Nekadašnje selo »Villa Sancti Simonis« prvi put spominje se g. 1328. u darovnici kralja Ladislava zagrebačkomu Kaptolu, a drvena župna crkva »Ecclesia sant. Simonis et Juda Apostolorum sub montibus« u popisu župa iz g. 1334. Naziv Markuševec upotrebljava se od 16. st., prema imenu feudalnoga vlasnika sela Markusczu. Kroz povijest vlasništvo su izmjenjivali zagrebački kanonici, Kaptol i gospodari Medvedgrada. Skup markuševečkih sela s Markuševcem nalazi se na južnim padinama Medvednice, odakle svi putovi vode u Mariju Bistricu preko Čučerja (crkva Pohoda Blažene Djevice Marije) i Marije Snježne (ispod vrha Stražnec na Medvednici, predio Luščica).
Današnja romaničko-gotičko-barokna crkva s oktogonalnim zvonikom ispred pročelja (izgrađen g. 1702. i povišen g. 1760.) proširena je g. 1476. dogradnjom gotičkoga svetišta. Zbog turske opasnosti u 16. st. oko crkve podignut je obrambeni zid (obnovljen g. 1962.). Sjeverna kapela sv. Antuna Padovanskoga dograđena je g. 1688., ali je kasnije uklopljena u sjevernu lađu crkve. Tada su se u crkvi nalazila tri oltara, od kojih se na glavnom nalazio kip Blažene Djevice Marije s bočnim kipovima titularnih svetaca. Crkva je umjetnički oblikovana u 18. st. zaslugom župnika Dumbovića, ali je g. 1880. znatno uništena u zagrebačkom potresu. Prema idejama Hermana Bolléa do g. 1883. crkva je popravljena, proširena sa sjeverne strane, a s juga joj je dograđena sakristija. Njezin današnji izgled uglavnom je iz toga vremena. Oba poligonalna svetišta izvedena su s gotičkim križnim svodovima. Na glavnom drvenom oltaru u apsidi glavne lađe nalazi se slika s prikazom sv. Šimuna i Jude Tadeja, a oltar s kipom sv. Antuna Padovanskoga i kipovima Male Terezije i sv. Josipa smješten je u apsidu sjeverne lađe. Crkva je oslikana. Propovjedaonica u glavnoj lađi je iz g. 1755. Mise su nedjeljom u 9, 11 i 18,30, a radnim danima u 18,30 sati.
