzaštitnica župe je sv. Apolonija koja se slavi 9. veljače.«
U župi Sveta Marija na Krasu već godinama je aktivna Antonija Jelić, koja ima troje unučadi u Zagrebu. Pjeva u župnom zboru, redovito dolazi na probe, a aktivna je u pospremanju i pomaže u svemu što je u njezinim mogućnostima. »Tjedno imamo probu župnoga zbora«, navodi članica Jelić. »Pjevamo sve što je na repertoaru. Naravno, imamo i talijanske pjesme, uključeni smo svi. Talijani su pretežno stariji, ali svi se izvrsno slažemo. Što se tiče života u ovom prelijepom mjestu, tu se najviše živi od maslinarstva, ali većina ih živi od turizma i ribarstva. U posljednje vrijeme tu je sve više ljudi koji iznajmljuju kuće, apartmane. Naravno, bila bih sretnija da se malo više dolazi u crkvu, jer to je ono što nas oplemenjuje. Uz to redovita sam čitateljica Glasa Koncila, u kojem dobijem brojne informacije o župama, a tekstovi mi daju i širinu u produbljivanju vjere.«
Leonilda Zubin godinama pjeva u župnom zboru, a sudjeluje i u drugim aktivnostima poput zvonjenja i pospremanja. Ima četiri unuka i tri praunuka. S ponosom ističe da joj je sin dobio zlatnu medalju za maslinovo ulje. »Tu se može pristojno živjeti jer narod radi, a posebno je razvijeno maslinarstvo«, navodi aktivna župljanka Zubin.
U župi Sveta Marija posebno je aktivna Kata Prodan, koja je rođena u okolici Zadra. Ima dvije kćeri i dvije unuke koje žive u Italiji. »Puno ih je iz ovih krajeva koji su pošli u Italiju i tamo ostali. Naravno ima i onih koji povremeno idu u potrazi za poslom«, kaže župljanka Prodan. »Tu sam u župi već godinama u brojnim aktivnostima. Pomažem svećeniku što zatreba. Čistim crkvu, brinem se o ruhu, i kad treba, poslužim goste. Bivšemu sam svećeniku kuhala, pospremala. Zapravo, što god treba, tu sam. Radim za Crkvu i za Boga. Tu sam se našla.«
Emilia Klabot ima 85 godina, govori talijanski, jer kaže da razumije hrvatski, ali joj je lakše služiti se materinskim jezikom. Iako je u poodmakloj dobi, pjeva još u crkvenom zboru. »Za mene je misa nešto najsvečanije i najistinitije u mojoj vjeri, jer to je vrhunac.« Dugogodišnja domaćica župniku bila je Ivanka Marčac, koja je svaki dan na misi.
Treća je župa kojom upravlja župnik Petrović župa sv. Sabe opata u Kaštelu. Župa je smještena na južnim obroncima uz donji tok rijeke Dragonje. Graniči sa župama Savudrija, Sveta Marija na Krasu, Buje, Momjan i Kršete. Prema podatcima koje navodi župnik Petrović, župa Kaštel ima oko 1200 stanovnika, od toga 950 katolika. Nedjeljom je na misi 80-ak vjernika. Misa je na hrvatskom i dijelom na talijanskom jeziku. Preko tjedna su u prosjeku dvije mise. Sakramenti potvrde i prve pričesti svake su dvije godine. Prosječno godišnje bude osam krštenja, dva vjenčanja, osam sprovoda. Uz župni zbor i Caritas aktivni su i ministranti, desetak ih se redovito okuplja. »Vjernici su angažirani u vjerskom životu župe i raspoloženi su za pomoć prilikom organiziranja vjerskih i društvenih manifestacija«, ističe župnik. Veći dio župljana radi u Bujama i Umagu, jedan dio radi u Sloveniji i Italiji. Dio stanovnika angažiran je u turizmu. Što se tiče pastorala, uz redovite mise, u korizmi je pobožnost križnoga puta, a redovita su godišnja duhovna događanja i svibanjske i listopadske pobožnosti. U Kaštelu je značajna i povezanost s KUD-om »Lipa« te s Talijanskom zajednicom Kaštela u organizaciji različitih društvenih događanja, primjerice »Šparogade«, humanitarnih koncerata i ostalih manifestacija.
Zanimljivo je da se nakon ukidanja feudalizma 1848. Kaštel uzdigao do seoske općine pod upravom seoskoga starješine. Krajem stoljeća, 1893. godine, osnovana je prva pučka škola na talijanskom jeziku. Godine 1907. počinje s radom trgovačko »Kaštelansko društvo« i uskoro otvara zadružni podrum, uljaru i banku (posujilnicu) s namjerom da podupre i potakne mjesno gospodarstvo. Družba sv. Ćirila i Metoda otvorila je prve hrvatske škole u Istri, među kojima se ističe prva upravo u Kaštelu 1911. godine. Dvije godine kasnije osniva se kulturno društvo »Lipa« koje djeluje na polju kulture kako bi probudilo nacionalnu svijest hrvatskoga mjesnoga stanovništva. Tijekom dvaju desetljeća fašističke vlasti bilo mu je prekinuto djelovanje, a nakon 1945. obnovilo je svoju aktivnost. Nakon Drugoga svjetskoga rata katastarska općina Kaštel pripala je općinskoj upravi Buje. U podnožju kaštela smjestila se župna crkva sv. Sabe, izgrađena 1869. na mjestu starije sakralne građevine, vjerojatno hrama nekoga prastaroga obreda koji se spominje već 1102.
U cjelini gledajući za sve tri župe, župnik Petrović ističe da se neka ognjišta gase jer mlade obitelji odlaze u Umag zbog blizine škole ili posla. Velik je broj vikendica, koje ožive ljeti, no zimi u njima nitko ne živi. Turizam je glavna grana barem što se tiče Savudrije. U zadnje vrijeme u Kaštelu se grade kuće s bazenima koje se iznajmljuju turistima iz Italije, Slovenije, Austrije i Njemačke. Budući da se nalaze na atraktivnoj lokaciji, dakle blizu granice sa Slovenijom i blizu mora, župe imaju dobru perspektivu. Od početka Domovinskoga rata do danas u te župe doselio se velik broj obitelji iz BiH i Hrvatske, kao i nekoliko obitelji koje su živjele u Sloveniji. Problem je u tome što mladi nakon završene srednje škole odlaze na fakultet u Rijeku, Zagreb ili u Italiju i mnogi tamo i ostanu. Osvrćući se na priče o granicama i odnos mještana prema tome, župnik Petrović kaže: »Mještanima nije svejedno, osobito u Savudriji zbog arbitražne problematike.«
Među doseljenima je i obitelj Ankice i Karla Barukčića. Još sedamdesetih godina s banjolučkoga su područja pošli raditi u Sloveniju. Za vrijeme Domovinskoga rata ostala braća, sestra i roditelji našli su utočište u Rijeci i Istri. Tako je Karlo 2003. počeo gradnju kuće. Po odlasku u mirovinu supruga i on su vratili, a djeca su ostala u Sloveniji. »Zapravo, tu nam je sva rodbina, od Rijeke do Umaga, pa tako smo se i mi vratili«, svjedoči Barukčić. »Tu ima izgrađenih pedesetak novih kuća nas koji smo podrijetlom iz Bosne, ponajviše iz Šimića, zatim iz okolice Kaknja i drugih mjesta. Isto tako u posljednje vrijeme rade se vile, jer sve je veći interes za život u ovom prelijepom mjestu. Značajno je za doseljenike s područja Bosne to što su jako povezani sa župom. Svi idemo redovito u crkvu, pristupamo sakramentima, pridonosimo koliko možemo našoj župnoj zajednici. Svima nam je stalo do toga da naša crkva nedjeljom bude puna.«
Supruga Ankica kaže da joj je nedjelja nezamisliva bez mise i pričesti. Pa tako, dok je suprug bio bolestan, redovito je svećenik dolazio i donosio pričest. »Vjera je ono što nas drži, unatoč svim teškoćama u životu, a Crkva kao zajednica daje nam snagu da se lakše nosimo s križevima«, zaključuje Ankica.
