Nedavno je jedan profesor povijesti filozofije u svom tekstu vrlo zanimljivo približio širim čitateljskim krugovima, pa i onima kojima filozofija i nije previše razumljiva, smjernice glasovitoga filozofa Immanuela Kanta za etičko djelovanje svakoga pojedinca. Naime, prema umnom genijalcu iz Königsberga, pruskoga grada u kojem je rođen i preminuo, svatko bi trebao uvijek djelovati tako da njegov čin može postati općim pravilom koje bi bilo prihvatljivo i za druge, ali isto tako da mu to bude prihvatljivo i kad drugi na isti način djeluju. Doista, svako bi dobronamjerno misleće ljudsko biće trebalo samo pozdraviti spomenuti princip u moralnom djelovanju, koji je za Kanta »usađeni«, kako ga on naziva – a priorni zakon u svakom čovjeku, nazvavši ga »kategoričkim imperativom«. Međutim, svi oni koji su posjetili Kostrenu, općinu ni desetak kilometara udaljenu od Rijeke magistralnom cestom prema istoku, tj. Novomu Vinodolskomu, Senju, Splitu i dalje, osjetili gostoljubivost njezinih mještana, osvjedočili se o njihovim međusobnim odnosima i doživjeli svagdašnje ozračje u mjestu, a posebice u tamošnjim župama sv. Lucije i sv. Barbare, mogli bi dovesti u sumnju Kantovu originalnost. Pomislili bi da je njegova plemenita misao, koju je zapisao u glasovitom djelu »Kritika praktičnoga uma« zapravo plagijat zbog Kostrenjana, koji za razliku od njega nikoga i ništa ne kritiziraju, nego praktično žive, dakako, uz nečasne iznimke, taj kategorički imperativ, zasigurno i nesvjesno. No bez obzira što danas ili zbog političkih razloga ili najobičnije zavisti optužbe za plagijat niču kao gljive nakon kiše, ne bi bilo nimalo razborito u taj koš strpati njemačkoga mislioca koji je pošteno i dobronamjerno također isticao da se moralno djelovanje mora zasnivati na samokontroli. Osim toga, treba imati na umu da je za dlaku izbjegao optužbu za plagijat zbog još jedne »sitnice« – umro je prije ni manje ni više nego 217 godina!
Kostrena je smještena u neposrednoj blizini Rijeke, za nekoliko će se godina zasigurno potpuno stopiti s gradom, tj. bit će njegovo predgrađe. Nije posve sigurno etimološko podrijetlo imena Kostrena, ali jedno je od prihvatljivih tumačenja da dolazi od naziva jedne vrste kamena – »kostrijel«.
Ona je zapravo poluotok dug 10-ak kilometara uokviren uvalom Martinšćica i Bakarskim zaljevom. Blago se spušta prema morskoj obali na kojoj su duge i predivne plaže, pravi »turistički raj«, uostalom kao i cijelo Primorje. Tisuće kupača željnih sunca i mora svake godine preplave plaže u uvali Žurkovo, Smokvinovo, Svežanj, Spužvinu, Podražicu, Novu vodu, Perilo… Osim središta u kojem su smještena sva ključna zdanja za funkcioniranje svakoga mjesta: općina, škola, vrtić, župni ured, knjižnica, nekoliko prodavaonica i kafića, mjesto čini čak devetnaest naselja s raštrkanim kućama uz cestu. Naselja su dobila imena po obiteljskim prezimenima kao: Glavani, Rožmanići, Doričići, Paveki, Šodići, Randići, Dujmići, Maračići… Podijeljena je na dva dijela, Sv. Luciju i Sv. Barbaru, prema dvjema crkvama, sjedištima dviju samostalnih župa na njezinu području, od kojih je prva glavna i brojna, a druga se tek oporavlja od prinudnoga iseljenja mještana sedamdesetih zbog sigurnosnih razloga jer je u neposrednoj blizini velika naftna rafinerija sa stotinama cisterna punih goriva i različitih zapaljivih tvari. Ljudi se u zadnje vrijeme polako, ali oprezno vraćaju, što im je dopušteno zbog novih tehnološko-sigurnosnih postignuća i izuma. Kostrena je već na prvi pogled prilično bogato mjesto jer su sve kuće nova, dotjerana i obnovljena zdanja, sa zavidnom i besprijekornom infrastrukturom koja je preduvjet za modernu turističku ponudu, ukratko – idealno mjesto za obiteljsko gnijezdo. Tamošnjim općinskim čelnicima na ruku idu u financijskom smislu ne samo spomenuta rafinerija, nego i poznato remontno brodogradilište »Viktor Lenac«, smješteno na zapadnom dijelu općine. Tomu treba pridodati da su Kostrenjani tijekom duge povijesti poznati kao vrsni i dobro plaćeni kapetani brodova, mornari i brodograditelji, tako da ih je još i danas stotinjak. Dobro je prisjetiti se npr. kapetana Pavla Randića, koji je prvi preplovio Sueski kanal uoči njegova otvaranja, ili hrabroga pomorca Kuzme Franelića, koji se istaknuo u spašavanju brodolomaca s »Titanica«… Stoga u takvom uređenom i dobro organiziranom mjestu društveni je život više nego razgranat te u brojnim športskim i drugim udrugama pruža mogućnost svima da pronađu za sebe primjerenu aktivnost i druženje uz nogomet, košarku, karate, ronilaštvo, vaterpolo, športsko ribolovstvo, stolni tenis, rukomet, odbojku, boćanje, jedriličarstvo, ili u nekoj udruzi: karnevalskoj, likovnoj, izviđačkoj, klapskoj, umirovljeničkoj, gljivarskoj, ekološkoj, udruzi uzgajivača golubova…
Među udrugama koje djeluju na području općine Kostrena svakako treba spomenuti i Bratovštinu sv. Nikole, koje je predsjednik Tomislav Tijan. Osnovao ju je u Kostreni – Svetoj Barbari g. 1869. mjesni župnik Anton Burmašević, koji je kostrenske pomorce pripremao za polaganje poručničkih i kapetanskih ispita. Ta je humanitarna staleška organizacija imala statut od 33 članka, a cilj joj je štovanje zaštitnika sv. Nikole, pomaganje siromašnim članovima i njihovim obiteljima, pružanje raznovrsne pomoći subraći kod kuće i u dalekim zemljama. Članovi bratovštine, koju su vodili mjesni župnik te četiri člana komisije odabrana na godišnjoj skupštini, bili su brodovlasnici, zapovjednici i posada brodova. Prilikom pristupanja bratovštini svaki je član dobivao primjerak Regola (Pravila) na koji bi se potpisao. Ona je već odavno izgubila svoj prvobitni smisao, ali i danas nastoji očuvati tradiciju i sjećanje na slavnu kostrensku pomorsku prošlost.
U povijesnim se dokumentima u 15. st. prvi put spominju i mjesto i kapela sv. Lucije u Kostreni, koji su pripadali župi Vinodol u vlasništvu glasovitih Frankopana. Nova veća crkva posvećena je 1714. po senjsko-modruškom biskupu Adamu Ratkayu, o čemu svjedoči i kameni natpis na pročelju crkve, iznad ulaznih crkvenih vrata. Župa je osnovana nešto kasnije, g. 1789., a župna je kuća izgrađena g. 1869. Kostrena je prema dostupnim podatcima u toj drugoj polovici 19. st. imala točno 1854 stanovnika.
O vrlo živu i razgranatu vjerskom životu u župi sv. Lucije može se zaključiti već iz izvješena župnoga plakata na kojem uz ostalo stoji obavijest kojim se danima u tjednu održava župna kateheza za sve razrede osnovne škole, što je, nažalost, prilična rijetkost ne samo na području Riječke nadbiskupije, da se molitvena zajednica okuplja svake druge nedjelje u župnoj dvorani u 16 sati, da su župne kateheze za odrasle petkom u 18.30, da se primaju prijave za hodočašće u Krašić bl. Alojziju Stepincu, da molitvena zajednica »Zrno« ima susrete svake druge srijede u 18.30 također u župnoj dvorani… No o svim župnim aktivnostima najbolje je čuti od samih župljana.
Orguljaš i voditelj župnoga zbora Marijan Lincmajer rođen je u Pitomači, živi u Rijeci, završio je glazbenu akademiju i predaje u školi u Labinu, ali svira orgulje i vodi crkveni župni zbor, zbor koji ima 20-ak članova.
Ana Miškulin Shan, 44-godišnja članica župnoga zbora, rođena je u kineskom »gradiću« Liya s oko 8 milijuna stanovnika. Supruga Radoslava upoznala je u Šangaju, gdje je on jedno vrijeme radio za njemačku tvrtku, te je skupa s njim 2001. došla u Hrvatsku. S osmijehom ističe da je ona najbolji dokaz da ljubav nema granica, vrlo je sretna što je u Hrvatskoj, kako kaže, zemlji dragih i gostoljubivih ljudi. Katoličku je vjeru primila od roditelja unatoč žestokomu protuvjerskomu komunističkomu ozračju kojemu je bila izložena u školi i javnosti, iako u njezinu rodnom gradu postoje čak tri katoličke crkve. U riječkom Narodnom učilištu predaje osnove kineskoga jezika i čest je usmeni prevoditelj tijekom različitih kineskih državnih posjeta. Slavica Tomljenović iz Sušnja u okolici Karlobaga također je članica zbora.
Marija Mioč, rođena Riječanka, dipl. ing. kemijske tehnologije, koja sa suprugom Duškom ima dvoje djece, članica je župnoga pastoralnoga vijeća izabranoga ove godine, koje ima petnaest članova. Tajnik vijeća je Mladen Stojić podrijetlom iz Dragićine kod Gruda u Hercegovini. Zvonko i Karolina Baričević dobitna su kombinacija Luna na otoku Pagu i Delnica, imaju četvero djece i jednu unuku, vezani su također uz župno vijeće, on za prijašnje, a ona za sadašnje. Kledija Medved posebice se brine za uređenje crkve skupa s još nekolicinom žena. Lucija Kurilić, rodom iz Zubovića na otoku Pagu, voditeljica je Vojske Bezgrješne, koja ima 20-ak članova i svake se druge nedjelje okuplja u župnoj dvorani, a Tonka Glažar vodi molitvenu zajednicu »Zrno« osnovanu prije 22 godine.
Adrijana Glavan, vjeroučiteljica u OŠ Kostrena, iz prvoga je naraštaja diplomiranih teologa laika u riječkoj Teologiji. Prema njezinim riječima od 346 učenika oko 80 posto njih pohađa školski vjeronauk, koji predaje i Olga Šeparović Kadijević. Spominje da i djeca islamske vjere također imaju organiziranu vjeronaučnu nastavu i ističe iznimno dobru suradnju s njihovom vjeroučiteljicom Besimom Đikić i ostalim kolegama.
Nositeljice, organizatorice i inspiratorice gotovo svih aktivnosti mladih u župi su 20-godišnja Izabela Crljenko i dvije 27-godišnjakinje, Monika Ljubobratović i Petra Štokić, od kićenja crkve do organizacije različitih susreta, a Darija Marinović i Vesna Vranić skupa sa Ksenijom Kučan vode župni Caritas. Ističu da u župi nema klasično siromašnih na rubu egzistencije, nego je više socijalnih slučajeva u smislu napuštenosti, kojima je potreban razgovor, pospremanje, plaćanje računa i slično.
Sve te aktivnosti događaju se pod »patronatom« i u dogovoru sa župnikom Ivanom Stošićem, koji uvelike pridonosi skladu i harmoniji župnoga života jer djeluje smireno, bez naglih pokreta i povišenih tonova, usredotočen na bit i usmjeren na opću korist svih uzrasta svojih župljana, njihovih temperamenata, ideja, prijedloga, političkih uvjerenja i svih ostalih različitosti. Rođen je 1951. godine u Ogulinu u obitelji Josipa i Anke r. Kučinić. Nakon osnovne škole u rodnom gradu maturirao je na Srednjoj školi za spremanje svećenika u Pazinu te je 1971. otišao u Rim na studij teologije. Na Papinskom je sveučilištu »Gregoriani« upisao Filozofski fakultet te je nakon prekida zbog služenja vojnoga roka nastavio na istom fakultetu teološki studij. Nakon završetka upisao je poslijediplomski studij sa specijalizacijom u dogmatskoj teologiji i 1980. godine postigao akademski stupanj magisterija. Za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije zaređen je u riječkoj katedrali 1980., vratio se u Rim i nakon povratka g. 1986. bio je imenovan župnikom dviju kostrenskih župa sv. Lucije i sv. Barbare, te predavačem više predmeta na Višoj bogoslovnoj školi u Rijeci.
Prema njegovim riječima od oko 3900 stanovnika u Kostreni katolika je oko 3300, koji su uz domaće mještane došli ili su podrijetlom iz Slavonije, Dalmacije, Gorskoga kotara, BiH, s otoka i iz drugih hrvatskih krajeva. Broj krštenja u obje kostrenske župe svake je godine otprilike isti, što znači do 40, kao i prvopričesnika i krizmanika, kojih bude 30-ak, vjenčanja 20-ak i 40-ak sprovoda.
Svakako je dobro spomenuti barem neke mlade obitelji koje su jamstvo budućnosti kostrenske župe kao npr. Matiće, Tomislava i Irenu s troje djece, te Ćališe podrijetlom iz Rame u Bosni, Darka i Anđu s četvero djece.
Od župne crkve sv. Lucije prema istoku, 4 km od gradskoga središta Kostrene, na rubu Kostrene s lijeve strane ceste smjestila se crkva sv. Barbare, kao što je spomenuto, sjedište istoimene druge kostrenske župe. Doista djeluje kao prekrasna primorska ljepotica na uređenu Trgu sv. Barbare s uređenim okolišem i rasvjetom. U podnim pločama na ulazu u crkvu označena je godina 1904. kada je, očito, bila obnova jer je crkva izgrađena ranije, o čemu svjedoči i sporedni oltar sv. Nikole iz 1853. Taj je dio Kostrene u 2. polovici 19. st. imao 970 stanovnika, a danas ih je, zbog spomenutih razloga, tek nekoliko desetaka. No i danas se, posebice kada puše jugo, osjeti neugodan miris iz obližnje rafinerije. Svejedno, nedaleko od crkve nalazi se dom s natpisom: »Karnevalska grupa Špažićari, Kostrena«, koja je osnovana g. 2000. s hvalevrijednim ciljem – promicanje kulturne i povijesne baštine primorskoga kraja, čakavštine i očuvanja drevnih običaja, posebno onih vezanih uz maškare. Župa je osnovana 1839., iste godine kada je svećenik Jakov Randić otvorio tamošnju školu, u kojoj je i poučavao. Osnovao ju je vlastitim sredstvima, sam nabavio klupe i druge školske potrepštine, s ciljem, kako je sam zapisao – »za domaću dičicu, jer oni po moru širokom putuju i znanosti zato potribuju«. Randić je bio i kateheta u Rijeci, a kasnije župnik u Kraljevici, i nije on jedini svećenik koji je ostavio traga na tamošnjem kulturnom području. Npr. župnik Anton Burmašević osnovao je Narodnu čitaonicu Kostrena Sv. Barbara 9. srpnja 1871.
Partizanske su postrojbe svoj krvavi
trag pri završetku rata i u poraću ostavljale diljem nekadašnje Jugoslavije, pa tako, nažalost, i na području Kostrene. Naime, u tamošnjoj su jami zvanoj Bezdan, Brezdan ili Bezdanka 27. travnja 1945. bez suđenja i dokazane krivnje, što je bio njihov uhodani način eliminiranja svih stvarnih i potencijalnih ideoloških protivnika, pogubili oko 1500 ljudi, žena, staraca, svih uzrasta i zanimanja. Među mnoštvom nevinih žrtava bio je i sušački župnik Martin Bubanj, unatoč njegovu sudjelovanju u akciji spašavanja Židova u kojoj su oni prebacivani u sabiralište u maleno talijansko selo Apricu, odakle su odlazili u sigurnu Švicarsku. Naime, zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac slao skupine Židova na Sušak nekadašnjemu banu Savske banovine dr. Viktoru Ružiću, koji ih je uz pomoć župnika Bubnja i njegovih veza s talijanskim svećenicima don Cirillom Vitalinijem i don Giuseppeom Carozzijem prebacivao na sigurno. Jama je nakon zločina zatrpana raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz sušačke tvornice »Vulkan«, ali je upornošću svećenika Josipa Manjgotića, nasljednika pogubljenoga župnika Bubnja, povijesna istina ipak izišla na vidjelo. Prema svjedocima i izjavi jedinoga preživjeloga zarobljeni su vojnici i civili najprije bili sabrani kod zgrade stare škole, danas zgrade Općine Kostrena, te u sumrak vezani žicom odvedeni do jame, gdje su okrutno mučeni i ubijeni. Župnik Manjgotić uspio je čak doznati i imena izravnih počinitelja toga zločina, koji nikada nisu odgovarali za svoje zločine. Tako je tumačenje sadašnjih tzv. antifašista kako je u tom slučaju riječ o »50 domaćih izdajnika« izgubilo svaku vjerodostojnost i povijesnu ozbiljnost.
Jedan od onih koji su alfa i omega u Sv. Barbari je Vladimir Gagula, 70-godišnjak iz naselja Šargovac, koje pripada župi bosanskih franjevaca sv. Antuna Padovanskoga u Petrićevcu. Prognan je g. 1995. s mnoštvom Hrvata iz toga kraja te je kratko bio u Delnicama, pa u Sisku te se skrasio u Kostreni. Nije teško zbog godina zaključiti da je umirovljenik, sa suprugom ima dvoje djece i jednoga unuka, no svjež je i vitalan te vodi skrb o župnoj crkvi sv. Barbare. »Radio sam u Bosni kao vozač i samo sam jednom prošao kroz Rijeku te nikad ni pomislio nisam da ću se jednom tu skrasiti. Ne bi bilo pošteno ne zahvaliti i istaknuti da su mi domaći ljudi puno pomogli nakon dolaska jer bio sam, kako se to u narodu kaže, na potpuno nepoznatu terenu. Najviše me se dojmilo njihovo prihvaćanje i podrška, a u tome je župa odigrala ključnu ulogu. Nema nas puno na nedjeljnim misama, tek dvadesetak, ali smo redoviti, držimo se skupa i svatko će rado priskočiti u svemu što je potrebno u crkvi i oko nje. Vidite da, iako smo malena zajednica, imamo redovite odrasle čitače; istina, nemamo zbor, ali svi pjevamo, slavimo Boga i zahvaljujemo mu na svemu.«
Nakon svega mnogi bi se posjetitelji Kostrene i tamošnjih dviju župa također mogli naći u nezgodnoj situaciji, istina, ne kao Kant zbog tobožnjega pomanjkanja originalnosti, nego zbog pomanjkanja uljudbenoga ponašanja. Naime, sigurno bi svatko poželio biti s Kostrenjanima što dulje, ali stara je poslovica: »Svakoga gosta tri dana dosta!«
