Kada u dolasku na Jadran prođu Maslenički most ili voze prema njemu u odlasku, turisti i svi drugi vozači ne mogu a da iz automobila ne vide župnu crkvu Duha Svetoga na uzvisini u Podgradini, u Novigradskom dekanatu Zadarske nadbiskupije. Mogli su Podgradinjani crkvu podići i u nizini svoga šest kilometara dugoga mjesta koje sa zapada graniči s Posedarjem, sa sjeveroistoka s Novigradom i Paljuvom, a južno s Islamom Latinskim i Islamom Grčkim. No ti marljivi, Bogu, Crkvi i domovini odani ljudi, htjeli su svima pokazati vidljivi znak, Božji hram, te su svoju župnu crkvu, koju zovu »Lipotica«, podigli na vrhu brda Gradine, u središtu svojega zelenoga mjesta, polja, šuma i humaka, čiji se raštrkani zaseoci nalaze podno toga brda. Otud naziv Podgradina. Nastalo je od nekadašnjega Budima koji je kao mjesto nestalnoga boravka puka prestao postojati u 17. st., a bio je sklonište za uskoke u borbi protiv Turaka, na granici nekadašnje mletačke i turske vlasti.
Župa Duha Svetoga mlada je 28-godišnjakinja, utemeljena 1990. g. Dotad je puk išao na mise u obližnji Novigrad i Posedarje. Osmu godinu župu od 650 vjernika, Hrvata katolika, odnosno oko 200 obitelji, vodi župnik don Stipe Mustapić (34). Misa se služi srijedom i nedjeljom. U osam mjeseci ove godine bilo je sedam krštenja, osam sprovoda, jedno vjenčanje i četiri prvopričesnika. Krizma je svake treće godine, 2016. g. bilo je 35 krizmanika. Godine 2017. bilo je osam krštenja, deset sprovoda, tri vjenčanja i pet prvopričesnika, a godinu prije sedam krštenja, četiri sprovoda, dva vjenčanja i osam prvopričesnika. Statistika je malih brojeva, ali snaga tih ljudi iznimno je velika i plodna.
»Sredina je pitoma, župljani preuzimaju inicijativu, potiču da se radi, baš se i fizičkim radom daju za crkvu, može se na njih u svemu osloniti«, kaže župnik Mustapić za župljane. Primjer su darivanja i oslanjanja na svoje snage. Ti velikodušni ljudi u svoju crkvu ulažu vlastita sredstva i sve u vezi crkve grade svojim rukama. Dirljivo je vidjeti fotografiju na kojoj mladi Josip Žuža, zapovjednik satnije iz Podgradine, s osmijehom stoji na krovu crkve sudjelujući u njezinoj gradnji, a kao branitelj pogiba dvije godine poslije. Otkad su se vratili iz progona 1996. g., Podgradinjani su u crkvu uložili više od milijun kuna svojih sredstava. Župljani su utjelovljena poniznost koja hoda od kuće do kuće moleći od sumještana novac za potrebe crkve.
Podgradina je jedno od onih malih, skrovitih, neisticanih mjesta Lijepe Naše u domeni »otkrića«. Susret s tim ljudima i upoznavanje njihova duha uzdignu čovjeku srce i ozare lice, tim više kad se spozna kako se sve i na kojim čvorovima branila domovina. Podgradina je bila okupirana i stradalničko je mjesto iz kojega je u Domovinskom ratu poginulo sedam branitelja Podgradinjana. Četnici su po ulasku u mjesto ubili i osam civila staraca koji nisu htjeli napustiti svoj dom. U poraću ih je još dvoje poginulo od mina. Podgradina je oslobođena u akciji »Maslenica« 1993. g. Ljudi su se na zgarišta razrušenih kuća vratili 1994./95., u uništeno i zapaljeno mjesto koje s poštovanjem, ljubavlju i dostojanstvom nazivaju »naše selo«. (Rijetki se danas diče tom imenicom.)
Njihovu željenu i iščekivanu župnu crkvu posvetio je zadarski nadbiskup Marijan Oblak 9. prosinca 1990. g., u vrijeme prvoga župnika Anđelka Buljata. No ta je radost trajala samo devet mjeseci. Srbi su njihovu novu, tek izgrađenu crkvu ciljano pogodili 13. rujna 1991. g., srušili ju i zapalili. U njihovu prvom napadu na Podgradinu prva meta bila je crkva. Ostavili su za to zlodjelo i svoj rukopis na zidu ruševne crkve, potpis »posvete« majora koji su »pancirnim granatama bušili ovu crkvu Duha Svetoga«. Brdo Gradina na kojem se crkva nalazi, s čijega vidikovca seže prostrani pogled na Novigradsko more i zaljev, velebitski masiv i okolna mjesta koja su s Podgradinom bila prva crta obrane, bilo je strateški važno za Liburne, a 90-ih za četnike. Župna crkva bila je njihovo prenoćište. U njezinu podu od bračkoga kamena još su vidljivi tragovi federa i madraca na kojim su četnici spavali. U crkvi su ih 1992. g. zatekli i naši branitelji u jednoj akciji. Tu je godinu dana bilo uporište Srba i uvijek ih je bilo dvadesetak. Povrh crkve na brdu noću su bagerima kopali zemunice, ukopali i tenk, odakle su na dlanu i dohvatu imali okolna mjesta u zadarskom zaleđu, što je bila crta oslobađanja u akciji »Maslenica«, koja je odsječenu Hrvatsku opet povezala.
»Naši branitelji ginuli su svaki dan, vodile su se teške borbe. Bilo je u mjestu puno naše vojske, izmijenjalo se brigada. Lako se oslobodilo, ali teško se zadržala ta crta, strašno je bilo to održati«, kaže sakristan Ive Bratović (65), samo formalno umirovljenik. Zadivljujuća je aktivnost i služenje Crkvi toga 100-postotnoga invalida Domovinskoga rata, koji to kaže tek na kraju razgovora i kao usput, za »potvrdu«, pokaže svoju protezu za desnu nogu. Njegov izgled i kretanje to ničim ne odaju. Kao branitelj ranjen je u akciji »Maslenica«. Prateći tenk kao vođa desetine, samo korak se izmaknuo iz te staze da hrast ne omete njegov pogled dvogledom prema Gradini. U tom iskoraku nagazio je na minu. Amputirana mu je desna noga i uništeno stopalo lijeve noge. Unatoč sedmomjesečnom liječenju, pet operacija i 96 dana nepokretnosti nakon stradanja, Ive hoda bez štapa i štaka. »Nisam bio za uzmicanje, kažu da mi je ta mina zapravo spasila život. Nikad nisam pomislio zašto mi se to dogodilo. Bio sam ponosan, ne tužan. Ostao sam bez dijela tijela, ali sam ponosan. Nismo napadali tuđu kuću, nego branili svoju, župu i selo. Ranjavanje me nije poljuljalo nego mi je još više učvrstilo vjeru, jer znam da bez Božje pomoći ne bih bio mogao biti što jesam. Bio sam 200 m ispred župne crkve kad je gorjela. Na položaju, gledam je kako gori i vapim: ‘Bože, pa zašto moja kuća ne gori, nego crkva!?’«, prisjeća se taj hrvatski branitelj koji je napustio posao zidara u poduzeću za ceste u lipnju 1991. i od prvoga dana stupio u obranu domovine.
»To što radim, ne može se po ljudsku izdržati. I sam se čudim kako hodam, vozim auto. Svaki dan provedem do tri sata oko crkve, održavam ju, ona mi je poput doma.« U šali pripovijeda: »Žena mi je rekla da stavim krevet da tu i noćim, jer više provedem u crkvi nego kod kuće.« No odmah pojašnjava: »Mene triba crkva, ja tribam crkvu. Ne more ona bez mene, ne mogu ja bez nje. Nemamo ništa nego crkvu. To nam je jedino okupljalište«, kaže Bratović koji je na raspolaganju svećeniku, desna ruka župniku koji od temelja i početka prati materijalni i duhovni život župe. Otac je troje djece i djed jedanaestero unučadi. Naslijedio je poslanje od predaka, svi u obitelji bili su oko crkve, u molitvi. Posadio je ispred svoje kuće cvijeće da ga bude za kićenje crkve, a tako se umnožilo da bi s njime mogli uzdržavati dvije crkve. Koliko voli svoj dom, pokazuje i to što su po povratku na zgarište Ive i supruga Ivanka dugo spavali u sobi bez vrata i prozora, na četiri bloka daske i madracu koji je ostavila vojska, i tijekom zime. To su one nepoznate, velike žrtve tzv. malih ljudi, koji ne žale da im »kušin bude stina«.
Manda Žuža (62), domaćica, često moli za druge, čita duhovno štivo, to ju ispunjava jer »vjera i Bog su sve«. Posjećuje bolesne, vuče ju odlazak baš onomu tko ne bi išao u crkvu. »Tješim ljude da imaju snage, strpljenja, Bog je prisutan. Neka se ljudi obrate Bogu, u svakoj je misi. Dijeljenje euharistije neka bude istinito, ne samo na riječima«, njezina je želja.
Đurđica Šalina (47) sa suprugom Zdenkom vlasnica je uspješne pekarne u Podgradini koja devetnaest godina opskrbljuje cijeli taj kraj. Zapošljavaju 27 djelatnika. Ne žele se isticati, ali supružnici Šalina darovali su sredstva za kamenu krstionicu u crkvi. Mnoge trka za poslom udalji od Boga, ali nju baš zbog tog tempa Bog još više privlači.
»Vjera mi je stup života. Mora se 24 sata biti na raspolaganju obitelji, radnicima, tržištu, selu, a bez vjere to ne bih mogla. To mi je temelj da idem dalje. Znači, nema bezizlazne situacije. To čovjeka nosi, drži«, kaže ta majka troje djece. Osjeća blagoslov za učinjena dobročinstva: »Tko mu se prepusti, Bog uvijek nađe pravi put.« Želja joj je da ljudi budu otvoreni jedni prema drugima, da si pomažu. »Župnici su bili blagoslov za župu, svi su pridonijeli njezinu rastu, otvoreni prema ljudima«, zaključila je.
I župnu vijećnicu Lindu Šalinu (45) na davanje potiče ljubav prema Bogu i ljudima. Želja joj je da ljudi idu u crkvu i što više se mole Bogu, da si pomažu.
Ponosna je što su za groblje gdje se nalazi kapela sv. Josipa, za crkvu izvana i unutra i za oltarne slike donirali mještani, mali obrtnici, poljoprivrednici. Umirovljenici su izdvajali barem 50 kuna za crkvu koja se i obnavljala podgradinskim rukama. Njihovu žarku želju potvrđuje brzina jer je obnovljena crkva blagoslovljena 1996. g., ni dvije godine od povratka iz progona. Dva nova zvona, tonu teška, stavljena su na zvonik 2003. g. Podgradina je primjer da se može uspjeti u svom mjestu. Linda ima OPG »Šalina«. Imaju 40.000 sadnica salate, zimi druge sadnice. Sve plasiraju po Hrvatskoj. Krumpira i salate prodaju po petnaest tona godišnje. Sve to prijeđe preko ruku njezine tročlane obitelji: Linde koja to obrađuje sa strojevima, muža Ivana koji radi i na autocesti i kćeri Marije. Ohrabruju da se može živjeti od poljoprivrede. »Volim raditi, kada se sastanu vjera u Boga i rad – to je to. Iz sela nije otišla mladost, ostaju u Podgradini«, zadovoljno će Šalina. Šezdesetih godina prošloga stoljeća brodom su iz Podgradine neki otišli u Rijeku, gdje živi tridesetak obitelji Žuža, od tada je nekoliko podgradinskih obitelji u Zagrebu, Zadru, neki i u Australiji.
Umirovljenik, nekadašnji sakristan Ante Žuža (63) zna svaki datum svih župnih događaja, sve mu je urezano jer je u svemu i osobno sudjelovao. »Biti u crkvi mi je hrana, ne mogu zamisliti da živim a da nisam na misi i ne pomažem. Od prvoga dana, 25. 11. 1989. g. kad je dovezen buldožer da očisti, u 20 sati sam sa svojim traktorom izvezao kompresor, bušili smo brdo cijelu noć. Ujutro u 9 sati sve je bilo spremno da Ive Kresoja očisti teren za podizanje crkve. Udarnički smo svi mještani pomogli da se do temelja napravi. Poslije su naš veliki čovjek koji je poginuo u ratu Joso Žuža, Ante Baraba iz Paljuva i još mladića sredili crkvu za posvetu. Bio sam među dvadesetak ljudi koji su prikupljali novac za gradnju, zatim i za obnovu. Nitko nam nije rekao ‘ne’, na čija god vrata smo došli«, kaže Žuža. Iza glavne obnove još dva puta su žbukali i uređivali crkvu. Žbuku i fasadu radili su župljani predvođeni Vjekom Budanom, vlasnikom građevinskoga poduzeća, koji je dao skelu, novac i majstore. I Žuža ima vinograd, to je tradicija pradjedova. I vinogradi su bili uništeni u ratu, no Podgradinjani su po povratku sadili nove, kao i nasade maslina, bresaka, i u zemlji pokazujući trag života koji se ne predaje, nego daje plodove i obnovljen miriše.
Župna vijećnica Branka Budan (45), medicinska sestra, nakon 25 godina rada na Odjelu kirurgije u Općoj bolnici Zadar, mijenja to radno mjesto. Ide u zatvorsku ambulantu u Zadru. »Posao je težak, ali jako ga volim, volim pomagati, volim ljude, tu se nalazim. Bog mi po Duhu Svetomu daje novo poslanje. Svoju sam misiju u bolnici završila, Gospodin me šalje na drugo zahtjevno mjesto. Molila sam Gospodina da mi providi gdje ću još biti potrebna ljudima, a što sam tražila, to se i ostvarilo. Isprva sam se bojala posla u zatvoru, ali rekla sam: ‘Gospodine, ti mene tamo želiš i zoveš’, donijela sam odluku i rekla: ‘Idem’. Bilo je to na prvi petak u mjesecu, posvećen Srcu Isusovu, toga jutra osjetila sam toplinu. Istoga dana, nakon mojega ‘da’ Gospodinu, dobila sam i treći poziv iz te ustanove. Jedva čekam. Godinu dana sam vapila, nisam mislila da ikad mogu otići iz bolnice«, pripovijeda Budan. Majka je dvoje djece. Kao mobilizirana pripravnica, praksu je stjecala u Domovinskom ratu u sanitetu. »Nije me nadvladao strah, jer jača je bila volja pomoći ranjenicima, braniteljima, svomu narodu, našemu opstanku! Radila sam i kao trudnica. Mi smo hodali po ozračenim hodnicima, nezaštićeni. Nitko nije mislio na to, granatiralo se, bilo je strašno, ali svi smo radili«, pripovijeda ta medicinska sestra i majka koja unatoč zdravstvenoj poteškoći sina ne žali koliko se izložila u ratu.
»Naša je crkva na brdu, naše podgradinsko brdo je kao brdo Sinaj. Prekrasno mi je u Podgradini, ne bih se mijenjala ni za kakvo mjesto na svijetu. Volim svoje selo, svi puno pomažemo financijski, moj suprug Vjekoslav dosta je i fizički radio za crkvu. Želim blagoslov svim župama. Briga ništa ne mijenja, ali vjera u Boga mijenja sve«, poručuje blago i odvažno.
Uz svetkovinu Duhova, u župi se svečano slavi i Gospa od Ružarija. Dvanaest članova prezidija Marijine legije išlo je u apostolat po kućama, obiteljima u potrebi, starima, bolesnima, koje pohodi i župnik prvoga petka u mjesecu. Ljudi su ih primali s osmijehom, radosni da imaju s kime popričati. Među njima je i Ivana Batur (31), radi kao trgovkinja i čisti apartmane, majka je troje djece. Rodom je Bugojanka, udana u Podgradinu. Dvije i pol godine bila je sakristanka. »Prvi put kad sam ušla u crkvu, zaljubila sam se u nju jer je prekrasna. Zaljubila sam se u župu, ljudi su dobri, dragi, prihvatili su i došljake. Ima desetak obitelji iz BiH. Imala sam dosta problema s dvoje djece kad su se rodila, samo Bog mi je pomogao, čvrsta vjera u Boga. Za dvoje sam se djece borila za život. Upoznala sam u tome koliko je Gospodin velik«, kaže Ivana koja je iznijela i treću trudnoću, unatoč teškoj prethodnoj. »Nisam posustala i posumnjala da kći ne će ostati živa, iako su izgledi bili mali. Sina je odvezla Hitna pomoć u Split, imala sam krunicu u ruci u 1.30 poslije ponoći. Molila sam se Bogu i predala sina. Rekla sam: ‘Ako želiš, uzmi ga sebi. Ako si ti mogao žrtvovati svoga Sina za nas, žrtvujem i ja svog sina za tebe.’ Doktor je sutradan rekao da su ga tri puta oživljavali. Ni trunke nisam posumnjala u to hoće li ostati živ. Ime mu je Roko, znači stijena. S djevojčicom opet borba za život, tu me je držala Marijina legija i lanac ljudi koji su molili za mene i kćer«, svjedoči Ivana. Govorili su joj da je luda što ima troje djece, kako će im priuštiti potrebno. »Kad ima za jedno, ima i za dvoje, troje. Zahvalna sam Bogu na svemu. Roko će ići u školu za djecu s posebnim potrebama, ali nisam nimalo pokolebana. Smatram da je meni to dar od Boga, a ne teret na leđima«, čelično će ta snažna majka, rođena na Veliku Gospu.
Josip Nekić (30), prof. informatike, radi u OŠ Gračac, kamo putuje svaki dan. Na pohvalu njegovu akademskomu predstavništvu župe uzvratio je kazavši: »Vjera je broj jedan. Svijet pobjeđuje naša vjera, a ne naš intelekt. Vjera je najvažnije u što čovjek može uložiti.« Obraćenje je doživio na četvrtoj godini fakulteta na karizmatskom susretu. »Katolički karizmatski pokret puno mi je pomogao u iscjeljenju rana, da još više uđem u službu Crkve, da se još više stavim svećeniku na raspolaganje. Vjerujem da čovjeka duhovnost, ako je prava, sve više uvodi u službu Crkve. Nije važno koji posao radim, nego koliko Boga dovodim u taj posao. Ako čovjek nema što dovesti, onda ga svijet odnese«, ističe Josip. Naglašava da je važno učiti se odgoju. Čovjek koji je obrazovan a nema odgoja, u čijoj službi će biti, pita. Važno je znati sa svime se služiti, i s tehnologijom koju on podučava: »Zato je važno imati temelje, principe, karakter. Najvažnije je raditi na karakteru osobe, da se s njom ne može manipulirati, da bude samosvjesna.« Josip je probao i život u Zadru, ali grad nije njegov izbor. Poručuje: »U Podgradini smo i na zemlji i na moru, čovjek ima mir. Onaj tko zna živjeti, tu može naći sve što mu je potrebno.«
Branko Gospić (66), umirovljenik, nekad trgovački poslovođa, voli ići u crkvu i na hodočašća. »To mi ispunjava dušu i sretan sam čovjek. U suprotnom imam prazninu, nešto mi fali. Nama je to ljubav, naša nas je crkva ujedinila. Postali smo pravo selo. Crkva nam znači, nemamo nego nju, tu se sastajemo«, rekao je Gospić, kojemu su u živom sjećanju ostale slike gradnje crkve, a ponosan je što je na dan kad su polagali temelje crkve predsjednik Tuđman bio u Benkovcu, pa su dvostruko slavili.
