Paradoksi su hrvatske kulturne povijesti da se o hrvatskim ljudima nerijetko nađe više podataka u stranim izvorima negoli u domaćim, što govori o posljedicama totalitarne prakse komunizma već na razini puke evidencije osoba koje su dale vidljiv prinos narodnomu životu. Jedan od takvih je i svećenik, pisac i urednik Viktor Vincens, o kojem »Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina« donosi sedam redaka u jednom stupcu, s nažalost pogrješnim nadnevkom rođenja i smrti, pa je podatak više o njemu moguće naći tek u iseljeničkom tisku i na argentinskim internetskim stranicama.
Rođen je 18. studenoga 1915. u Levanjskoj Varoši. Završivši nižu gimnaziju u Travniku, višu je završio na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu, a zatim je polazio bogosloviju u Đakovu i Sarajevu. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1939. u Travniku. Prvo je bio kapelan u Modriči, a potom župnik u Oštroj Luci. Zarobili su ga partizani 15. travnja 1945., ali uspio se izvući uz pomoć svojih župljana, otputovavši zatim biciklom do austrijske granice. Došavši u Italiju, interniran je u izbjegličkom logoru Fermu, gdje je djelovao kao duhovnik i uključio se u tamošnju kulturnu djelatnost pa je suuređivao »Logorske vijesti« s Lukom Brajnovićem i logorski kulturno-politički list »Croatia« s Jankom Skrbinom, a sam pokreće vjerski list »Ave«. Kako je imao uzrečicu »ošini po prašini«, svi su ga odmilja zvali »Padre Ošini«. Nakon kraćega zadržavanja u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima potkraj 1947. dolazi u Argentinu. U Buenos Airesu djelovao je u više župa. Posebno je velik trag ostavio u župi Milosrdnoga Isusa. Ondje je »don Osini«, kako su ga nazvali Argentinci, razvio neku vrstu ekološkoga zbrinjavanja otpada, zarađujući tako za život i za nužne građevinske radove. Iz ruševina okolnih zgrada godinama je sa župljanima prikupljao i čistio uporabive opeke kao materijal za novu crkvu, koja je dovršena 1985. »Bile su to godine žrtvovanja, solidarnosti, entuzijazma i povjerenja u Boga«, napisao je njegov argentinski životopisac. Umro je 2. listopada 1989. u Buenos Airesu. Župa je podignuta na rang svetišta, kamo su 2006. preneseni njegovi posmrtni ostatci.
Mjesečnik »Ave« – »list za vjerski život Hrvata u tudjini«, pokrenut 1947. u Fermu, od 1948. nastavlja izlaziti u Buenos Airesu. »Ave« je dobio ime po slici koju je u logoru Fermo naslikao Anton Turza (Turzan) kao spomen-lik Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata, ispisavši u okvir slike natpis »Ave Advocata Croatie Fidelissima«, što i jest puni naziv lista. Slika je više puta krasila naslovnicu lista i postala mu zaštitnim znakom.
Luka Brajnović ističe da je to najstariji list nove hrvatske emigracije. Uz »ozbiljnije« katoličke listove i časopise »Glas sv. Antuna«, »Ognjište« te posebice »Osobu i Duh«, »Ave« je bio namijenjen puku, a osobitost mu je bila to što je imao poseban prilog za djecu, pa je ne samo vjerski nego i kulturno-prosvjetno utjecao na najmlađe, najviše izložene asimilaciji, u čemu je bio gotovo jedinstven među poratnim hrvatskim glasilima u iseljeništvu. Imao je i »Kutić naših domaćica«, enigmatiku i »šale i pošalice«. Redovito je donosio vijesti iz vjerskoga života Hrvata u Argentini i drugdje, refleksije vezane uz papinske propovijedi, nagovore, pisma i sl. Obrađivane su biblijske, moralne, hagiografske i liturgijske teme. Pisalo se o socijalnim dokumentima Crkve te o pitanjima međunarodnoga mira, komunističkom režimu u Jugoslaviji, stradanjima svećenika, posebice nadbiskupa Stepinca, odnosu svećeništva i politike. Bavio se i kulturnim temama, najviše prikazima knjiga i nastupima argentinskoga Hrvatskoga pjevačkoga društva »Jadran«. Uopće, »Ave« je tijekom jedanaest godina izlaženja – od veljače 1947. do veljače 1958. s ukupno 118 brojeva – prava riznica podataka o vjerskom i kulturnom životu hrvatske emigracije, ne samo u Argentini nego i u drugim državama zapadne hemisfere. Vrijedni su memoarski podatci o životu Hrvata u logoru Fermo i drugim poratnim logorima u Italiji.
Vincens je list uređivao »izdržljivošću kakva nije svakome dana, uporno, sa žrtvama i naporima udivljenja vrijednim« (V. Nikolić) i u njemu pisao, a katkad je znao i sam ispuniti list, što člancima, što prijevodima. Bio je uz to i poštar, lektor, korektor i slagar, kako je nadahnuto u povodu pete obljetnice lista zapisao Dušan Žanko u »Hrvatskoj reviji«, negdašnji njegov profesor na Šalati, kojega je pak Vincens veoma cijenio i u logorskim danima snažno podržao u izboru za predsjednika logorskoga Odbora. No imao je i vrsne suradnike, među kojima nalazimo imena Antuna Bonifačića, Rudolfa Hrašćanca, Ivana Ev. Šarića, Djuke Balokovića, Karla Mirtha, Dragutina Kambera i drugih. Među prijevodima iz stranih književnosti nalaze se i priče Selme Lagerlöf. Objavljivana je i poezija, najviše za djecu. Prenosio je članke iz drugih listova i časopisa, a neki tekstovi izlazili su na španjolskom jeziku.
Svakako taj jedinstveni list i njegov urednik zavrjeđuju solidne bilješke u hrvatskim leksikografskim izdanjima.
